društvena

Webinar – Povijest

od

Dragi čitatelji željni znanja. Webinar povijest je bio moj pokušaj da se pravna situacija počne gledati kroz povijest jer je po meni vidljivo da je rimsko pravo i rimska crkva kao sve što dolazi iz rimskog carstva okupacija koja se može i treba pravno odbaciti. U pravnom smislu svaki čovjek ima pravo boriti se protiv okupatora i to je potpuno legalno. nažalost malo je onih koji vide takvo stanje, jer ne znamo svoju prošlost, povijest i tko i što smo bili. busamo se u prsa da smo kršćani i vjerni vatikanu i drugim parazitima zapadne civilizacije, ali zapravo to je manipulacija

Slijedeći webinar je „Povijest“ u kojem ćemo pričati o povijest ali iz nekakvih drugačijih izvora nego li onih na koje smo navikli. Ta povijest prikazana mnome rezultat je istraživanja i slaganja puzzla u najočiglednije i naj logičnije meni. kako će biti vama ne znam. najviše sam se oslanjao na Anastazijino učenje i objašnjenja koja su se potvrdila kroz moja saznanja i slutnje. Općenito ćemo se dotaknuti generalno današnje robovskog sistema i kako je do njega uopće došlo sa osvrtom na ove prostore koliko to bude moguće. veselim se unaprijed jer mislim da je povijest nakon prava slijedeća točka koju treba demistificirati kako bi imali potpuna prava zbaciti okupaciju stranaca i strane ideologije sa naših prostora ali i iz naših umova.

 

Dizel (Diesel) ili bajka o energetskom preokretu

od

 

Nećemo ovdje pitati o modnom brand-u „Diesel“, na žalost muških čitaoca. Posvetit ćemo pažnju  temi dizela kao goriva motora koji ga koristi, na radost čitateljica. Osmotrimo neke povjesne konotacije, koje nam mogu pomoći da bolje shvatimo tok povijesti, kakav nismo učili u školama i time bolje shvatimo naše aktualno vrijeme, vrijeme civilizacijske promjene na bazi promjene energenata, koja se ne bazira na zdravorazumskim osnovama. Naime, nikakva se stvarna revolucija na polju energije, u skoroj prošlosti, nije dogodila. Dogodila se samo politička „revolucija“, koja nam kao i na području klime, prodaje nešto drugo zapakirano pod etiketom istine. Ukoliko ne učinimo svjestan napor i zaustavimo ponavljanje fake-istina u „našim“ umovima, ne preostaje nam ništa drugo nego da ih proglasimo istinitim i podržimo kao stvarnost.

Kad se dogodila posljednja globalna energetska revolucija? Otkriće dizela kao goriva dobivenog iz nafte, nije ni približno toliko spektakularno koliko otkriće dizelskog motora. Njemački inženjer Rudolf Diesel (1858-1913) patentirao je prvi dizelski motor koncem 19.-og stoljeća. Dugoročni potencijal tog otkrića najbrže je shvatila tadašnja svjetska imperijalna sila, Velika Britanija. Prije doba dizela, koji uzgred rečeno još traje, vladalo je razdoblje parnog stroja. Pokušajmo si zamisliti koliko je ugljena bilo potrebno za pogon lokomotiva i brodova, pogotovo onih prekooceanskih. Efikasnost dizel motora uveliko je nadmašilo onu parnog stroja, te se vojno-industrijski fokus sa ugljena ekspresno prebacio na naftu. Gotovo preko noći su se najveće svjetske sile okrenule prema bliskom istoku i njegovim zalihama nafte. Tadašnja Njemačka je zajedno sa Turskom, odmah počela planirati prugu do Bagdada, što je toliko uplašilo Engleze, da su u roku od 15 godina isplanirali oba i započeli prvi svjetski rat.  Ta dva svjetska rata su preokrenuli prirodni tok svjetske povijesti, koji je Njemačku trebao katapultirati na vrh svjetske znanosti i ekonomije, što je pokazao njen fantastični rast na prelazu iz 19.-og u 20.-o stoljeće.

Dizel-revolucija je jedna od najvećih tehnoloških revolucija u povijesti civilizacije, koja se desila gotovo istovremeno sa onom električnom. Obje su istovremeno i najveće ekološke revolucije, koje su promjenile izgled neba, kako u industrijskim gradovima, tako i u lukama i željezničkim postajama. Danas smo pak svjedoci nametnute nam revolucije na području mobiliteta, gdje najviše zalugom političkog pritiska, a ne na osnovu tehnološke ili ekonomske logike, elektricitet nastoji zamjeniti „fosilna“ goriva.  Još je smješnija euforija u vezi osvajačke najezde romobila i ostalih „individumobila“ na električni pogom. Zaboravili smo, skupa sa još mnoštvom interesantnih izuma,  da je još prije stotinjak godina postojao i funkcionirao isti takav električni romobil i automobil. Ipak električna revolucija se tada prvenstveno koncentrirala na područje nekretnina (izuzev električnih tramvaja), dok se dizelska revolucija fokusirala na područje mobiliteta na duže razdaljine. Još i danas po americi voze isključivo lokomotive na dizel i svjetskim morima plove tankeri sa dizelskim motorima. Još i danas po cestama svijeta teretna vozila troše dizel, isto kao i tenkovi svih svjetskih vojski. Superiornost dizela u odnosu na benzin i električnu struju nije samo veća sigurnost u odnosu na transport, požar i eksplozije, već i mogućnost ekološkijeg zbrinjavanja nakon „penzioniranja“. Sjetimo se uzgred, kako su saveznički (engleski) oficiri plašili neuke partizane na tada slobodnom Visu, gaseći svoje cigare u bačvama punim dizelskog goriva, dok su partizani bezglavo bježali u zaklon, očekujući eksploziju.

Povijest se definitivno ponavlja. Isto kao što je u teslino doba Evropa prespavala električnu revoluciju i prepustila da SAD postavi temelje postanka vodeće svjetske sile, tako smo i sada svjedoci kako su amerikanci sa Tesla automobilima ostvarili veliku prednost u odnosu na automobilsku industriju Evrope i ostatka svijeta. Možda električna struja jednostavno ne paše duhu Evrope, koja je ne samo stvorila dizelski motor, već ga dovela i do perfekcije. Ili kako bi rekla moja susjeda: „Jednom dizel, zauvijek dizel!“, a oči joj sjaje dok priča o „1000 prevezenih kolometara sa jednim tankom“.

Sjećate li se obećanja u vezi jednolitarskog auta krajem devedesetih prošlog stoljeća? Što se dogodilo? Nakon političkog pritiska „sa druge strane bare“, kampanja jednolitraša  je utihnula i sve je polako palo u zaborav, iako je tehnologija bila zrela da proizvede „čudo od Audija“. Da nije bila umjetno stopirana (neka samo još netko spomene glupost da kapitalizam nije plansko-državna ekonomija), ta tehnologija bi dugoročno spriječila nadolazak već odavno planiranog električnog auta. Tko bi mislio o autima na struju, kad bi sa litrom ulja mogao preći 100 kilometara. Dizelski motor čak nije ni ovisan o nafti. Ulje se relativno lako može napraviti. Za to nije potrebna nikakva visoka tehnologija. Napraviti struju je ipak malo teže i upravo tu leži skriveni razlog, zašto se politički forsira tema električnih auta, pod krinkom isto tako političke ideologije-religije u vezi klimatske krize. Jedan od sigurnih razloga je mogućnost bolje kontrole individualnog mobiliteta, kao što je lakše kontrolirati ljude ukidanjem papirnatog novca.

Usprkos PR kampanji „Dieselgate“ čiji je cilj da se njemačka automobilska industrija oslabi i preokrene javno mijenje u vezi dizela, dizelski motor je bio i ostao najbolji sa svojih 40-45% učinkovitosti. Hidrogenski, sveukupno gledano,  ima samo 20% učinkovitosti, a za električne automobile jednostavno nema ni približno dovoljno struje. Ako netko misli da će vjetar nadoknaditi manjak, grdno se vara. „Vjetromlati“ ne samo da ne daju puno struje, već ni ne vraćaju uloženu investiciju. Dodatni minus svara njihova osjetljivost i potreba za čestim servisima i sve se to naravno plaća iz državne kase. Korist imaju samo proizvođači i monteri tih čudovišta, koja vizuelno zagađuju našu okolinu za buduća stoljeća. Ne samo da temelj od 500 tona betona nije moguće dematerijalizirati, nego se ni korišteni materijali ne daju uobičajenim metodama reciklirati.

 

Biti ili ne biti lud? Biti ili ne biti umjetnik?

od

Najveća uvreda jednom umjetniku je osporiti njegovu originalnost, autentičnost  njegovog izraza.

Najveća uvreda jednoj osobi je osporiti njenu normalnost, kompatibilnost do njene društvene okoline.

Umjetnici su oduvijek bili smatrani luđacima. Okolina ih se divi, zavideći im na njihovoj slobodi, hrabrosti i nekonformizmu, dok ih istovremeno prezire i mrzi zbog njihove nepredviljivosti i neuračunljivosti. Pogledajmo iskreno u sebe i osjetimo, koji dio nas obožava, a koji satanizira umjetnost i umjetnike. Koji dio nas se boji ludosti, neprihvaćenosti i neshvaćanja okoline. Koji dio nas se tako ustrajno trudi da nas odvuče i od same pomisli na ludost umjetnosti?

Što je zapravo ludost umjetnika? Za njegovu okolinu je to etiketa. Za njega samog je to fenomen. Ludost je za umjetnika (=čovjeka) garant njegove slobode, garant distanciranosti od normi društva.  Moral i društvena pravila su za njega samo ograničenja koja služe da osoba ostane osoba, tj. da rob ostane rob. Umjetnik prvenstveno doživljava sebe kao individuu. Pritisak pripadnosti nekom kolektivu je za njega sekundarna, uprvavo marginalni nagon i dokaz nezrelosti osobe. Ludost je njemu poput magične formule,  frekvencije koja ga obavija,  štiteći ga od porobljavajućih utjecaja  njegove društvene okoline. Zanimljivo da takvi utjecaji ne dolaze iz prirode same.

Jedini problem koji umjetnik sam ima sa svojom ludošću je pitanje kontrole, tj. prepuštanja njoj. Kontrolira li ludost njega, ili on kontrolira ludost? Umijeće ili disciplina umjetnika je naučiti kontrolirati svoju ludost i ne pretvoriti osjećaj kreativnosti, slobode i lakoće, koje ona donosi, u osjećaj samovažnosti, posebnosti, ekskluzivnosti, nadmoći, besmrtnosti. Biti drugačiji i živjeti bez potpore i razumijevanja okoline, 24 sata na dan, je naporan pothvat koji ne teraje sat-dva, dan ili mjesec, već cijeli život. Napraviti most između dva kontineta, svoje iracionalnosti i „smislenosti“ društva je izazov svakog umjetnika ponaosob. Umijeće kontrolirane ludosti je disciplina koja našu individualnost i čovječnost pouzdano i dugoročno štiti od tiranije kolektiva. To umijeće je vrlo individualna stvar. Umjetnik ga izgrađuje cijeli svoj život, pažljivo njegujući  njegovu vrlo ranjivu ravnotežu.

Genijalnost umjetnika se svodi na njegovu sposobnost da prilaže jedan svijet, drugačiji od onoga koji poznajemo. U suštini umjetnik doima isti svijet kao prosječna osoba, ali je njegov sistem interpretacije potpuno drugačiji. Dok je za osobu sve što nas okružuje poznato i stoga dosadno, njenim  životom vlada rutinska i sa vremenom postaje depresivana. Depresivnost je direktna posljedica manjka energije, koju promatrač crpi iz svog kontakta sa svijetom, promatrajući-doživljavajući ga kao bez predrasuda, kao fenomen. Etiketiranje ili ne-doživljavanje svijeta nas osuđuje na ono isto-dosadno-mrtvo zakukuljeno sopstvo odvojeno barijerom ega-osobe.

Nasuprot tome umjetnik nastoji vidjeti svijet kao čudo, kao misteriju koju nikad neće dokučiti i raduje se svakom milimetru i svakoj sekudni svoje interakcije sa njim. On svijet ne interpretira po pravilima i normativima društva. Za njega su pravila i norme društva samo religija, ideologija robova, onih normiranih, normalnih. On nije i ne smije biti normalan. Da bi bio umjetnik, on mora biti lud, kontrolirano lud.

Razlika između umjetnika i prosječne osobe je u hrabrosti i istrajnosti. Umjetnik vjeruje u ono što direkno percipira svojim čulima, svojim cjelokupnim bićem,  te svim srcem voli svoje autentično perceptivno iskustvo. Njegova golema hrabrost se očituje u tome, što se on ne srami da je drugačiji, što svijet vidi drugačije, što misli svoje misli i govori svoje riječi. On se ne srami što nije normalan, što je drugačiji.  On je sam na svijetu i ne boji se svoje samoće. Umjetnik nema i ne smije imati istomišljenika, jer nitko na svijetu nema njegove oči i ne polaže pravo na njegovu svijesno iskustvo. On ponosno nosi svoje žive hlače, živo srce i živa usta, jer zna kolika je njihova vrijednost i koju cijenu on za njih plaća. Njegovo najveće bogatstvo je sloboda, sloboda od nemtnutih pravila društva, sloboda od svakojake prisile izvana. Njegov najveće blago su njegovo tijelo i njegova svijest, kao baza i garant slobodne percepcije. Njegovo doimanje trenutka jest i mora ostati  na nivou doimanja čistog fenomena. U protivnom njegovo iskustvo ne crpi energetski udar iz doživljenog i on nema što poručiti, što prenijeti sa svojih „putovanja“ onim normalnim. U protivnom njegova djela nemaju snagu i autentičnost, koja je toliko simptomatična za svaki istinski umjetnički rad. Fascinacija umjetničkog djela je energetska  informacija pohranjena u taj materijalni artefakt. Umjetničko djelo je poput kompjuterskog stika za pohranjivanje, osim što za njegovo čitanje nije potreban kompjuter već svijest. Biološki kvantni kompjuter nije ništa drugo do čovjekovo tijelo, a umjetničko djelo kvantni stik za pohranjivanje perceptivnih podataka.

Između osobe i umjetnika se nalazi bezdan koje nastanjuje čudovište, zvano Ego. Ego je program definiranja samog sebe kroz prizmu društvenih normi, vrijednosti i polažaja. Ego može opstati samo u socijaliziranom svijetu. Transformacija od osobe do umjetnika je proces desocijalizacije. Osoba ne može biti i ostati sama. Ona svoje postojanje bazira na konstantnoj interakciji sa društvenom okolinom. To je proces koji zovemo mišljenje i podsjeća me na neprestano kooperiranje mobilnog telefona sa odašiljačem. Vrijednost osobe se mjeri količinom misli, kao što se kvalitet mobilnog telefona cijeni preko brzini i učestalošću njegove komunikacije sa „stupom“.

Da bi bio i ostao svoj i time kreativan u svom radu, umjetnik stalno mora biti „offline“ od „clouda“ društva. Njegovo zdravlje i sloboda je proporcionalna njegovoj umjetničkoj disciplini, toj vjernosti samom sebi i nepokolebljivosti u svoju autentičnost i suverenitet. Bolje je biti i gladan, nego se prostituirati za ciljeve osobe, tj. ciljeve društvene normalosti. Njegov rad je njegov talisman protiv transhumanističkih trendova, koji sve nastoji pretvoriti u podobne osobne, spremne za daljnju „evoluciju“ u bio-robote.

Umjetnik je živi čovjek, koji svoju čovječnost ne dokazuje svojim intelektualnim cinizmom, već skromnošću svoje genijalnosti u različitosti. Potvrda njegove čovječnosti su njegova djela, koja odišu inspiracijom, živom energijom, a ne mrtvom digitalnom valutom. Ono čega se on zaista boji je gubitak slobode i pad u svijet normaliteta. On se boji da će zaboraviti činjenicu, da je on sam i svijet oko njega čudo, koje nikad neće shvatiti, ali koje može doživjeti i prenijeti svoje iskustvo u svoja djela. On se boji da će izgubiti privilegiju doimanja stvarnosti izvan ograničavajućeg normaliteta osobe, naroda, države, religije i znanosti. On se boji pada u ropstvo  egregora i sljepilo ideologija. Njegov osnovni postulat je postulat čovjeka, a on glasi: totalna sloboda totaliteta bića i njegove precepcije. Umjetnik  je fenomenalist u praksi, dakle apsolutni anti-romantičar. Njegova sloboda je ono najvrijednije što posjeduje, sloboda od bilo kakve uvjetovanosti.

Pronađimo i gajimo našu vlastitu ludost, našu umjetnost! Ako ustupimo slobodu na svoju ludost u zamjenu za sigurnost, na kraju gubimo oboje.

„Tvrda“ pandemija ili „meki“ puč?

od

Do sada smo slušali vijesti samo o vojnim pučevima. Vojni puč je postupak kad represivne sile vojske, zaobilaze legitimne političke puteve i dolaze na vlast države putem vojne sile i zastrašivanja. Vojni puč pritom može imati podršku javnog mijenja ili ne. Ukoliko se reprezentativna politička elita toliko odvojila od svog biračkog tijela, da je on postao svjestan toga, vojska u tom slučaju može preuzeti vlast, nebi li spriječila maltretiranje stanovništva od strane policije, ili građanski rat izmeđ dva tabora, od kojih jedan podržava i političku vrhušku, a drugi ne. Vojska time postupkom privremeno preuzuma vlast, nebi li omogućila civilnom stanovnišvu da ustanovi pravedniji sistem upravljanja i odlučivanja u interesu sebe ili boljitka čovjeka, kao njen osnovne jedinice. Druga vrsta puča je onaj čije konce vuku strane sile. U slučaju da vlada jedne države ne provodi interese neke vanjske imperijalne sile, nastoji se izvana vrbovati  zapovjedništvo vojske, koja onda treba provesti interese tih stranih sila na ušrb svog vlastitog naroda. Skora povijest srednje i južne Amerike je tužna povijest te vrste vojnog puča i ujedno kriminalna povijest ilegalnih projekata CIA-e.

Ima li i drugačijih vrsta pučeva? Zašto raditi puč u svakoj zemlji posebno i pritom troštiti ogromna sredstva, kad je moguće napraviti globalni puč i stvar na cijelom svijetu srediti odjednom, sa vrlo malim ulaganjima? Što više, na globalnom puču se, pored ostvarivanja političkih ciljeva, može i dobro zaraditi. Što reći za ovaj aktualni puč svjetskih razmjera, gdje je umjetno i prisilno stvoren problem i ponuđeno rješenje, koje svi onda moraju kupiti. Ova medijski nametnuta pandemija, zapravo je logičan završetak procesa globalizacije i kruna  neoliberalizama. Slobodan tok kapitala (veliki jedu male) je otvorio puteve ka “slobodnom” toku ideja i političke moći, pripremivši tlo za jedno globalno političko, znanstveno i medijsko jednoumlje. Ova pandemija je pokazala svu lažnost pojma slobode i ljudskih prava unutar političkog sistema demokracije (i njenog oca kapitalizma tj. robovlasništva). Tako smo protiv svoje volje završili u društvenom uređenju autoritativnog kolektivizma. Vrijeme će pokazati da li je ova „meka“ dikatatura efikasnija i ubitačnija od onih diktatura komunizma i fašizma, protiv kojih se ona „humana“ zapadna kapitalistička demokracija stvorila, da bi ga onda svim svojim bićem mrzila i protiv njega se do borila.

Mora se ipak priznati da je aktualna pandemija majstorsko dijelo jedne nove strategije puča: meki, globalni puč. On je lukavo iskoristio etiketu demokracije ( i njenu brigu za zdravlje i živote svojih građana) kao paravan, kao taoca na neodređeno vrijeme, da bi u pozadini proveo svoje planove. Kako to da nas sad brine nekolica umrlih od virusa, dok nas prije koju godinu, dok je „humani“ Obama i njemu slični prethodnici bio na vlasti imperije, nisu zanimali milioni mrtvih u ratovima na osnovu lažnih optužbi. Zašto bi baš sad vuk promjenio ćud i postao uzorni filantrop, kad mu je biografija puna genocida? Kako to, da se baš sad, te divne svjetske organizacije odjednom brinu za naš život i naše zdravlje, a praktički jučer su gazile ili ignorirale svoje vlastite odredbe.

 

Pošto je demokracija, barem onako na papiru, još uvijek zakonska baza društva, većini ne pada na pamet da prosvjeduje, jer vjeruje da je stanje diktature samo privremeno. Oni pak koji se usude prosvjedovati, bivaju ili ismijani, proglašeni ludim, ili uhapšeni i kažnjeni. Pod parolom humanosti demokracije i znanosti, ta ista prerušena diktatura nam sve svoje postupke objašnjava kao neophodne, čovjekoljubive, jedino razumske. Stanje je takvo, da je sve ono što podrazumjevamo pod pojmom sloboda, privremeno suspendirano i to za naše dobro. Sad je suludo i ilegalno braniti slobodarska prava, do kojih smo teškom mukom došli. Jesmo li zaboravili cijenu? Gdje je naša zahvalnost prema „Black Steni“ i njemu sličnim?

Nama se umiljato poručuje da je „crvena karta za slobodu“ samo privremena, ali ti isti koji su napravili plan za pandemiju i donijeli odluku o izvanrednom stanju, su isti koji trebaju donijeti odluku da se ono i okonča. Pošto njima nije u interesu, da ikada dođe kraj ovom maskenbalu, treba samo novoj diktaturi dati lijepu etiketu koja umiruje: “novi normalitet”. Divno, um je zadovoljan, a stomak se grči. Tko ima pravo, um ili tijelo?

Taj “novi  normalitet” ne nekako podsjeća na „kuhanja žaba“. Kako ono ide recept?

  1. žabe prvo paralizirate i onesvijeste strašnim (medijskim) vriskom
  2. tada ih tako polu-žive nježno stavite u posudu sa vodom sobne temperature
  3. vodu polako zagrijavate dok ne dobijete najsviježije kuhane žabe, koje još pritom niste ubili nego žive smekšali.

“Novi normalitet” se zove proces laganog zagrijavanja te posude, pri čemu žabe neće primjetiti porast temperature, bivajući tako skuhane na-živo. Što ako nekoliko žaba u kotlu primjeti, da nešto nije u redu sa ovim projektom “ljubavni i brige za njihovo zdravlje”, pa započnu druge žabe oko sebe uvjeravati u to i smišljati bijeg iz kotla, koji je moguć samo zajedničkim snagama? Buntovnici se brzo proglašavaju opasnim po zajednicu i na neodređeno vrijeme se “kacavaju” na dno kotla.

Nikakvo, ma kako opasno i izvanredno stanje bilo, ne smije zabraniti odvijanje slobodne i trezvene diskusije. Ipak, upravo to se dogodili našem demokratskom svijetu. Aktualna situacija  pokazuje, koliko je zapravo demokracija bila i jeste licemjerna.  Na to činjenicu su uporno upozoravali mnogi analitičari i otvoreno kritizirali tiho nestajanje njenih ideala i prava, ne dobivajući pritom, za istinsku demokratsku kulturu, zasluženi medijski prostor. Plansko smanjivanje prostora za slobodnu debatu i njeno potpuno ukidanje, pokazuje koliko je važan proces pravovremene kritike, u cilju sprečavanja dolaska u pat poziciju, u kojoj se sad svijet nalazi. Ironija sadašnjice je da živimo u demokratskoj državi, kojom vlada demokratski izabrana vlast, čiji se autoritet i ispravnost njenih odluka ne smije dovesti u pitanje, jer ne postoji inter-demokratski prostor, slobodan za kritiku te iste vlasti, niti postoji mehanizam (poput direktne demokracije) da se ospori legitimnost te iste vlasti, na osnovu njenih očitih propusta. Tako imamo absurdnu situaciju diljem Evrope (osim naravno u Francuskoj, gdje je diskusija i u službenim medijima prisutna, a popularnost njenog predsjednika na nivou „polovnog“ toaletnog papira) da izvršioci vlasti bivaju proglašeni za heroje, dok su oni zapravo prisilno zatvorili svoj narod, poput miševa u laboratorijima farmaceutske industrije, „za njihovo dobro“. Zamislite si sad te miševe za pokuse, koji se klanjaju i obožavaju one koje na nima vrše pokuse. Absurdno ili perverzno u sado-mazo stilu?

Polako se može primjetiti jedan napet i bolan raskol društva na dva tabora. Prvi je onaj koji aktualne vlastodršce smatra herojima, jer im taj scenario nude mediji, znanost i „zdrav razum“. Drugi tabor je onaj koji vlastodršce smatra slugama, marionetama globalnih pučista, koji rade protiv interesa naroda koji ih je izabrao i koje zapravo nisu heroji, već veleizdajnici. Trebaju li zbog toga biti dovedeni pred sud pravne države, prethodne očišćene od pljesni korumpiranog sudstva? Kakva heretička misao! Oni nekorumpirani povjesničari će moći potvrditi osnovu za taj „heroizam“ već krajem ove godine. Živi bili pa vidjeli!

Napon između ta dva tabora je na putu da eskalira u otvoreni građanski rat, što se već može primjetiti u nekim državama SAD-a. Prvi tabor optužuje onaj drugi za ugrožavanje etničke čistoće nacije vjernika-jednoumljaša i proglašava ga opasnim (strpimo se još malo pa će biti proglašeni i teroristima), dok onaj drugi optužuje prvog za postepenu eliminaciju svih sloboda.Taj međusobni obračun “raje”, na kraju krajeva, za elitu nije ni toliko nepoželjan, jer ti globalni perverznjaci (koji obožavaju igle i svakojaka zaprašivanja) već računaju sa njegovim pozitivnim rezultatima (smanjivanje svjetske populacije=snižavanje emisije ugljičnog dioksida; kakva divna klimatska računica).

Ipak nemojmo se zavarati! Ključno pitanje nije u tome da li je ovo lažna ili stvarna pandemija. Ovo je puč, a on je ilegalna (kriminalna!) promjena društvenog ustrojstva, bez obzira na to da li su pritom korištene meke ili tvrde metode. Soft-puč je čak i smrtonosniji od onog vojno-tvrdog, jer je onaj meki do neprepoznatljivosti zamaskirao svoje lice, metode i namjere.

 

 

Vebinar suverenitet

od

Dragi čitatelji željni znanja.

Slijedeći webinar je „Suverenitet“ u kojem ćemo pričati o suverenitetu tj što je to i da li je moguće biti suveren i ako jest kako se to ostvaruje. Naglasit ćemo i dio u kojem se suverenitet dotiče pravnog sistema i vidjeti razlike između ovih oblika. U ustavu piše “Republika Hrvatska je suverena….” Šta to znači? Krenimo nekom logikom. Republika Hrvatske ne može postojati, ako ne postoje “građani RH”. Dakle suverenitet proizlazi iz Naroda, jer RH jest narod zar ne? Da bi RH mogla biti suverena, narod mora biti suveren. Da ne petljam dalje, možda nije loše objasniti što mislim pod tim suveren. Suveren je onaj koji ovisi jedino i isključivo samo o sebi – samodostatan. Više na webinaru gdje ćemo zasigurno utvrditi da unutar iluzije ne postoji suverenitet i da je to samo obična izmišljotina isto kao i sve unutar sistema.

Od mrtvih hlača, preko mrtvog srca do mrtvih ustiju

od

Pojam “mrtvih hlača” je relativno nepoznat čitaocima sa područja Balkana. Na njemačkom govornom području je taj pojam promovirala grupa muzičara, koji su tim reklamnim trikom privukli pažnju svjetske javnosti. Postoji ipak i drugi pojam u njemačkom govornom području, koji nije tako popularan i svjetski poznat, iako je tu slavu zasigurno zavrijedio. On se obično ne koristi od strane muzičara, već u krugovima takozvanih dijagnostičara vremena, znanstvenika, filozofa i politički osvještenih individua otvorena duha. Pojmom “mrtva usta” se karikira lažnost demokracije zapada, u kojima su nijemi izbori važniji od slobodne javne debate.  Osim u Francuskoj, toleriranje drugačijeg mišljenja u javnim medijima, je potpuna nepoznanica (vjerovatno iz straha od infekcije uma idejom slobode)..

Osnovna karakteristika našeg modernog svijeta je shvaćanje da nikakve vlade i sile svijeta ne mogu provesti nikakvu odluku, ukoliko za to ne dobiju podršku većine javnosti. To prihvaćanje može biti i prešutno. Pojam “Mrtva usta” oslikava takav način prihvaćanja odluka odozgo, bez preispitivanja i probavljanja, poput naredbi svevišnjeg.

To “shvaćanje o važnosti odobrenja većine” vlastodršci nisu sami izmislili ili dobrovoljno prihvatili, već su bili prisiljeni podvrgnuti se njima u cilju preživljavanja.  Razlika između primitivno-kratkoročne i sofisticirano-dugoročne vlasti je njen odnos do “duha vremena”. Tako naš aktualni “duh vremena” poručuje da nikakav društveni sistem ne može opstati duže vremena, ukoliko nije podržan većinom. Na tom “zakonu” je zasniva popularnost, šarm i slava demokracije i njenih lukavih stvoritelja. Kako je “dozvola javnosti” ostvarena je stvar slobodnog izbora ili interpretacije. Tako su “čarobnjaci romantike” izabrali tehniku manipulacije slobodne volje putem od njih kontroliranih medija, u cilju dobivanja te dobrovoljne podrške. Mediji su tu da usmjere “slobodnu volju” pojedinca u željenom smjeru. Poznat je fenomen osobe, kao  “društvenog bića”, da se ona rado pokorava i slijedi trendove okoline. Svaki ignorant tog zakona je osuđen na javnu i privatnu smrt svoje osobnosti. To je nepisano biloško pravilo ili iskustvo procesa evolucije.

Vratimo se našem “mrtvim” pojmovima, sa namjerom pojašnjenja njihovog nastanka. Kako biotehnički funkcionira programiranje individue? Za početak je potrebno imobilizirati čovjekov životinjski, iracionalni dio. To je onaj dio koji se tiče instikata za preživljavanje i reprodukciju. Ukolio se aktivira hormonski mehanizam stresa putem egzistencijalnog straha, koji je primaran onom reproduktivnom, istovremeno se blokira mogućnost razvoja, rasta, opuštanja, shvaćanja, ljubavi, empatije. U trenutku životne ugroženosti životinjski instinki čovjeka mogu reagirati na tri načina: da bježi, da se bori ili da se pretvara da je mrtav. Iz razloga naše navike na komoditet i naše kritičko-intelektualne lijenosti (da ne kažem atrofiranosti), većina se u trenutku aktualne “opasnosti po život”, odlučila za treću soluciju, jer je ona bila predložena od vlasti (karantena) i jer svi mi, kao kulturni ljudi, ne želimo skandal u kući. Kome su zabavne rasprave sa ženom tokom nedjeljnog ručka, koja već smišlja da prijavi vlastitog muža organima reda, jer se preobrazio u “redikula”.

“Sram me da me susjedi čuju, koliko je moj Jozo pošandrcao. A rekla sam mu da je internet đavo i da će mu đavo odnijeti pamet. Zar mu nije dovoljna televizija ili crkva ili oboje? (Ne istovremeno molim, radi opasnosti od eksplozije moždanih stanica!)”

Ukratko, strah(sram)  paralizira onaj naš živčani sistem koji se zasniva na našim rezervama vitalne energije i zadužen je za nastajanje fenomena “mrtvih hlača”. Funkcionirajući kao energetska blokada, “mrtve hlače” su direktno odgovorne za prekid snabdijevanja srca tom istom “primitivnom” energijom. Posljedica toga je stanje depresije, malodušnosti, ravnodušnosti i lijenosti. Manjak hrabrosti je osnovna karakteristika “mrtvog srca”, što sabotira dostavu energije do mozga, što opet rezultira nesposobnošču razumijevanja (tj. osjećanja informacija). Kao posljedica svega toga, imamo fenomen “mrtvih usta”, koji najbolje karakterizira većinu stanovnika EU-a i svijeta uopće.

Kad se alatkom straha postigne kolektivna histerija pod izgovorom opasnosti od virusa-ubojice (“Nalazimo se u ratu!” duet Macron & Merkel), postignuta je i paraliza one energetske baze pojedinca, na kojoj se bazira njegova percepcija i čitav njegov život i rad. Stanje kolektivnog padanja u nesvijest je najbolji opis stanja u kojem se našla većina stanovništva. U tom stanju bespomoćnosti, ono je ostavljeno na milost i nemilost okoline. Vrata ka potpunoj kontroli i manipulaciji su širom otvorena. Ta onesviještena masa je sretna kad dobije svoju dnevnu dozu za preživljavanje (hrana i lažne vijesti medija) i ne preostaje joj ništa drugo nego da u svom komatičnom stanju sanja romantične snove o herojstvima onih, koji donose odluke o njima samima.

Kako je moguće da se narod probudi kad je omamljem opijatima straha? Kako je moguće da nešto shvati iz aktualne situacije, da smogne hrabrosti i trezvenosti da otvori usta i kaže što hoće i što misli, kad energija potrebna za to biva zaleđena strahom u predjelu gornjih djelova njegovih hlača? Kako je moguće da “voli sebe i bližnjeg svoga” kad njegovo srce ne dobija podršku iz središta njegova tijela, njegove energetske centrale? “Mrtve hlače” i “mrtva usta” su dva međusobno povezana fenomena. Između njih stoji fenomen “mrtvog srca”. Upravo je taj središnji fenomen ključan za komunikaciju i regulaciju ova ostala dva. “Mrtvo srce” je ono srce korumpirano romantikom, koje je izgubilo kontakt sa pravim karakteristikama srca: hrabrošću. Ono je izgubilo sposobnost percipiranja energije, tj, istine i nalazi svoje zadovoljstvo u prejedanju lažima. Zato je danas toj omamljenoj većini teško reći išta, osim potvrde od vlasti priznate situacije. Vrlo je teško za pojedince iz te “većine u komi”, u ovim stresnim situacijama naži mir i trezvenost za osjećanje i shvaćanje istine. Onaj tko se nije pravovremeno pripremio za kišu, dolazi mokar kući i riskira prehladu, upalu pluća i smrt. Ono što još dolazi kao završni šlag, a navodno je već u pripremi za parlamente evropskih zemalja do kraja svibnja, je matiranje populacije putem cijepljenja. Hoćemo li taj proces nazvati globalnim kastriranjem društva ili globalnim masakrom, poslije kojeg nikakav pokret otpora neće biti moguć?

“Mrtve hlače” nisu distopijske vizije već naša stvarnost, kao i “mrtva usta” (sjetimo se scene saslušanja gospodina Andersona u filmu Matrix 1). To je opcija koja već kuca na naša vrata i koja će ta vrata silom otvoriti, ukoliko mi to dobrovoljno ne učinimo. Vjerovati da će su bezizlaznu situaciju srediti neki filmski superheroj poput “bla bla Qanona” kao ga zovu neki aktivni organizatori otpora, je vjerovanje naše “sofa-svijesti”. Duh Superheroja je ono što trebamo otkriti u nama samima, onaj proces biološke hladne fuzije, koji će nam omogućiti dostup do naših legalnih ljudskih moći, poklonivši nam dovoljno energije da reanimiramo naše “mrtve hlače”, “mrtva usta” i “mrtva srca”. Superheroj zapravo nije ništa drugo do živi čovjek, sa živim hlačama, živim ustima i živim srcem.

Slobodni postali i ostali!

 

Državizam, opasna religija jednoumlja

od

“Molimo se za narod i otadžbinu, na kraju svake mise!”

Car je gol! Kako je virus razgolitio Cara? Jedan od pozitivnih posljedica aktualne pandemije je razotkrivanje našeg društveno-ekonomskog sistema. Virus nije donio ništa novo. On je samo pojačao ono što je ionako već postojalo i ubrzao demaskiranje pravog stanja. Svijet se nije promjenio, samo je postao iskreniji. Tako sad u čudu ustanovljavamo da ipak živimo u ne-liberalnom socijalizmu (mnogo gorem od onog kojeg se još sjećamo), a ne u liberalnom kapitalizmu, kako nes uvjeravaju. Kako je inače moguće da država otkupljuje ili pomaže posrnulim poduzećima?

Otkrilo nam se novo lice državizma, te religije nepogrešivih autoriteta, direktnih poslanika Boga na zemlji. Država je izgleda konačno i globalno izašla iz braka sa religijom. Prazna svetišta svih svjetskih religija su dokaz da je ideologija religija izgubila moć potpune kontrole nad stanovništvom. Državi je sada privlačnija moć medija, koji svoju propagandu  zasnivaju na ideologiji znanosti. Aktualni razvod neodoljivo podsjeća na nešto što se zbilo prije skoro sto godina. Svojim ugovorom sa Vatikanom iz 1933. godine, Hitler je u potpunosti onemogućio politički angažman katoličke crkve, koja je prije toga, sa svojom narodnom strankom, imala veliki utjecaj u opoziciji. Crkva se potpisivanjem ovog ugovora nadala da neće neslavno proći kao ostala opozicija (komunisti i sociajalni demokrati), koji su brutalno razbijeni. Hitler je ugovorom dobio apsolutnu moć u državi i slobodan menvarski prostor da da ponudi brak medijima i znanosti, koji kao miraz, moraju odustati od svoje slobode i potpuno se moraju povinuti naređenjima vlasti. Malo je poznato da je taj ugovor sa Vatikanom još na snazi, čak i do današnjeg dana. Sličnost sa trenutnom situacijom u cijelom svijetu je naprosto zapanjujuća. Tko se danas usuđuje javno suprostaviti državnim medijima i “istinama” državne znanosti.

Opozicija ne smije postojati. Drugačije mišljenje se pod svaku cijenu mora suzbiti.  Hitler je došao na vlast demokratskim putem, da bi tu istu demokraciju u kratkom roku zamijenio diktaturom. Ne podsjeća li nas taj prelaz pomalo na oval aktualni, u kojem je iskorišten strah od virusa, za ekpresnu suspenziju demokracije i uspostavu diktature korumpiranih virologa.

Tako je “svečano” sklopljen novi globalni brak, brak države i znanosti. Tu se naravno ne radi o braku iz ljubavi, već samo iz prisile i straha. Ukoliko želi ući u sigurne bračne vode, znanost se mora odreći svoje slobode i svoje ciljeve podvrgnuti i uskladiti sa ciljevima državne vlasti. Stvorena je tako jedna kopija znanosti, tkz. državoljubna znanost, kojom upravlja politika i birokratski aparat države. Državna znanost je svojim brakom potpunosti zamijenila dominaciju državne religije. Znanstveno dokazana opasnost od virusa je jača od straha od božje kazne i neodlaska u crkvu. Crkva naravno mora poštovati svjetovnu vlast države, kao je to jasno definirano u hitlerovom konkordatu. Meni se zapravo čini, da je državna znanost samo prerušena državna religija. Možda je razvod i novo vjenčanje samo popagandni trik obmane? Zašto bi inače bilo normalno da jedan profesor dobije otkaz na fakultetu, ako izađe iz katoličke crkve (primjer Austrija), još i u vremenu nakon drugog svjetskog rata. To jasno pokazuje religiozne korjene znanosti. Zapravo državna religija je kao sistem masovne hipnoze, planski i sistematski zamjenjena državnom znanošću. Pritom se nije desila nikakva revolucija. Prelaz je bio gotovo neprimjetan, klizni. Još je moja profesorica u srednjoj školi naglašavala, da su svi znanstvenici vjernici, vrlo religiozni ljudi. Mnogi citati Einsteina to potvrđuju. Raskol znanosti i religije je potpuno neprirodan i umjetno induciran, kao i propaganda o raskolu tijela i duha. U stvarnosti postoji samo znanost, neograničena dogmama i tabuima. Sve ono što zovemo religija, magija, natprirodno itd. uopće ne postoji. Postoji samo slobodna znanost. Nažalost, to nije znanost koja se udala za državu.

Ista državna znanost stoji i iza ideologije kimatskih promjena. Projekt “zeleni” je vješti manevar osvajanja i porobljavanje onih “lijevih birača” i njihovo neprimjetno translatiranje u krajnju desnicu, u slijepe i gluhe robove države i globalnih interesa NWO-a. Kako inače objasniti skladan brak zelenih i konzervativnih narodnjaka u vladi Austrije, ljevice i desnice, tokom najnovijeg projekta globalne pandemije? Našao se zajednički neprijatelj cijelog stanovništa i svi moraju krenuti u boj, bez iznimke, ukoliko ne žele da se proglase dezerterima.

“Mi smo u ratu!”, jednoglasno ponavljaju najmoćnije vođe evropskih država. Tko im je napisao govor? Tko je svim stožerima svijeta prosljedio naređenje što da rade i kako da se ponašaju?  Svi smo u ratu protiv virusa, tog novog neprjatelja svih ljudi na zemlji! Virus je tako postao novi Sotona, đavo koji rado ispunjava sve želje vladajuće elite.

  1. Virus, genijalni ubojica ljudskih sloboda i prava Čovjeka.
  2. Virus, genijalni ubojica papirnatog novca, jednog važnog faktora slobode.
  3. Virus, genijalni ubojica prava na slobodu mišljenja.
  4. Virus, genijalni ubojica prava na odustajanje od prisilnog cijepljenja.
  5. Virus, razlog za uvođenje izvanrednog stanja, nove diktature, koja se slatko naziva “novi normalitet”.

 

Propast katoličke crkve

od

O ovome sam već pisao OVDJE, a sad se polako pokazuje da religije neće imati mjesta u slobodnim društvima sutrašnjice.

Kako li je samo simbolično izgledalo rušenje tornja zagrebačke katedrale, ako znamo da je toranj preslika moći (dužine muškog spolnog organa) i čiji je već taj vlada. Toranj se srušio, najprije prirodnim, neki kažu i umjetnim, potresom, pa onda kontroliranom detonacijom. Sada izgledaju krnjavi.

Korona je možda i bogomdana da se neke stvari iščiste. Močvara organizirane poslovno – religijske elite jedna je od predmeta istog pročišćenja. Svećenstvo već i javno izlazi sa prozivkama „velikodostojnika“ da su prodali dušu đavolu i prakticiraju sotonizam na dnevnoj bazi, pa je raskol unutar vatikanskog poslovnog carstva veći možda nego ikada.

RKC je za vrijeme tzv. pandemije zatvorila vrata crkava i onemogućila vjernicima da svetkuju dan gospodnji kako je Bog zapovjedio u Bibliji, a povinovala se svjetovnim autoritetima izjavljujući tako čiji je autoritet veći u Vatikanskim očima. Bog je propao, a lokalne vlade i vlastodršci su preuzeli autoritet i svakom smislu, a  crkva se odrekla Boga i vjere u istog. Čestitam, pokazali ste svoje pravo lice. Vjera je nestala, a zamijenjena je sigurnosno-političko-epidemiološkim besmislicama u režiji nevažnih birokrate koji ispunjavaju svaku smjernicu u nadi da će ih netko potapšati po glavi i reći: „Bili ste dobri, zaslužujete pohvalu!“

Šteta u neku ruku. U Crkvama je uvijek bilo izuzetnih ljudi , ali nije bilo hrabrosti, srčanosti! Tako još više cijenim svećenika, mojeg susjeda sa Barutane, Josipa Delaša, koji je, koliko god grez i nesuptilan bio, ipak hrabar i odvažan, nije izgubio vjeru. Kapa dolje!

Sada kad organizirana religija propada, da li to znači i da vjera u Isusa nema više smisla? Nikako! Sad je to aktualnije nego ikada. Isus i jest zakovan na križ od strane svećenstva, kako onda tako i danas, pa je nestanak ovakvih, korak naprijed u shvaćanju i prakticiranju Isusovog nauka. Stoga nemojte trčati odmah u drugu crkvu ili religiju koja se pomoli iza ćoše nakon raspada ove, stanite koji godinu, možda i desetljeće da malo razmislite i provarite ovo 13-stoljetno organizirano pranje mozga.

Totalna rasprodaja slobode

od

Za koju cijenu smo spremni ustupiti našu strast, našu mogućnost za slobodom? Jesmo li spremni trampiti je za obećanje spasenja ili preživljavanja? Pred našim očima, kao na ubrzanom filmskom platnu, defiliraju vjerske ideologije, jedna za drugom. Kojom je samo brzinom vjersko ludilo klima religije zamjenio vjerski fanatizam virusne religije. Sjećanje čovjeka današnjice ima vrlo kratak rok trajanja. Za preživljavanje ove šok terapije u nastavcima, potrebno je postaviti prioritete, ukoliko ne želimo da nas pojede inercija krda. Svako od nas se mora zapitati,koje su primarne vrijednosti njegovog života. Za što smo spremni ginuti danas, što je ono bez čega život nema smisla? Gdje je apsolutno dno naše tolerancije sa obzirom na brutalno silovanje naših prava i sloboda?

Što nam je važnije u životu, zdravlje ili sloboda?

Što nam je važnije u životu, klima ili sloboda?

Bez slobode nema ni zdravlja ni klime. Bez slobode nema ničega, jer samo u slobodi ispravno funkcioniraju naša čula. Sloboda je osnova svega, kao što je mogućnost percepcije osnova našeg bića. Mi smo magična bića samo ako smo slobodni. Nestankom slobode, nestaje i naša magična priroda, a sa njom i zdravlje i klima. Sloboda nije besplatna, ali je rado prodajemo budzašto. Cijenimo je toliko, da je se u kriznim vremenima lako odričemo i doslovno smo spremni trampiti je za “mačka u vreći”.

Naša tragedija je naša zaboravnost. Tokom povijesti smo se za svaku mrvicu slobodu uvijek morali izboriti, ulažući nadljudske napore. Na djeliće slobode, za koje smo se tako teško izborili, se lako navikavamo, ubrzo podcjenjujući ono što imamo. Te nevidljive vrijednosti onda redom omalovažavamo, žudeći za stranim plastičnim besmislicama. Prisjetimo se, kakav je bio osjećaj odreći se vlastite tradicije, prošlosti, predaka i prirode same i prigrliti uvezenu ideologiju stranih trgovaca u manitijama? Kakav je osjećaj tim istim trgovcima stoljećima vjerovati i poslušno mrziti ne samo svog susjeda već i samoga sebe (tijelo).

Naša tragedija je naša zaboravnost. Još dok slavimo netom izborenu djelimičnu pobjedu, već se opuštamo i prepuštamo trivijalnostima, koje nas onda toliko iscrpe,  da nam trofeji pobjede ubrzo iskliznu iz ruku. Strategijski pristup ratovanja za slobodu nije nam nikad bila jača strana. O istrajnosti, opreznosti, skromnosti i izdržljivosti da i ne govorim. Stihijski emocionalni ispadi su nešto, što se treba izbjegavati poput kuge, a ne obožavati kao strastvenost, jak karakter ili nešto slično. Glorifikacija vlastite gluposti nije nikakva vrlina. Svoje dugove samo ostavljamo našim potomcima na vraćanje, pritom se kuneći na našu beskrajnu ljubav prema njima.

Naša tragedija je naša zaboravnost. Što nas sprečava da raskrinkamo vlastitu glupost i naučimo nešto iz iskustava prošlosti. Jel to lijenost, mentalna tromost, tjelesni umor ili manjak životne energije? Možda sve skupa. Što smo naučili iz dekonstrukcije klima-religije? Da li nas „zelena histerija“ podsjeća na aktualnu histeriju, ili smo već zaboravili? Koliko puta moramo ići kod istog trgovca, koji nas je do sada već nebrojeno puta preveo “žedne preko vode”, da osvjestimo naše poroke?

Ako bih u nekoliko riječi trebao dijagnosticirati aktualno vrijeme i skizirati njegovu karikaturu, one bi glasile: inflacija slobode. Ova aktualna religija je, kao sve do sada u povijesti, također antipod slobode. Ona zabranjuje znanstveni diskurs o samoj sebi, iako sebe naziva medicinskom znanošću. Preispitivanje nepoželjno!  Nije li to trend istovjetan onom kod fašizacije društva? Svaki disident se redom kriminalizira. Oni pak nekorumpirani znanstvenici su zbunjeni i ne mogu se načuditi nastaloj situaciji.

Nova religija se upravo ukorjenjuje u sve pore društva. Povratak na staro nije moguć. Moguć je samo „novi normalitet“, čije će okvire definirati naši čarobnjaci romantike iz tvornica misli. Prisiljavaju nas vjerovati u dolazak spasioca, koji se zove cjepivo, iako je javna tajna da je mit o cjepivu “sveta laž”. Pred nama je raskol svijeta na one za i protiv cjepiva, na racionalne i iracionalne, na poslušne i opasne, na vjernike i ateiste. Kako će izgledati sljedeća godina? Masovno kažnjavanje neposlušnih nevjernika ili će plamtiti globalni građanski rat između sile imperije i pokreta otpora?

Naša tragedija je naša zaboravnost. Upravo one nevidljive vrijednosti, poput slobode, su temelj svih onih nama vidljivih blagodati. Bez slobode život i svijet nema ni okusa ni mirisa. Ne dozvolimo da nam jedna nevidljiva opasnost oduzme nevidljivu vrijednost i zauvijek nas ostavi bez naših čula i naše tjelesnosti uopće.

Totalna rasprodaja slobode, ajmo, još malo pa nestalo!

 

Pandemija je lažna, e pa šta?

od

Jutros sam dobio od svojih prijatelja jubilarni 10. isti video. Hvala prijateljima. Na tom videu doktor sa svim mogućim titulama i zvanjima objašnjava pandemonijsku situacija da je svakom jasno i bistro o čemu se u njoj radi. Ukratko jedna velika laž i namještaljka. U ovih nešto više od mjesec dana pogledao sam i pročitao više stotina videa i tekstova koji logičnim dječjim jezikom objašnjavaju i zaključuju da korona virusa uopće nema, da ne postoji. Ako i postoji on je prilično bezopasan, jer je smrtnost od istog vrlo mala, manja od stotina drugih bolesti prisutnih danas. Jasno je da su i brojke iako vrlo male i kao takve prenapuhane jer se, recimo u SAD-u svaka smrt u kojoj je netko testiran pozitivno na COVID pripisana istom. Utvrđeno je da službeni broj umrlih ne prelazi godišnju stopu u Italiji je čak i manja  od prosjeka. Utvrđeno je da je program nabavke respiratora obično pranje love jer po svemu sudeći respiratori više štete nego li pomažu u ovakvim slučajevima. Utvrđeno je da je SZO, autoritet na medicinskom polju, korumpirana organizacija financirana privatnim novcem, stoga vođena i privatnim interesima. Utvrđeno je da Gates zaklada skupa sa Rockfeller zakladom koje su u rodbinskim odnosima, zatim manje poznata, ali izrazito važna i moćna Wellcome zaklada financirale SZO u ogromnim iznosima. Iste su fondacije financirale istraživanje ljudskog genoma, mapiranje ljudskog mozga, promicali sveopću vakcinaciju kroz GAVI alijansu, čipiranje kroz program ID2020, a ujedno su i vlasnici najvećih svjetskih farmaceutskih kuća. Naučili smo i da je ovo orkestrirana i planirana situacija, jer su mnogi kao npr. Dr. Antony Faucci zatim Bill Gates govorili u prošlosti da je samo pitanje dana kada će nas neka pandemija pogoditi (vidoviti su) pa su čak i radili simulacije. Zadnja je bila u 10/2019 kad su simulirali pandemiju baš korona virusa. Ma daj!

Treba li više podataka od ovih da i se vidjelo da je ovo orkestrirana pandemija.

Mnogi su preko noći postali digitalni ratnici, novinari istraživači koji znaju zbrojiti dva i dva i izvesti logičan i istinit zaključak iz prezentiranih informacija. Potraga za informacijama koje potvrđuju da nešto debelo smrdi u službenoj priči raste iz dana u dan, jer će te informacije dokazati da je sve ovo velika laž i istina će izaći na vidjelo, a mi ćemo biti slobodni.

Hmmm, moram vas malo razočarati!

Isitna neće izaći na vidjelo jer je istina na vidjelu oduvijek. Nije pitanje istine već onog tko je želi vidjeti. Koliki je broj ljudi kojima možete istinu staviti pred oči, ali je oni neće vidjeti. Ne samo to koliko je onih koji kad im ukažete na istinu ne žele niti gledati i kažu vam da ih ne zamarate sa teorijama zavjere. Ja ih imam u svojoj kući i nikoga već godinama nisam u ništa uvjerio, niti ću, odustao sam.

Sistem istina nikada nije ni zanimala. Svjedočio sam u zadnjih 10 godina mnogim slučajevima kad sistemu ili agentima uputite logičan na razumu temeljen zahtjev ili pitanje koje nije u skladu sa njihovim kodom. Prvo uopće ne odgovore ili odgovore nešto što nema veze sa onim što ste pitali. Ako ih pitate u lice, onda šute ili kažu da samo rade svoj posao, da se ništa drugo njih ne tiče.

Mislite da će se netko iz vlade osvrnuti na ove bezbrojne dokaze i reći : „Stvarno ljudi ovo je nečuveno.” Teško, jer su kroz rigoroznu selekciju iz vlade izbacivani svi oni na koje se sumnja da im je ostalo i zrnce morala i zdrave duše i duha, ili su takvi sami napustili istu.

Možda se pitate ima li poštenih ljudi? Kako to nitko ne vidi ili neće da vidi? Pa da vam kažem – poštenih ima puno, ali ljudi nema.

Dok pišem dobivam mail od jedne žive djevojke/žene koja kaže da se osjeća izolirano i usamljeno da je nitko ne razumije među obitelji i da je ovaj događaj potaknuo da još dublje promišlja o stvarnosti i da komentiram ako želim, kao da je znala i prije da se pripremam na to.

Lažna pandemija je odlična prilika da se vidi koliko je laž duboka i koliko su ljudi nesvjesni ičega što se događa. U ovim trenucima se zaista može mnogo toga naučiti, ali ne i sve. Ali s druge strane najbolji je stav pa vlastitom iskustvu: „Lažna pandemija, e pa šta?” Treba li radi toga bjesniti, pjeniti na sistem, poslušnike, izaći na ulicu, trubiti u megafone, bacati kamenja na policiju? Nikako ne! Ako vam te ideje dolaze kao jedine moguće to je samo jedan dokaz da ste u početnoj fazi buđenja kad se javlja bijes jer shvaćate da vas se laže i vara pa to želite ispraviti. Laž i prevara su toliko duboki da je ova pandemonija samo običan pijun u šahovskoj igri prevare i ona se ne može ispraviti ikakvom akcijom ili peticijom, maršom ili prosvjedom. Laž doseže do sami korijena našeg bića i tek u momentu shvaćanja da si i sam lažan, pravo buđenje je započelo. Protiv koga pokrenuti bunt tada!

Nažalost, naši najbliži, roditelji, djeca, partneri, rodbina nisu ljudi već mašine i kako to prihvatiti! Pa i sami smo mašine, i ja i ti, zar zaista mislimo da ako smo shvatili da je korona virus lažna operacija odjednom postali budni i istina nam je jasna. Niti blizu! Ne dozvolite da vas privuče samoljublje i ideja da smo odjednom pametniji od onih koji ništa ne vide i ne razumiju, niti žele. Možda smo manje mašine nego oni, širih smo shvaćanja i bolje vidimo, ali to nikome ne daje ikakva prava….

Ljubav je energija koja daje odgovore na svaku nedoumicu. Usamljenost i izolacija su emocije prouzrokovane idejom da moramo biti u društvu nekoga ili da moramo biti prihvaćeni i mora nas se razumjeti. Nije istina! Ne mora nas nitko prihvatiti niti razumjeti, to je pitanje slobodne volje ikoliko god želite da se vaša slobodna volja poštuje toliko i poštujte volju onih koji ne žele znati išta i ičemu. Ali takvi će ljudi kršiti vašu volju jer ne znaju ništa, nametat će vam službene gluposti kojih se morate pridržavati zbog debilnih razloga! I to je istina! Može li čovjek biti miran u vezi toga?

Može! Kako? Nemam pojma, ali može!

Na ovim se stranicama u prošlosti uglavnom pisalo o povezanosti duha sa pravnim sistemom tj. Kako je pravni sistem kroz vladavinu ugovora i trgovine ukrao ljudsku dušu. Ukrao – ne doslovno. Ako niste još to shvatili probajte pogledati pandemiju iz pravne perspektive. Pandemija je pravno stanje kojeg proglašava ministar u svakoj državi na preporuku SZO kao krovne medicinske organizacije. Pandemija je ko fol stanje kad se država brine za ljudsko zdravlje, ali nema to veze s time… Dakle, SZO je proglasila pandemiju, Beroš također, i ona je nastupila kao pravno stanje. Možete se sad pitati zašto se proglašava pandemija kad ona u stvarnosti ne postoji. Nikad itko nije rekao da pravni sistem ima veze sa stvarnošću, dapače. Ovakvo pravno stanje koje je obavezno za sve pravne osobe (osobe sa pravnom osobnošću) je naručeno od određenih interesnih skupina kojima je bitno da se u sistem proguraju pravila koja se do tada nisu mogla progurati ili je njihovo guranje koštalo mnogo para. Treba platiti svaku dignutu ruku. U kriznim situacija uz pritisak medija, uplašene javnosti i lobističkih bukača, a radi zaštite života (ko fol), zaštite imovine (ko fol) i zakoni prolaze leva, leva. I oni koji sa pandemijom imaju veze, ali i oni koji nemaju. Stoga svatko tko govori i piše, buni se ili protestira iz pozicije zabrinutog građanina i fizičke osobe nema pravo to raditi i sistem će ga u tome spriječiti. Opet pitanje kako je to pravedno, istiniti, moralno? Protupitanje. Kakve veze pravni sistem ima sa moralom, istinom, pravdom? PA NIKAKVE! Dakle ljudi prestanite zbrajati kruške i jabuke, govoriti o istini i stvarnosti, a pritom očima uprtima u sistem koji je prevara od početka do kraja.

Prije neki dan dopisivao sam se sa prijateljicom na fejsu koja kaže da je izišla iz sistema i poslala je MUP-u obavijest o smrti fizičkih osoba i traži od istog da izdaju smrtne listove. Izrazio sam malu skepsu da će dotični išta od toga napraviti, ali je prijateljica bila srčano sigurna da oni to moraju, a ako ne naprave da će ona ići tamo fizički i tražiti to od njih, stalno ističući da je ona suverena majka i žena. Divim se ovim srčanim ženama, ako nas itko isčupa iz govana to će biti one. Međutim suverena majka i žena ne treba ikakvu potvrdu od sistema i to zna i ona, ali je opet nekako traži i treba. To nije sloboda, dokle god postoji ijedna stara ideja u našim umovima, o moranju i trebanju.

Sve je prevara, e pa šta!

Mir je pokazatelj da vas se igra ne tiče jer nemate šta dobiti niti izgubiti. Sve što možete izgubiti ionako je laž, a nemate što dobiti jer ste već sve imate. Ili jednostavnije rečeno tko je spreman sve izgubiti samo tada može dobiti sve, kako je rekao veliki mislilac današnjeg vremena Aleksandar Vučić, da se malo našalim za kraj.