Insertio web

Webinar – Znanje ili neznanje

od

Mnogo se priča o znanju. mnogi pričaju kako znaju, a druge optužuju da ne znaju ili da su glupi. Mnogi druge nazivaju ovcama, a sebe znalcima. Koliko čovjek uopće zna, može li se to izmjeriti uopće? Da li je znanje kvantitetno ili kvalitetno? Kako i koliko informacije utječu na znanje? U kojem djelu našeg bitka se znanje nalazi i da li se ono može akumulirati? Da li je ono mentalnog, duhovnog ili nekog drugog obilježja? Mnogo smo u ovom webinaru pričali o znanju da bi zaključili da znanje uopće nije ono što mislimo i da znati znači nešto skroz drugo negoli je nama predočeno. Obzirom da u ovdašnjem svijetu vjerovanje igra dominantnu ulogu potrebno je raskrstiti u konačnici sa vjerom jer je ono pandan znanju, ali je to izrazito teško jer um voli vjerovati i teško se prepušta znanju. Mada ova tema može biti teška odličan je katalizator za urušavanje dosadašnjeg znanja o znanju i tvrdokornoj dogmi da je znanje stječe u školi i na univerzitetima. dapače.

ali…..

Rađanje bogova Novog Doba

od

“Bog je mrtav!”  F. Nietsche

Bezboštvo na zemlji, koje je konstatirao Nietsche, nije dugo trajalo. U razmaku od deset godina, na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, izlaze na svjetlo dana, tri knjiga S.Freud-a.  “Tumačenje snova” je izašlo 5 godina poslije knjige o Psihoanalizi. Pet godina poslije “snova“ izlazi knjiga o seksualnosti. Te knjige su svjedočile o energetskoj promjeni kozmičkih razmjera. One su dokumentirale kako se promjenio “duh vremena” i kako su shodno toj promjeni, rođena božanstva, adekvatna novoj energetskoj situaciji na zemlji.

Tako su na prijelomu ta dva stoljeća, rođena tri božanstva Novog Doba. Nova disciplina usmjerene pažnje na samo jednu individuu, prozvana psihoanaliza, svjedočila je rođenju Boga zvanog Svijest. Disciplina oštrog promatranja snova, potaknula je rođenje Boga zvanog Sloboda. Na kraju je disciplina usmjerene pažnje na seksualnost, donijela na svijet Boga sa imenom Individualnost. Ta tri Božanstva su sa vremenom prepoznati kao temeljne vrijednosti novog čovjeka, novog društva, novog vremena, koje je tada bilo na pomolu. To novo sveto trojstvo zapravo čini novo sveto jedinstvo: svjesni slobodni individualac.

Vratimo se samom spektaklu rođenja Bogova. Prvo je na kauču prvog psihoanalitičara, ali ne iz prvog pokušaja, rođeno božanstvo Svijesti. Prvi pokušaj začeća i rođenja svijesti se nije posrećio. Pacijent je umro, nakon što je dobio smrtonosan koktel opijata. Freud se, kao tipični pripadnik onih samopouzdanih pojedinaca, koji nisu bili raskoljeni ranim traumama u djetinstvu, time nije dao obeshrabriti. Nije ni prihvatio, tada kod francuskih liječnika omiljenu, metodu liječenja hipnozom, koja nije bila dovoljno trezvena da omogući rađanje svjesti. Freud je zapravo igrom slučajnosti, kao što se to obično događa kod svih veliih otkrića, dobio ideju za novu “metodu kauča” od jedne svoje vrlo samosvjesne pacijentice. Ta metoda podaruje osjećaj povjerenja, intimnosti, sigurnosti i opuštenosti, osposobljavajući pacijenta da uđe u svijet onstran društvene moralnosti. Sa vremenom je “kauč” postao legendarna mašina za podupiranje buđenja najdubljih skrivenih sjećanja skrivenih u podsvijesti ili tjelesnoj svijesti. Terapeut je sebe ograničio samo na glas podrške iza leđa pacijenta, svjedoka koji promatra bez osuda i vrednovanja. Samo u takvo nježnoj, bezvremenskoj i harmoničnoj okolini, u toj atmosferi vakuuma društvenih vrijednosti, vlastite važnosti, srama i straha, moglo je doći do rođenja jednog novog božanstva.

Otkriće svijesti usko je vezano sa otkrićem osobne povijesti. Naime, Freud je shvatio, da upravo osobna povijest ima moć zarobiti svijest trikom traumatičnog iskustva. Putovanje u osobnu povijest, postao je avantura, otvor u novu dimenziju, jedan novi paraleni svijet, živ i pun energije. Stoljećima prije Freuda, stare su civilizacije poznavale ljekoviti i prosvijetljujući karakter putovanja u vlastitu prošlost. Svijesno putovanje u taj svijet, lišavalo je putnika bremena njegove osobnosti i postepeno, gotovo neprimjetno ga pretvaralo u nad-čovjeka. Svjesno uranjanje u taj svijet je ulazak u drevni svijet mitova, legendi, bogova i polu-bogova, koji zapravo nikad nisu ni prestali postojati. Oni su samo ispali iz našeg fokusa, kao posljedica marifetluka naše civilizacije i njenih manipulacija: izvrtanja prirodnih vrijednosti. Doslovno je izvršena tajna i ilegalna zamjena bogova, tokom koje su oni umjetno-mentalni, zamijenili one prirodno-energetske.

Nakon božanstva svijesti je rođeno božanstvo Slobode, koju simboliziraju snovi. Svijet snova je svijet slobode, ili barem vrata u slobodu svijesti. Snovi su dio onog dijela našeg bića koji nikad nije potpao pod potpunu kontrolu našeg “društvenog Ja”. Snovi su vrata u slobodu naše individualnosti, neopterećenu dogmama, zakonima i društvenim moralom. Snovi postoje samo onda, ako postoji njihov svijesni svjedok: svijest. Pionirski pothvat analiziranja snova, u svoj legali tadašnjeg medicinskog miljea, napravio je mostobran, iskorak u područje iznad onog društvenog Ja. Snovi su postali neoborivi dokaz o mogućnosti postojanja i dosezanja slobodne svijesti. Tako je rođeno je novo božanstvo slobode, izronivši iz paralelnog svijeta snova.

Kao što za svaki fenomen stabilnosti trebaju najmanje tri stupa ili tri noge, tako je na kraju rođeno i treće božanstvo, sveta individualnost. Za Freuda je sve ono mentalno bilo apriori loše. Za njega je to bio onaj društveni dio nas, kojem je cilj da nas zatruje, manipulira i kontrolira. Shvatio je da ni ono mentalno kao ni ono društveno Ja nje autentično, te ne može biti osnova individualnosti. To može biti samo jedna jaka prirodna sila, naša seksualnost. Freud je bio dovoljno trezven i hrabar da uvidi da svi izražaji individualnosti izviru iz naše seksualnosti. Kako bi i moglo biti drugačije? Da li dijete nastaje tako da ga donesu rode, potpisivanjem nekog formulara ili energetsko-životinjskim aktom začeća? Potkopavanjem seksualnosti kao naših energetskih temelja, dolazi do destabilizacije naše istinske individualnosti. Ima li išta debilnije od ignoriranja i demoniziranja procesa vlastitog postanka?

Ta tri nova Božanstva su potresla stabilnost tadašnjeg, moralom ograničenog društva. Mnogo je bilo onih, koji su iz kukavičluka u odnosu prema vlastitoj “osobnoj povijesti”, našli snage da bjesomučno kritiziraju metode Freudove psihoanalize. Ipak, njena efikasnost je bila bez premca i dobar glas se brzo proširio među onim eksperimentalno nastrojenim dijelom stanovništva. Ubrzo je gomila obožavatelja, žednih individualizma, slobode i svijesti, u stopu pratila Freuda, tako da i tokom ljetnog odmora nije imao „živa mira“.

Duh ili božanstva vremena su sile koje se ne daju potisnuti, premda je moguće utjecati na smjer njihovog toka. Prvi ozbiljan napad na Freuda i tri nova božanstva, došao je iz njegovih najbližih krugova. C.G.Jung je svijetu ponudio jedan drugačiji, lakše probavljiviji, iako nadasve impotentan sistem za praktičnu primjenu. Omađijani njegovim novim pojmovima, konceptima i lijepim etiketama, znanstveni krugovi do dana današnjeg orgijaju sa Jungovim mentalnim konceptima. Oni su bili i ostali lažni ili umjetni bogovi, namjenjeni perverznom svijetu univerziteta. Slična sudbina je gotovo istovremeno zadesila i Teslu. Veličina i snaga njegove ne-osobnosti je toliko uplašila one sile koje upravljaju društvom, da je ka protuudar osmišljen projekt zaštite od „elementarne nepogode zvane Tesla“. Taj projekt je, podržan koordiniranim radom medija i korumpiranih znanstvenih institucija, nažalost uspio. Danas ga poznajemo kao “projekt Albert Einstein”.

Patološka slika jednog narcisa

od

“Samo bolesno oko vidi samo sebe!”  – Viktor Frankl

Da li je ogledalo nadomjestak bolesti našem zdravom oku? Koliko vremena traćimo misleći teške misli o sebi? Zašto su narcizam i pojam “živog čovjeka” dvije potpuno oprečne stvari?

Nitko ne voli biti okarakteriziran i prozvan narcisom. Taj izraz se ugnjezdio u društenoj svijesti kao uvreda, ponižavajuća etiketa koja se lijepi na sebične, samoljubne, asocijalne, gotovo perverzne individue. Nitko ne priželjkuje narcisa kao bližnjeg svoga. Svima nama je narcis uvijek netko drugi, naš partner ili naš šef ili kolega na poslu. Tko je zapravo narcis i što ga karakterizira? Da li je zdravo biti narcis? Da li je politički korektno biti narcis?

Narcisoidnost nije temperament, već karakterna osobina. Sa temperamentom se rađamo i umiremo, dok karakter sami izgrađujemo kroz život. Naš karakter je ono što smo od sebe napravili ili nismo napravili. Promjena karaktera je moguća i za to je potrebna volja, intencionalnost. Narcis može ponovno postati čovjek, ako to namjerava. Za to je prvenstveno potrebno stvoriti unutarnji red i spremnost za suradnju sa svojom okolinom, njemu jednakovrijednim kolegama, bez hijerarhijske predrasude.

Narcizam se ne bazira samo na ljepoti nečijeg fizičkog izgleda. On se može izraziti i na mentalnom planu, ukoliko je libido narcisa usmjeren u intelektualnom smjeru. Poznati su ljudi koji govore samo da bi slušali ton svog glasa. Oni nemaju pažnju i strpljenje saslušati sugovornika. Oni upadaju u riječ ili čak govore istovremeno sa onim nasuprot njih. Narcis zapravo ni ne potrebuje sugovornika. On uvijek razgovara sa samim sobom. Narodna definicija ludila je upravo glasno razgovaranje sa samim sobom. Tiho razgovaranje u sebi sa samim sobom je definicija mišljenja ili aktivitet uma, koji u Indiji zovu majmunskim mozgom. Još i danas neka djeca ne mogu čitatu „u sebi“ bez da pomiču usne, tj. šapuću.  E.Tolle je taj mehanizam dekonstruirao onim legendarnim pitanjem: “Koliko nas to ima u meni?”. B.Fuller je desetljećima zapisivao svaku svoju misao. Da li je to tajne njegovog genijaliteta i njegovih 47 počasnih doktorata?

Iako doslovce svi ljudi konstantno razgovaraju sa samim sobom, narcis je specifičan sa obzirom na temu svog  unutrašnjeg dijaloga. Mišljenje narcisa je uvijek “pozitivno”. On se konstantno hvali, izdiže u nebesa i onda sve to sam sebi potvrđuje. Problem sa tim pozitivnim unutrašnjim blebetanjem je taj,  što je on gotovo neizlječiv. Osjećaj seksualne ugode koju proizvodi prepuštanje toj „pozitivi“ (poput sočnih pohvala koje dobivamo iz okoline), stvara oko narcisa gotovo neprobojan zaštitni obruč, koji apstraktne evolutivne sile prirode ne mogu probiti. Dijagnoza: “Narcis ima crvene oči i unutrašnja tišina mu neće doći.”

Jedna posebna aureola čini narcisa voljenim i popularanim u društvu oko njega. Pošto je narcisoidnost češća kod muškaraca, to je obično onaj „šupak“ o kojem žene sanjaju. Narcis je nepokolebljivo samopouzdan i uvjeren da je bolji od svih ostalih. To mu daje onaj sjaj i šarm, onu robusnost i “snagu karaktera” za kojim žene žude. Taj fenomen je najbolje prikazan i dokazan popularnošću knjige i filma “50 shades of grey”, koja je, vidi čuda, napisana od strane jedne žene. Narcis političar biva obožavan od puka, koji se divi njegovoj odlučnosti i samopouzdanju. Nikoga ne zanima činjenica da taj isti političar nema namjeru nekome pomoći, niti situaciju promjeniti nabolje. Hraneći individualni narcizam kod svojih obožavatelja, on održava status quo i cijelo društvo vodi u degradaciju i propast, istovremeno dajući sebi pohvale i nagrade. Nesklonost narcisa prema samo-analizi se ogledava u tromosti puka prema konstruktivnoj kritici svojih vođa. Obožavati nekoga je najlakše, ne zahtjeva nikakav napor analitičkog uma. Tko je toliko lud da radi na sebi, umjesto da radi da bi zaradio pare?

Narcis je hrabar iz jednostavnog razloga jer se ne boji greške. Greške se ne boji jer taj pojam ili  solucija za njega ne postoji. Sve što on učini je savršeno i nema alternative. To je tajna globalnog uspjeha i globalnog neuspjeha društva u kojem vladaju nepisani zakoni narcizma.

“Oni me nisu shvatili!”, odgovara on na kritike. “Ti kritičari su samo zavidni na moj veliki uspjeh i grandioznost moje ličnosti.”

Sad dolazimo do ključnog momenta, koji opravdava sav trud za ovu analizu narcizma, a to je pojam ljubavi. Narcisu ne manjka ljubavi. Dapače, on je ima za izvoz. On prekomjerno voli, ali samo sebe i eventualno one koji mu služe i ono što njemu služi. Narcis doslovno obožava samog sebe i taj višak ljubavi ne uspjeva preusmjeriti na van. Njegova seksualna energija (libido) ostaje začahurena unutar njegovih granica osobnosti i u službi njegova visočanstva. Moderni socijalni mediji upravo podržavaju narcisoidnost i digitalnu atomizaciju. Poznajete li nagon koji vas tjera da provjerite koliko je lajkova pristiglo u posljednjih 5 minuta, otkako sam izložio svoj novi “selfie”. Fenomenalizam narcizma dokazuje da “ljubav” nije sveopći lijek i rješenje za sve bolesti svijeta. Ljubav nije čin, već samo puka interpretacija onog popratnog pratioca koji se javlja kao posljedica djelovanja iz srca (tj. koherencije svih vitalnih organa tijela i te sladne cjeline sa umom).

“Jao kako sam genijalan. Najbolji sam, jedini pravi! Dobro je samo ono što je dobro za mene. Ja sam mjera svih vrijednosti. Sve je tu samo da služi mojoj „velikosti“.”

Narcis sve gleda odozgo, sve obezvrijeđuje. To je tajni recept njegove uzvišenosti, uzdizanja sebe iznad okoline. Ništa nije iznad njega i ništa mu nije sveto, čak ni Bog. Cijeli svijet je pod njegovim nogama. Na osnovu svih tih razloga on zaslužuje privilegije. On je rođeni plemić, vođa, političar, papa. Dobro razvijeni narcis ima veliki potencijal postati psihički bolestan ili učiniti ljude oko sebe psihičkim bolesnicima. Nesposobnost transcendiranja, nadilaženje samog sebe je njegovo tragično prokletstvo. Zatvoren u sebe, začahuren, on je dobar samo prema onima koji ga obožavaju. Narcis je potencijalni psihopat, biće rođeno da vlada i zloupotrebi tu moć. Zamislite si osobu koja je samu sebe zaključala u sobu sa ogledalima i izgubila ključ.

Kako se postaje narcisom? Kako odgajati dijete da bi ono izraslo u narcisa? Istraživanje fenomena “milenium generacije” je donekle pojasnila odgojne procese koji pojačavaju mogućnost da dijete postane ono što zapravo nitko ne želi, narcis. Rezultati istraživanja su pokazali, da su djeca iz te generacije (rođena od 1980.-te do 2000.-te godine), gotovo zatrpavana pohvalama i obožavanjima, što se tada roditeljima savjetovalo. Djeca iz tog vremena su bila istrajno bombardirana porukama njihove okoline da su nešto posebno. Još u ranom razdoblju su ta djeca dobila osjećaj da su nešto do sad neviđeno na ovoj zemlji. Danas su to odrasli ljudi, koji su usprkos prividnom uspjehu, vrlo nesretne i nestabilne osobe. Njihov problem, kao i problem svih narcisa je, da su “pobucali lončiće”. Njihovi životni prioriteti su izokrenuti. Posljedica toga je naglašeni karijerizam, nesposobnost dugotrajnih veza, mnogo više razvoda brakova, manje djece i puno skrivenih frustracija unutar njih samih.

Nema dobrog narcizma, kao što i nema dobrog nacizma. To je bolest ili izvitoperenost ljudskog karaktera. Narcizam energetski zatvara pojedinca i onemogućava mu duhovni rast, razvoj, transcedenciju, mogućnost da se samoga sebe posmotri iz jedne druge perspektive. Narcis je doslovno zabetoniran, proklet u svojoj iluziji posebnosti. Osjetiti sebe dijelom jedne globalne ljudske familije i kao suvereni individuum biti njen skladni, sastavni dio je nešto, što narcisi nisu u stanju niti sanjati, a kamoli utjeloviti.

Webinar – Rimska Crkva

od

Rimska crkva je prva državom određena službena religija. “Duhovno” i “svjetovno” se spojilo u Rimskom carstvu kao nikada prije, a svećenstvo je sada moglo upravljati svekolikim čovječanstvom bez obzira na njihovu religioznost. “Bog” se spustio na zemlju (u obliku crkve) u pokušaju da iskrivi izvorna učenja pripisivana Isusu pretvorivšio ih u organizaciju za kontrolu religioznih umova. Tako je sve do današnjeg dana kad se na tu istu crkvu ne gleda kroz prizmu čovjeka i njegove individualnosti i duha, već kroz prizmu organizacije i kolektivnog mentalnog sklopa koji na veliku žalost svih kojima je do toga možda stalo sa svjetovnim nema dodirnih točaka.

Na taj se način rimska crkva protežirala u duhovnu organizaciju čiji je glavni cilj saklupljenje svjetovnih bogatstava i osvajanje političke, i svekolike druge moći u čemu je bila prilično uspješna. ono u čemu je potpuno podbacila je nažalost ono što se smatra njenom primarnom djelatnošću, a to je “dušebrižništvo”. U ovakvom obliku crkva nikada nije niti organizirana da bude podrška oslobođenju čovjeka i spajanju sa svojim duhovnim potencijalima, već peta mentalna kolona Arimana i njegovih jataka koji u materijalnom svijetu, (kojim i upravljaju) igraju i svjetovne i duhovne uloge, poziciju i opoziciju. Stoga što god izabereš sigurno ćeš pogriješiti.

Na kraju krajeva nije li period od 13 stoljeća dovoljno dobar indikator učinkovitosti. Ako nisi uspio narod produhoviti u 13 stoljeća nećeš ga nikad ni produhoviti .

Čemu uopće crkva služi?

 

Narcizam u politici

od

Da li je danas politički korektno biti narcis? Da li je korektno biti i političar narcist?

Rekapitulacija krize co-virusa je jasno i glasno pokazala da su reakcije politike na tu krizu bile više nego neprimjerene. Svjesno su korištene laži u svrhu manipulacije javnog mijenja i širenje opće psihoze straha. Agresivnost, autoritativnost, neograničeno samopouzdanje (bahatost) u kontekstu neznanja, neiskustva i neiskrenosti, dala je jasnu sliku kakvi psihološki profili vladaju zemljom i svijetom. Te činjenice su nedvojbeno pokazale, da u strukturi društvenog sistema, uspjevaju i opstaju upravo osobe sličnog tipa. Kako itko, osim jednog “džon-obraza” može uspjeti u čovjeku stranoj okolini društvenog uređenja (pseudo)kapitalističke (pseudo)demokracije? Pokušajte si zamisliti scenu, u kojoj cijeli stožer CZ, skupa sa premijerom i cijelom vladom, javno iznosi iskrene isprike, podnosi neopozivu ostavku i moli oprost i pravni imunitet. Zašto je to nemoguće da se dogodi u stvarnosti? Jer državom i svijetom vladaju narcisi, a oni se nikad ne izvinjavaju, jer su uvjereni da su uvijek u pravu.

Mnogo opasnija pandemija od ove virusne je jedna druga pandemija, protiv koje nema i nikada neće biti pronađeno cjepivo. Mislim na pandemiju narcizma koja hara u krugovima svjetskih političara i krugovima onih koji stoje iza njih. Samo tako si mogu objasniti sve nelogičnosti, iracionalnosti, svo to licemjerje, propuste, manipulacije i laži, koji šikljaju iz tih krugova. Jedino tako si mogu umiriti svoju ljudsku i profesionalnu savijest jedne lijepe i uspješne etno-psihijatrice. Jedino tako si mogu opravdati svu ludost svijeta. Samo jedan koncept “inteligentne i disciplinirane narcisoidnosti” može barem donekle objasniti ono što se sada na globalnom planu odvija pred našim očima. Iza jedne politike “humanog” globalizma (UN, WHO, WIF, World Bank, zeleni i klimaši, …) krije se jedan fanatični i neizlječivi ekscepcionalizam, koji je moguć samo u podneblju ektremne narcisoidnosti. Ono što se krije iza misionarskih parola i projekata tih super-narcisa (koje oni spuštaju direktno od samog boga znanosti i do kojeg naravno samo oni imaji ekskluzivni dostup), je jedna ideoligija, koja uništava svaki osjećaj čovječnosti, dostojanstva i zajedništva svih ljudi, kao jedne velike ljudske porodice, sačinjene od jednakovrijednih individualaca.

Zašto me pojam narcizam tako neodoljivo podsjeća na pojam nacizam? Razlika je samo u jednom slovu, slovu r. Ima li smisla povezivati ideologiju nacionalnog socijalizma (ukratko nacizam) sa psiho-tematikom narcizma? Da li je Hitler bio narcis? Da li su svi nacisti bili narcisi? Odakle inače taj njihov poriv za “misioniranjem”? Odakle dolazi ono pravo, da smijem uzeti i život i materijalna dobra nekome? Da li je to zbog toga što smatram da sam bolji od nekoga, da to prirodno zaslužujem? Odakle dolazi ona ideja, ono uvjerenje, da zaslužujem privilegije?

Fenomen “misionarstva” vjerovatno najbolje opisuje karakter narcizma na nivou kolektiva ili institucije. Da li vam je poznat onaj osjećaj, koji vas tjera da gotovo nasilno uvjeravate nekoga u ono što ste upravo shvatili, u ono što vjerujete i što mislite da je apsolutna istina? Ne morate biti aktivni član jehovinih svjedoka, da bi bili član “svjetskog društva narcisa”.

Vjerovatno nijedan političar ne može uspjeti ukoliko nije narcis. Takav političar je uvjeren u nepogrešivost svojih odluka i nije spreman izviniti se za svoje greške, iako svi dokazi govore tome u prilog. On je najveći, najbolji i nema alternative. On je sam Bog na zemlji. Pošto “riba smrdi od glave”, onda mora i cijeli državni aparat biti narcisoidan, posebno onaj birokratski i represivni dio. Rijetko je tko imao priliku da na istom nivou priča sa državnim službenikom. Jeste li primjetili da je u kontaktu sa njima uvijek prisutan svojevrstan strah. Ukoliko ih ne “mazimo perom po guzici”, mogu se razbjesniti, mogu odužiti proces dobijanja dozvole ili odbiti naše zahtjeve, da novčanu kaznu ili fizičko maltretiranje niti ne spominjem. Cijela struktura vlasti ili države nije stvorena po liku i naličju čovjeka, tj. na osnovu njegove strukture i potreba, več na osnovu nečeg stranog, nečeg  što je čovjeku posve strano. Sve autoritativne i hijerarhijski organizirane institucije su također konstruirane po principu narcizma. Narcizam je ključ uspjeha pojedinca u našem narcisoidnom društvu.

Da li su vam promakle esencijalne sličnosti karaktera porodice Rockefeller i karakter onih koje od milja zovemo “use-nase-podase” ljudi.  Oba karaktera se  brinu samo za sebe i eventualno još za svoju užu i širu porodicu.. Gotovo je neodoljiva sličnost religije “Rockija” i religije tipičnog birača HDZ-a iz dalmatinske zagore. Što imaju zajedničko? Preaktivnost reptilskog dijela mozga i zakržljalost ili nerazvijenost onog prednjeg dijela.

Svatko tko podržava politiku “misionarstva” svjetske imperijalne sile, pogotovo one Obamine projekte “širenja demokracije”, je nesvjesni član svjetskog društva narcisa. To je naravno i svaki misionar – ljubitelj klima-Grete. Svi oni su sad ujedinjeni u jedan novi misionarski pokret neviđenih razmjera, kojem je cilj da spasi čovječanstvo milom ili silom, cijepeći svo ljudsko stanovništvo na zemlji, skupa sa čitavim životinjskim i biljnim svijetom (u najmanju ruku treba cijepiti sve koze i biljke papaje). Bolest misionarstva nije ništa drugo do poremećaj zvan na(r)cizam. Nazvati misionarstvo izrazom humanosti i brige je provokacija zdravog razuma. U na(r)cizmu nema ničega dobrog. U ljubavi narciste nema ničega humanog za one izvan njega samoga, kao što u “socijalizmu” nacizma nema nikakvog boljitka za one koji su izvan kruga nacista. Nazvati Bill Gatesa filantropom, isto je što i proglasiti Hitlera herojem njemačkog naroda, ili ti Staljina proglasiti herojem SSSR-a. Zanimljiva je činjenica, da niti jedan od ta dva veleizdajnika svog naroda, nije pripadnik većinskog naroda te države. Poznato je da Staljin nije bio rus, manje je poznato da je Hitler po ocu i majci navodno bio jevrej. Ipak oba su bili superiorni u svom narcizmu, isto kao i svi oni kršćanski misionari, koji su širili “spas” i “jedinu pravu vjeru” širom bezbožnog svijeta. Da li je i bog našeg svijeta također jedan veliki Na(r)cist?

 

Geoinženjering

od

Kad sam bio mali mislio sam da bog upravlja sa neba vremenom i vremenskim prilikama i da čovjek na to može samo gledati bespomoćno i eventualno prognozirati kakvo će vrijeme biti sutra.

Zatim sam malo narastao i počeo shvaćati da su određeni ljudi u određenim trenucima i sa određenim znanjem mogli utjecati na vrijeme, tj. Znali su što se i kako u atmosferi odvija.

Onda sam narastao skroz i razumio da u ovo doba vrijeme se u potpunosti kontrolira tehnologijom i to u razne svrhe, od ekonomskih do ucjenjivačkih pa do političkih. Tehnologija za sve to postoji i nalazi se u rukama elite, nikako u rukama naroda.

Shvatio sam da se upravlja ne samo vremenom, već i sušama, poplavama, tajfunima, cunamijima pa čak i potresima. Sve je to, kažu, Teslina tehnologija i to potajno razvijena do te mjere da Teslina u originalu izgleda smješna prema ovoj. Sve ove akcije u svrhu kontrole vremena u što su uključene i opće poznate priče o globalno zatopljenju kao i o kemtrejlovima zajedno se nazivaju „GEOINŽENJERING“.

O ovome se ne smije javno govoriti i to je javna tajna pogotovo što većina ljudi svoje znanje o vremenu drži na razini istog onog kad sam ja bio mali. Državnici o tome ne govore, obavještajci i vojska dolaze u posjete onima koji o tome govore ili nedajbože išta rade po tom pitanju. Ipak postoje ljudi koji o tome znaju jako mnogo i djeluju po tom pitanju. Jedan od njih, i to jedan od najboljih, je Živi Čovjek Miran koji je održao ekskluzivno predavanje na nedavnom online mitingu živih ljudi te stoga imam čast, uz njegovu dozvolu, objaviti ovo njegovo ogromno znanje.

 

Trči- laži

od

Ovaj je izraz popularan u Dalmaciji. Označava osobu koja hoda okolo kao muva bez glave i prodaje nekakve priče koje nisu utemeljene na ičemu. Trči-laži osoba nije svjesno takva, ona je se samo ponaša programski te kao malo dijete privlači pažnju okoline pokušavajući je zadiviti svojim izmišljotinama. Kad neka osoba dobije etiketu „trči–laži” to u biti znači da je nepouzdana, lažljiva, vrti se u krug i što god kaže nemojte joj vjerovati.

Trči-laži osobi nećete dati ikakav posao da vam odradi ili da vam nešto analizira, jer ona jednostavno nema ikakav fokus da bi mogla van svojih imaginacija odraditi stvari prizemno i svrsishodno. Od nje nećete ikada dobiti stvari urađene do kraja i kvalitetno u bilo kojem smislu.

Mnogi ljudi prepoznaju ove trči-lažljivce i sebe svrstaju u drugu kategoriju, tako da nitko ikada neće sebe staviti u tu kategoriju, je je ova “odlika” duboko nesvjesna.

Kako se svijet kojeg percipiramo stvarnim malo pomalo u meni ruši, uviđam da je gotovo cijeli život prosječnog građanina jedno veliko trči-laži stanje.

Upali smo kao padobranci u njega i vrtimo se u krug vođeni društvenim i ekonomskim „moranjima”. Trčimo da ih ostvarimo što bolje i brže kako bi mogli uživati u posljedičnoj „sreći”, „slobodi” životnih „uspjeha”, a sve kako bi na kraju završili kao manje ili više lijep leš, u manje ili više raskošnom lijesu u betonskom sarkofagu pokriveni pločom i ubrzo ostavljeni u zaboravu.

Možda radimo poslove temeljito, pouzdani smo, vjerodostoji, ukratko predivni karakteri, osobe koje bi svaka majka poželjela za zeta ili za nevistu, ali za kurac sve to, jer život zasigurno vodimo po trči-laži programu.

To nije ni čudno, jer postoji entitet koji priječi ljudima saznavanje tko su oni, što je život, što je smrt i ostale za život jako bitne stvari. Štoviše, taj je entitet stvorio i upravlja cijelim sistemom laži i prevara u kojem odvraća čovjeka od stvarnosti i istine a gura ga u suprotnom smjeru. Taj se sistem prožima cijelim svijetom i skup je raznih sistema religije, znanosti, obrazovanja, politike, prava i drugih trči-laži sistema. Takav entitet jest u biti poznat kao „Sistem.” (sa veklikim slovom)

On je jedan veliki trči-laži entitet koji konstantno burgija, zuji a malo meda daje. Stalno obećava, a ništa ne izvršava. Uvijek priča o prosperitetu, a donosi težinu. Nudi znanje i smisao, ali nitko se te vode od sistema još nije napio. Komfor i civilizacijske trči-laži tekovine kojima se hvali služe isključivo za mentalno-fizičko debljanje i duhovnu bulimiju. Sistem je lažac, otac laži i ubojica od prvog trenutka.

Pa, onda dragi ljudi zapitajte se kako nekom trči-lažljivcu ne biste dali da vam uskopa vrt jer će stvari ostaviti napola i napraviti, po marfijevom zakonu, grešku tamo gdje se i ne može napraviti, a dali ste najvećem trči-lažljivcu ikada da vodi vaš život.

Svijet vođen doktrinama sistema jedno je veliko trči-laži. Cijeli vas život vodi po nekom labirintu obećavajući stalno da se izlaz nalazi iza slijedeće ćoše da bi vas na kraju doveo pred zid. I kad se konačno nađete pred zidom i uvidite da su vas pošteno naguzili bude vam žao što niste slušali sebe, već ste slušali druge. Uvijek ste imali tu mogućnost, ali možda niste bili dovoljno hrabri ili odlučni da tako i napravite.

I šta sad ?! Pa ništa, nikad nije kasno da počnete slušati sebe, ali prvo provjerite koliko ste i sami postali agent trči-laži sistema, koliko duboko je lažljivac zagrizao vaš dušu i kad slušate sebe da li iznutra govori pravo ja ili trči-agent laži-sistema!

Pobjeći od sistema nije baš jednostavno, ali svakako je moguće, stoga preporučam!

Maskenbal, svečano otvaranje “igara bez vremenskih granica”

od

Kad sam prije par dana prvi put kročio u apoteku sa maskom, nakon gotovo mjesec dana kućnog pritvora, prvo što mi je palo na pamet je bilo da kažem: „Ruke uvis, pare ili život!“. Na svu sreću apotekarka me je, unatoč mask prepoznala i oboje smo se nasmijali, ja onako veselo, a ona pomalo kiselo.

Koliko je nošenje maski opravdano iz zdravstvenih razloga? Nije li to samo gesta poslušnosti onog koji je nosi, kao izraz prihvaćanja i podupiranja aktualne politike?

Obaveza nošenja maski je mjera ušutkavanja i discipliniranja stanovništva donesena u vrlo neugodnom trenutku za donositelje. Naime, sve su analize pokazale, da su donešene mjere, kao reakcija na prijetnju od strane co-virusa, pretjerane, preagresivne i nadasve omalovažavajuće. Kako bi spriječile opći revolt napaćenih ljudi i smanjile pritisak od strane onih koji su svijesnih tih grešaka, sve vlade pribjegavaju istom scenariju. Direktan skok iz izvanrednog stanja u normalnost, bio bi doslovno javno priznanje greške, što bi opet otvorilo vrata diskusiji o odgovornosti za načinjenu štetu. Pad povjerenja javnosti si ne priželjkuje nijedna vlada na svijetu. Zato je preporučljivo djelomično nastaviti psihozu straha i maltretiranja građana. Što se groznije prikaže neprijatelj ili opća opasnost, to se više može napuhati naknadno herojstvo. Obaveza nošenja maski, unatoč svim dokazima o njenoj neučinkovitosti i štetnosti, upravo je savršeno rješenje za jednu malu pauzu.

Kakvu poruku šaljem okolini noseći masku na javnom mjestu? Strah me je, širim psihozu straha i pasivno zahtjevam da se i svi ostali solidariziraju sa mnom u nošenju maski.  Trend koji bi trebao olakšati i naviknuti nas na normalnost nošenja maski je njeno podizanje na nivo statusnog simbola. Nosim li običnu masku, masku koju sam sam izradio ili pak uradak nekog poznatog modnog kreatora? Nošenje pomodne maske je znak tihog pomirenja i dodatne podrške stanju “novog normaliteta”. Ispravno pitanje glasi: zašto nosim masku? Kako se osjećam dok je nosim? Kako se osjećam nakon pola sata nošenja maske?

Neispravno “novonormalno” pitanje glasi: „Da li ti se sviđa moja maska? Ljepotom svoje maske ja pokazujem da sam poslušniji od ostalih i potajno se nadam pohvali. Nisam li time nekao iznad onih koji nose one ružne, bezlične maske? Moram priznati da sam sa ovom divnom maskom još lijepši nego prije. Mislim das sam se zaljubio u svoje novo ja.”

Reakcija djeteta i prosječnog psihičkog bolesnika na nošenje maski u javnosti je gotovo ista. Dijete u maskiranim mladićima u autu vidi pljačkaše banaka, koji upravo idu na svoju sljedeću pljačku. Psihički bolesnik vidi u maskiranim ljudima prijetnju, osjeća nesigurnost koju oni šire. Nedvojbeno je da je naredba nošenja maski sljedeći korak plasnkog procesa ka atomizaciji (fragmentaciji) društva. Svaki pojedinac smije isključivo digitalnim putem kontaktirati sa kolektivnim “cloud-om”. Svaki kontakt između atoma je nepoželjan, jer otežava njihovu kontrolu i manipulaciju. Poslušni građanin sadašnjeg trenutka je osamljeni atom, udaljen od drugog atoma nekoliko svjetlosnih godina i bez mogućnosti dodira. Kontakt je dozvoljen samo sa centralom i svaki atom ima direktni digitalni kontak sa njom. Atomizirani pojedinac tako postaje puka projekcija ili produžetak kolektivne (umjetne) inteligencije. Fragmentirano društvo je idealno za provođenje manipulacije i kontrole nad njim.

Drugi aspekt nošenja maski je radikalno srozavanje dostojanstva civilnog stanovništva  i njegova kriminalizacija na podsvijesnom nivou. Sad smo mi sada maskirani (potencijalni) ilegalci, bez obraza, bez smješka, bez empatije i emocija. Svi smo mi sada bez-obrazni agenti “velikog brata”. Štoviše, mi smo, dobrovoljno odustajući od svoje individualnosti, odustali od sopstvenog iskustva stvarnosti. “Veliki brat” sada preko nas doživljava ono što mi doživljavamo, naše iskustvo je njegovo iskustvo, naš život je njegov život. Jesmo li samo privremeno ustupili sebe nekome drugome, samo da bi stekli osjećaj sigurnosti, ili je na pomolu najveća i najlukavija otimačina bioloških ljudskih bića u povijesti?

Obaveza nošenja maski je samo pripremni korak ka obaveznom cijepljenju, koje naravno neće biti ni obavezno ni prisilno, ali neophodno potrebno onima koji svoje preživljavanje zasnivaju na ovisnosti o društvenim resursima. Autonomnost u preživljavanju ili ti umjeće lova, polako postaje jedini garant suvereniteta pojedinca.

Maske su dodatno prouzrokovale nijemost čitavog naroda. Postali smo pravi nijemci, narod bez usta i bez glasa. “Social distancing” nije zdravstveni  več društveni projekt de-empatizacije društva. Na putu smo ka društvu u kojem nitko nikoga ne poznaje, nitko sa nikim direktno ne komunicira, nikoga nije briga za drugoga. Cilj ovog projekta je dovesti  pojedinca do stanja ravnodušnosti, kao mirne osnove za transformaciju u hladnog izvršiococa naređenja „clouda“, bez vlastitog preispitivanja i uplitanja s(a)vijesti. Koračamo ka svijetu totalne poslušnosti. Poslušnost iznad svega! Da li vam se stvarno sviđa ovaj maskenbal ili ova permanentna tiranija civilnog stanovništva? Dobrodošli u NWT, novu svjetsku tiraniju.

Matematički gledano, veća je vjerovatnost da dobijete na lotu nego da se zarazite. Ako razmotrimo aktualno stanje zaraženosti na osnovu “pouzdanih” testova, potreban je vremenski period od više od 50 godina da teoretski imate mogućnost  da se zarazite, ukoliko svakodnevno srećete 50 novih pojedinaca. Zato skinite svoju maske, kad god to nije zakonski neophodno, zbog vašeg vlastitog zdravlja i zdravlja vaših bližnjih! Sebi štetite smanjenjem dotoka kisika i trovanjem ugljičnim dioksidom, te opasnošću od infekcije onih bakterija i virusa koji su u vlažnoj klimi maske otkrili idealne uslove za rast i razmnožavanje. Drugima štetite zato što ih stalno podsjećate na prijetnju, šaljući im poruke straha govoreći im: “Mi smo u ratu!”. Vi niste kirurg koji nosi masku u sterilnoj operacionoj sali tokom otvorene operacije, koji tu istu masku baca neposredno poslije. Nošenje maske je naš javni stav kojim potvrđujemo da vjerujemo u laž i da poslušno širimo tu istu laž iz onog medijski nametnutog osjećaja sigurnosti legalnog građanina, istog onog koji nas sutra može obavezati da učinimo svakojaka, još gora, zlodjela protiv čovječnosti, pod izgovorom da činimo samo ono što društvo od nas zahtijeva.

Svim našim imunskim sistemima je nadaleko potreban stari normalitet, bez straha i udaljavanja. Učinimo korak nazad, ka zbližavanju golih, jednakovrijednih obraza!

 

Webinar – Povijest

od

Dragi čitatelji željni znanja. Webinar povijest je bio moj pokušaj da se pravna situacija počne gledati kroz povijest jer je po meni vidljivo da je rimsko pravo i rimska crkva kao sve što dolazi iz rimskog carstva okupacija koja se može i treba pravno odbaciti. U pravnom smislu svaki čovjek ima pravo boriti se protiv okupatora i to je potpuno legalno. nažalost malo je onih koji vide takvo stanje, jer ne znamo svoju prošlost, povijest i tko i što smo bili. busamo se u prsa da smo kršćani i vjerni vatikanu i drugim parazitima zapadne civilizacije, ali zapravo to je manipulacija

Slijedeći webinar je „Povijest“ u kojem ćemo pričati o povijest ali iz nekakvih drugačijih izvora nego li onih na koje smo navikli. Ta povijest prikazana mnome rezultat je istraživanja i slaganja puzzla u najočiglednije i naj logičnije meni. kako će biti vama ne znam. najviše sam se oslanjao na Anastazijino učenje i objašnjenja koja su se potvrdila kroz moja saznanja i slutnje. Općenito ćemo se dotaknuti generalno današnje robovskog sistema i kako je do njega uopće došlo sa osvrtom na ove prostore koliko to bude moguće. veselim se unaprijed jer mislim da je povijest nakon prava slijedeća točka koju treba demistificirati kako bi imali potpuna prava zbaciti okupaciju stranaca i strane ideologije sa naših prostora ali i iz naših umova.

 

Dizel (Diesel) ili bajka o energetskom preokretu

od

 

Nećemo ovdje pitati o modnom brand-u „Diesel“, na žalost muških čitaoca. Posvetit ćemo pažnju  temi dizela kao goriva motora koji ga koristi, na radost čitateljica. Osmotrimo neke povjesne konotacije, koje nam mogu pomoći da bolje shvatimo tok povijesti, kakav nismo učili u školama i time bolje shvatimo naše aktualno vrijeme, vrijeme civilizacijske promjene na bazi promjene energenata, koja se ne bazira na zdravorazumskim osnovama. Naime, nikakva se stvarna revolucija na polju energije, u skoroj prošlosti, nije dogodila. Dogodila se samo politička „revolucija“, koja nam kao i na području klime, prodaje nešto drugo zapakirano pod etiketom istine. Ukoliko ne učinimo svjestan napor i zaustavimo ponavljanje fake-istina u „našim“ umovima, ne preostaje nam ništa drugo nego da ih proglasimo istinitim i podržimo kao stvarnost.

Kad se dogodila posljednja globalna energetska revolucija? Otkriće dizela kao goriva dobivenog iz nafte, nije ni približno toliko spektakularno koliko otkriće dizelskog motora. Njemački inženjer Rudolf Diesel (1858-1913) patentirao je prvi dizelski motor koncem 19.-og stoljeća. Dugoročni potencijal tog otkrića najbrže je shvatila tadašnja svjetska imperijalna sila, Velika Britanija. Prije doba dizela, koji uzgred rečeno još traje, vladalo je razdoblje parnog stroja. Pokušajmo si zamisliti koliko je ugljena bilo potrebno za pogon lokomotiva i brodova, pogotovo onih prekooceanskih. Efikasnost dizel motora uveliko je nadmašilo onu parnog stroja, te se vojno-industrijski fokus sa ugljena ekspresno prebacio na naftu. Gotovo preko noći su se najveće svjetske sile okrenule prema bliskom istoku i njegovim zalihama nafte. Tadašnja Njemačka je zajedno sa Turskom, odmah počela planirati prugu do Bagdada, što je toliko uplašilo Engleze, da su u roku od 15 godina isplanirali oba i započeli prvi svjetski rat.  Ta dva svjetska rata su preokrenuli prirodni tok svjetske povijesti, koji je Njemačku trebao katapultirati na vrh svjetske znanosti i ekonomije, što je pokazao njen fantastični rast na prelazu iz 19.-og u 20.-o stoljeće.

Dizel-revolucija je jedna od najvećih tehnoloških revolucija u povijesti civilizacije, koja se desila gotovo istovremeno sa onom električnom. Obje su istovremeno i najveće ekološke revolucije, koje su promjenile izgled neba, kako u industrijskim gradovima, tako i u lukama i željezničkim postajama. Danas smo pak svjedoci nametnute nam revolucije na području mobiliteta, gdje najviše zalugom političkog pritiska, a ne na osnovu tehnološke ili ekonomske logike, elektricitet nastoji zamjeniti „fosilna“ goriva.  Još je smješnija euforija u vezi osvajačke najezde romobila i ostalih „individumobila“ na električni pogom. Zaboravili smo, skupa sa još mnoštvom interesantnih izuma,  da je još prije stotinjak godina postojao i funkcionirao isti takav električni romobil i automobil. Ipak električna revolucija se tada prvenstveno koncentrirala na područje nekretnina (izuzev električnih tramvaja), dok se dizelska revolucija fokusirala na područje mobiliteta na duže razdaljine. Još i danas po americi voze isključivo lokomotive na dizel i svjetskim morima plove tankeri sa dizelskim motorima. Još i danas po cestama svijeta teretna vozila troše dizel, isto kao i tenkovi svih svjetskih vojski. Superiornost dizela u odnosu na benzin i električnu struju nije samo veća sigurnost u odnosu na transport, požar i eksplozije, već i mogućnost ekološkijeg zbrinjavanja nakon „penzioniranja“. Sjetimo se uzgred, kako su saveznički (engleski) oficiri plašili neuke partizane na tada slobodnom Visu, gaseći svoje cigare u bačvama punim dizelskog goriva, dok su partizani bezglavo bježali u zaklon, očekujući eksploziju.

Povijest se definitivno ponavlja. Isto kao što je u teslino doba Evropa prespavala električnu revoluciju i prepustila da SAD postavi temelje postanka vodeće svjetske sile, tako smo i sada svjedoci kako su amerikanci sa Tesla automobilima ostvarili veliku prednost u odnosu na automobilsku industriju Evrope i ostatka svijeta. Možda električna struja jednostavno ne paše duhu Evrope, koja je ne samo stvorila dizelski motor, već ga dovela i do perfekcije. Ili kako bi rekla moja susjeda: „Jednom dizel, zauvijek dizel!“, a oči joj sjaje dok priča o „1000 prevezenih kolometara sa jednim tankom“.

Sjećate li se obećanja u vezi jednolitarskog auta krajem devedesetih prošlog stoljeća? Što se dogodilo? Nakon političkog pritiska „sa druge strane bare“, kampanja jednolitraša  je utihnula i sve je polako palo u zaborav, iako je tehnologija bila zrela da proizvede „čudo od Audija“. Da nije bila umjetno stopirana (neka samo još netko spomene glupost da kapitalizam nije plansko-državna ekonomija), ta tehnologija bi dugoročno spriječila nadolazak već odavno planiranog električnog auta. Tko bi mislio o autima na struju, kad bi sa litrom ulja mogao preći 100 kilometara. Dizelski motor čak nije ni ovisan o nafti. Ulje se relativno lako može napraviti. Za to nije potrebna nikakva visoka tehnologija. Napraviti struju je ipak malo teže i upravo tu leži skriveni razlog, zašto se politički forsira tema električnih auta, pod krinkom isto tako političke ideologije-religije u vezi klimatske krize. Jedan od sigurnih razloga je mogućnost bolje kontrole individualnog mobiliteta, kao što je lakše kontrolirati ljude ukidanjem papirnatog novca.

Usprkos PR kampanji „Dieselgate“ čiji je cilj da se njemačka automobilska industrija oslabi i preokrene javno mijenje u vezi dizela, dizelski motor je bio i ostao najbolji sa svojih 40-45% učinkovitosti. Hidrogenski, sveukupno gledano,  ima samo 20% učinkovitosti, a za električne automobile jednostavno nema ni približno dovoljno struje. Ako netko misli da će vjetar nadoknaditi manjak, grdno se vara. „Vjetromlati“ ne samo da ne daju puno struje, već ni ne vraćaju uloženu investiciju. Dodatni minus svara njihova osjetljivost i potreba za čestim servisima i sve se to naravno plaća iz državne kase. Korist imaju samo proizvođači i monteri tih čudovišta, koja vizuelno zagađuju našu okolinu za buduća stoljeća. Ne samo da temelj od 500 tona betona nije moguće dematerijalizirati, nego se ni korišteni materijali ne daju uobičajenim metodama reciklirati.