društvena

Nova struktura društva

od

Što vam prvo pada na pamet kad vidite ovu skizu? Ima li još psihički zdravog ili nesilovanog pojedinca među nama, koji će odgovoriti nešto drugo osim „portret ili prerez nevidljivog neprijatelja“? Nažalost nema. Kad sam crtao gornju skizu, nisam imao namjeru portretirati našeg „zajedničkog prijatelja“. Sve je zapravo nastalo procesom „obrnutog inženjeringa“. Pokušao sam na praznom (u originalu je papir bijel!) slikovno prikazati strukturu društva, kojom trenutne vlasti širom svijeta teže. Male kuglice predstavljaju pojedice, veliki krug u sredini društvenu svijest, a niti između su digitalna veza pojedinca i kolektiva. Tako je nastao portret strukture atomiziranog društva.

Dva modela društva mogu prozaći nakon ovog globalnog rata protiv čovjekovog bića:

  1. onaj baziran na individui
  2. onaj baziran na atomiziranoj osobi.

Atomizacija društva je projekt društvenog inženjeringa, koji ide, ruku pod ruku, sa projektom digitalitacije čovjeka i njegovo premještanje u virtualnu stvarnost. Taj društveni eksperiment nije bezazlen i ne može se jednostavnoopozvati. To je let bez povratne karte, skok u nepoznato. Malo onih koji su svjesni činjenice da je put kojim naša civilizacija sada juri jedan jednosmjerni auto-put. Naša je slobodna volja hoćemo li se uputiti tim putem, bez obzira na koji način bivamo na to uvjeravani ili prisiljeni. Svaki put kad planiramo neki put, obično planiramo i povratak. U ovom slučaju ta opcija nije moguća, jer auto-put koji vodi od tamo nazad, ne samo da nije izgrađen, nego nije u planu da se ikada izgradi.

Razbijanje strukture društva kojeg poznajemo, odvija se na nekoliko frontova. Nametnuta fizička razdaljina i shodno tome zabrana fizičkog kontakta, ima kao posljedicu prekid toka informacija podsvjesne naravi, koje se prenose fizičkim dodirom. Ne trebamo ni spominjati što za jednog pojedinca znaći izostanak već dokazanih  dobrobiti za psihičko i fizičko zdravlje, koje stvaraju ti kontakti. Čak i oni neugodni kontakti, poput fizičkih sukoba, su čak zdraviji od izolacije ili potpune deprivacije čula opipa.

Sjetimo se filma „Fight Club“, gdje nekolicina muškaraca pronalazi alternativni put do samosvijesti i smisla života, upravo preko ekstremnog naglašavanja čula opipa. Tko može probuditi uspavanog zaposlenika u jednom osiguravajućem zavodu, uljuljkanog u savršenstvo svog života, osim brutalna šok terapija. Da li je režiser tog filma prorok ili mesija, koji nas uči nekom novom, muškom tipu joge? Svi tečajevi joge na zapadu su prebukirani ženama, dok ih se muškarci klone kao kuge. Govorim to iz vlastitog iskustva. Jednom sam posjetio kurs power-yoge.  Bio sam samcat sa 30-40 žena. Iako sam se tim posjetom uštedio krvarenje iz nosa, kao standardnu posljedicu „muške joge“, nisam si uštedio krvarenje iz drugog dijela tijela, nakon maltretiranja istezanjem. Ne, pišanje krvi definitivno nije znak prosvjetljenja i mnogo zlokobnije od onog ponosnog krvarenja iz nosa.

Vratimo se opet onim škrabotinama na papiru. Dakle nitko do sada nije izolirao „nevidljivog neprijatelja“. Kako to da onda od samog početka projekta pandemije kruže propagandne grafike i foto-montaže sa vrlo prepoznatljivim izgledom? Dakle tu se radi o amblemu ili znaku, a ne o znanstvenom dokazu. Tako je svima nama usađena slika čega se moramo bojati, dok se na makro-planu paralelno odvijao projekt društvene reorganizacije. Strah (bolest, materijalna neizvjesnost ili kazna za neposlušnost), gušenje vlastitim ugljičnim dioksidom i zašivanje ustiju, te zabrana svih spontanih (a sada i organiziranih) druženja, te cenzura slobodnih medija i slobodnog toka informacija, dovela je do ekspresne transformacije društva u atomizirani kolektiv. Pojedincima tog kolektiva nije dopušteno direktno kontaktirati, već samo preko društvenih digitalnih medija, koji su kontrolirani i cenzurirani od same vlasti. Pritom je najveća lakrdija ta, da se ta ista vlast kiti ordenima junaka  „borca za obranu demokracije“.

Taj atomizirani kolektiv ili jedna gigantska umjetna inteligencija, danas svaku slobodno-misleću  jedinku automatski proglašava teroristom  i fašistom. Te iste pojedince su prije nekog vremena ismijavali kao teoretičare zavjere. Onoga tko danas na demokratski način protestira protiv fašisoidne valsti i njenih mjera, proganja se poput najvećeg kriminalca. Istovremen se oni „dobri protesti“ za podršku vladi i mjerama oduzimanja sloboda, koju organiziraju oni od vlasti podržani i „lijevo“ orijentirani NGO-i, ne samo toleriraju, iako krše iste mjere zabrana, već se financiraju i štite.

Već smo na ovim prostorima spominjali kako je i kada stvoren projekt „zeleni“ i sa kojim ciljem. Danas već druga i treća generacija tih političara pojma nema tko zapravo stoji iza njihove stranke i kamo vode njihove „dobre namjere“ . Taj lukavi i strogo tajni neoliberalni projekt,  je utiho razbio političku ljevicu zapadnog svijeta i iskoristio ih kao roblje sa svoje nove, krajnje nebulozne, transhumanističke ciljeve. Uništavanjem tradicije, koja se bazira na nacionaloj svijesti, jeziku, religiji, porodici, selu, zemlji, porijeklu i predcima,  stvoren je temelj za materijalizaciju jednog novog društva, sačinjenog od digitalnih osoba bez pedigrea i bez međusobnog direktnog kontakta.

Drugi model društva se bazira na slobodi i individualnosti. Takav kolektiv  je samo spontana posljedica nakupine individualaca. Nikakva institucija nije potrebna, a kamoli da se ona učini primarnom u odnosu na pojedinca. Trend ili inercija neumitno ide ka tome da se ostvari vizija atomiziranog društva, digitalnog fašizma i tehničkog transhumanizma. Za društvo slobodnog čovjeka kao individualca, potrebno je da se dogodi čudo, bilo intervencijom izvana, od strane neke razvijenije sile, ili se mora nekim čudom dogoditi „bottom up“ revolucija. Ona je ostvarljiva samo ukoliko je to masovno buđenje na individualnom planu, te da svaki pojedinac ponaosob uvidi zavjeru i prevaru buđenjem svog trezvenog razuma (Sve ovo nema nikakvog smisla!) i osjetila njuha (Ova laž smrdi na kilometre!).

Koja struktura će se ostvariti kao model novog društva? Na stari model definitivno nema povratka. Izgled tog novog društva ovisi o odluci svakog pojedinca.  Hoće li se on prikloniti svojoj analognoj tjelesnosti ili će se opredijeliti za digitalnu osobnost, zamaskiranu u oblik jedne nove „lijeve-dobre duhovnosti“, ovisi o svakom od nas ponaosob.

 

Intencijalnost

od

Jedna od najvećih lukavština naše kulture, koja zapravo graniči sa zločinom, je krađa individualne namjere. Cijeli proces sazrijevanja ili socijalizacije je usmjeren ka uvjeravanju pojedinca u njegovu individualnu beskorisnost, besciljnost i ovisnost o zajednici. Dok nas znanost uvjerava u proces evolucije koji ne vodi nikakvom cilju, religije nas uvjeravaju da je cilj izvan nas i ovisi o našoj poslušnosti i milosti Boga. Treće solucije nema i ne smije biti, a ako se kojim slučajem pojavi, mora se satrti bez milosti. Sjetimo se samo inkvizicije. Svaka individualna namjera koja se ne uklapa u kontekst strukture zajednice je tabu, hereza, nešto đavolje. Pod svaku cijenu se pojedinac mora uvjeriti da odustane od sebe, svoje individualnosti i time od svog individualnog kontakta sa energijom, namjerom ili istinskim Bogom.

Znanost i Religija su dva projekta čarobnjaka romantike, u cilju nijekanja postojanja intencijalnosti. Drugim riječima, pažnje pojednica se mora translatirati od svijesti ka umu. Ta dva projekta su projekcije dvije varijacije uma. Religija gaji saturnovski tip uma. To je onaj ograničavajući, teški, važni, dogmatski, moralni um, koji straši i traži apsolutnu poslušnost. Znanost obožava onaj merkurovski, dječji tip um. On je radoznao, blebetav, neposlušan, drzak, lukav , ne poštuje starije (tradiciju) i sklon korupciji (sve bi dao za kocku čokolade). Između razdoblja djetinstva i starosti se nalazi razdoblje zrele trezvenosti, razdoblje čovjeka. On je prerastao pubertetski um (uvjeren u suludu ideju besmrtnosti i nepresušnost svoje energije), a još nije postao onaj sterilan, starački krut i dementi um, paraliziran strahom od smrti. Hijerarhijski  gledano, saturnovski um je nadređen onom merkurovskom. Zato je religija i sudstvo iznad znanosti, koja rado koketira sa ekonomijom. Znanost je klonirano dijete religije (saturna), nakon što je on pojeo (inkvizicija) ono prvorođeno i prirodno rođeno dijete (renesansa, alkemija i cijela hereza). Savršeno prilagođena duhu vremena, čarobnjaci znano-religije su uspjeli napraviti kopiju i tako zavarati cijeli svijet.

Osmotrite pažljivo znanstvene i religiozne vjernike. Nisu li u suštini isti? Poput djece koja vjeruju u dolazak „djeda Mraza“, dolazak  Mesije ili otkrića savršenog lijeka ili cjepiva. Oboje nam treba donijeti spasenje, vječni život u nebeskom  ili transhumanističnom raju. Gdje su nestali svi ljudi, koji gaje svoju pažnju i vjeruju samo u svoju čistu percepciju i svoje jako tijelo?

Intencijalnost je fenomen tijelo-svijesti, a ne uma  i mora se pod svaku cijenu spriječiti njeno dosezanje. Ako se tokom puberteta i studija slučajno pojavi, odmah se sistematski ubija u krutoj strukturi jedne kompanije u koju se završeni student zaposli. Ako on slučajno ostane u okrilju akademije i nastavi doktorski studij, „kiriju“ mora platiti odustajanjem od svoje „neznanstvene“ teorije. Nitko tko nije podmitljiv ne može opstati i uspijeti u koruptnoj strukturi institucija znanosti i religije.

Gdje su onda zreli ljudi naše zajednice? Ja vidim samo djecu i starce. Prvi jedva čekaju da postanu osobe, dobiju osobnu kartu i punoljetnost, nebi li  konačno položili vozački ispit i time postali „slobodne osobe“. Kad dobiju i novac, koji su zaradili svojim trudom, „sloboda“ osobe je zapečećena i ostaje tako zabetonirana do smrti. Zato se poneke zrele osobe u kriznim srednjim godinama i starci u trenutcima lucidnosti pitaju, kamo je nestala njihova životnost i čovječnost, koju su imali tokom mladih dana. Nekim čudom je sva ta čarolija nestala, čim su dobili potvrde o svom zvanju, postale odgovorne osobe i dobile položaj u strukturi društva.

Sjetimo se trenutka kad smo odustali od svoje namjere, odustali od trezvenosti i postajanja čovjekom. Osoba nema namjeru, ona se samo priključuje na aktualni program zajednice. Osoba nije individualno biće, već klon društvenog bića, forma pojedinačnog bio-robota.

Tema intencijalnosti ili namjernosti je toliko teška za shvaćanje i probavljanje, kolika je velika njena praktična važnost. To je, kao i fenomenološka redukcija, koncept koji  šamanizam i čarobnjaštvo dijeli sa filozofijom fenomenologije.

Intent (ili namjera) je za šamane sila koja prožima cijeli svemir, koja je svjesna sama sebe i koja može slušati naredbe čarobnjaka. Ne, to nije ono što se smatra Bogom, koji uslišava molitve ljudi. Namjeri se besmisleno moliti. Njoj se možemo samo prepustiti, kad se odreknemo našeg mentalno-duhovnog ega i utemeljimo u unutrašnjoj tišini. Dakle um nam nimalo ne koristi u tom procesu otvaranja prema namjeri, ali naše tijelo, naše energetsko biće svakako. Kao što je i slušaj sa tišinom, otvaranje namjeri može preživjeti samo energetski kompaktno biće snažnog tijela. Samo u takvoj „poziciji moći“ čarobnjak može prizvati namjeru i aktivno učestvovati u činu namjeravanja. Mi zapravo na nesvjesnom nivou namjeravamo sve što se događa u našem životu. Razlika između prosječnog čovjeka ili osobe i čarobnjaka ili živog čovjeka je, što ovaj posljednji nastoji da to radi svjesno i namjerno. Primjera radi možemo navesti stanje u kojem se svijet nalazi danas. Milioni ljudi nesvjesno učestvuju u stvaranju ove stvarnosti koja nije u njihovom interesu, time što nesvjesno daju pristanak i podržavajući iracionalne mjere svojih podmićenih vladara, prepuštajući se strahu ili ignoranciji netflix-a.

Intencijalnost se u zapadnom svijetu, kao koncept, prvo pojavljuje kod skolastika. Brentano je prvi koji je taj pojam uveo u filozofska razmatranja i kao učitelj Husserla, snažno je utjecao u njegovoj preobrazbi iz matematičara u kreativnog filozofa. . U fenomenologiji je intencijalnost postala suštinom svjesne pažnje, koja se usmjerava na neki objekt. Čak i mi danas upotrebljavamo izraz „intenzivna pažnja“, kad želimo opisati stanje svijesti neophodno za razrješavanje nekog konkretnog problema, pronicanje u neke nove sfere iskustva ili sticanje novih znanja. Sjetimo se trenutka kad nekome želimo nešto pojasniti (na primjer koncept živog čovjeka u pravnom smislu) i pritom uviđamo poteškoće teindividue da to shvati. „Trebam tvoju potpunu pažnju!“, viknut ćemo, nebi li zalutalog slušaoca povratili iz njegovih mentalno-duhovnih svjetova.

Snaga naše pažnje je direktan odraz vitaliteta našeg bića i to je energetska,  a ne mentalno-duhovna činjenica. Nije rijetkost da jedan neuki  praktičar brže shvati kompleksne činjenice našeg svijeta, nego teoretičar nakićen akademskim titulama, koji je isključivo fokusiran na slaganje lijepih riječi, bombastičnih teorija i larpurlatističkih formula.

Pažnja se mora namjeravati u njenoj potpunosti, cjelinom našeg bića, nebi li postala intenzivna-namjerna pažnja sposobna za proširenje i oslobođenje naše percepcije. Upravo takva pažnja je potrebna, kako za izvođenje fenomenološke redukcije, tako i za pronicanje u bit stvari koje promatramo, njihove energetske srži. Intencijalnost je tako karakter, osobina ili vrlina svjesne pažnje, koja joj omogućuje aktivno sudjelovanje u kreiranju materijalno-energetskog svijeta koji nas okružuje. Intencijalnost do te mjere energetizira pažnju, da je doslovno materijalizira. Sjetite se kad ste na nekom dijelu svog tijela osjetili pritisak intenzivne tuđe pažnje. Obično se to često događa onim privlačnim ženama, koje su se naučile hraniti pažnjom svojih obožavatelja. Zato je seksualnost tako omiljena. Ona polumrtvu osobu pretvara u aktivnog promatrača, spajajući pažnju i našu iskonsku energiju u jedno cjelovito biće. Zato je ljubav, kao stanje bića u kojem ono traži seksualno zadovoljenje, toliko opjevano. To nije stanje uma, već stanje fokusirane tjelo-pažnje. Upravo takva cjelovitost bića je potrebna i praktičaru fenomenološke redukcije u procesu raskrinkavanja obmana koje nas svakodnevno zatrpavaju.

Intencijalnost čini pažnju  aktivnom, postepeno je pretvarajući iz pasivnog konzumatora interpretacijskog sistema u  aktivnog posmatrača stvarnog svijeta, onakvog kakav on uistinu jest, bez etiketa našeg društvenog konsenzusa.   Samo takva svijest obitava u živom čovjeku. Samo takvu svijest on uzgaja, neprestano se boreći protiv navike ljenosti i propadanja u besvijest i malodušnost osobe. Upravo je manjak namjere ono što karakterizira osobe koje nazivamo malodušnim. Namjera je sila koja naše cjelokupno biće drži na okupu, unatoč nastojanjima uma, tog lukavog stranog implantata, da nas podjeli, zavadi i porobi. Istinska duhovnost nije bavljenje mentalno teoretskim zavrzlamama, već aktivno namjeravanje naše cjelovitosti, kao jedinog garanta naše slobode, tj. slobode naše percepcije.

Dobrodošli u „dobri“, „humani“ i nadasve „zdravi“  fašizam!

od

Kako nas je globalna ljevica u bijelim kutama i rukavicama, sa ciničnim osmjehom, dječjim vriskom za spas klime, muškobanjasto-„slobodnim“ ženama na vlasti i polumjesečevim terorom, otpratila u jedan novi, humani, politički lijevi fašizam.

Ima li išta humanije od medicine? Ima li ljepšeg osjećaja od onoga kad pomognemo bolesnom i ranjenom biću? Svi mi osjećamo i znamo u dubini našeg energetskog  tijela, bez imalo sumlje, da je zdravlje svetinja, da je život svetinja, da je fizičko tijelo svetinja.

Osporiti danas apsolutni autoritet medicine isto je kao tokom inkvizicijskog fašističkog terora osporiti autoritet pape i crkve. Nekad je religija imala moć nad psihom masa, danas to ima nauka. Kako teror nikad ne može proizići iz religije zasnovane na istini, tako ne može ni proizići iz znanosti koja je zasnovana na istini. Ali medicina nije lažna znanost. Ona uopće i nije znanost. To je samo primjena naučnih otkrića, prvenstveno sa područja biologije, kemije i fizike u medicinske tj. zdravstvene svrhe. Medicina je tako puka ideologija, jedan od načina interpretacije znanosti.

Tko ponavlja greške i ne uči iz njih je idiot. Nauka je pomno izbjegavanje grešaka, tj. onoga što ne funkcionira, što ne preživi pokus. Nauka je fenomenološki zapis promatranja eksperimenata i ništa više. Svaka nadgradnja je ideologija. Medicina je samo utilizacija znanosti. Na putu od čiste, egzaktne nauke do medicine kao doziranja kemijske supstance, je dalek put i puno stranputica. Mnogo se života pogubilo i izgubilo u lavirintima između nauke i medicine.

Ako medicina nije nauka, što je onda? Da li je to vjera? Svakako je više vjera nego nauka. Zapravo mi ne vjerujemo lijeku koji nam ona propisuje, već mišljenju našeg liječnika. On je onaj novi „svećenik“, koji je zamijenio seoskog župnika. Svećenik nije naučnik. On je samo posrednik i prodavač ideja institucije koju zastupa. Liječnik je vjernik koji vjeruje u interpretaciju nauke od strane industrije koja proizvodi lijekove. Ta industrija nije bazirana na nauci i nije vođena etikom nauke, već zakonima burze. Dakle medicina uz vjersku ima i jaku ekonomsku komponentu. Ekonomija također nije znanost. Dakle u svom tom vašaru, koji zovemo medicina, zapravo nigdje nema čiste, fenomenološke, egzaktne nauke. Kome mi onda ovako slijepo vjerujemo?

Da li je medicina grana ili sluga politike? Svjedocimo smo kako je medicina, zbog svojih humanih ideja i postulata (Hipokratova zakletva), iskorištena i u političke svrhe. Tko danas vlada svijetom i terorizira narod? Nisu li to redom političari u funkciji ministara zdravstva sa svitom medicinskih „eksperata“, koji su hipokratovu zakletvu zamjenili zakletvom burzi i njenim neprirodnim zakonima? Nije li burza isti onaj trg pun novca, koji je Isus svojevremeno porazbacao u predvorju jednog religioznog hrama, tj. kuće Boga? Odakle medicini pravo na auerolu humanosti i nove svetosti, kad je ona sluga industrije lijekova i poslušni rob burze -politike.

Medicina je tako u sebi objedinila elemente vjere, ekonomije i politike i sve to pod okriljem radikalne ljevice. Politička ljevica se tradicionalno zalaže za jednakost, humanost i pravednu raspodjelu dobara. Liječnička skrb za sve! Nije li takva ideja medicine upravo na Kubi doživila svoju procvat, dok je u Americi pod sloganom „Obama care“, bila samo jalova propaganda. Industrija lijekova bez kontrole burze i ineresa investitora!? Takva auerola lebdi nad medicinom širom svijeta, iako ona sa onim kubanskim arhetipom ima onoliko veze, kao đavo sa rajem. Upravo nas je ta lažno-ljevičarsko-humana medicina dovela u ovo društveno-političko stanje koje zovemo medicinski fašizam ili fašizam lažne ljevice, iza koje se krije brutalna neman neoliberalizma.

Taj novi transnacionalni ili globalni socijalizam nam propagira sigurnost, nudeći nam sumljivi koncept zdravlja u zamjenu za našu slobodu i ljudska prava. On nam nudi preparate koje naziva ljekovima, kao zamjenu za naš prirodni imunski sistem, nudi nam strah od smrti kao zamjenu za iskustvo slobodnog života. Kakvo je to zdravlje kad smo ovisni o industrijskim proizvodima o kojima nemamo pojma šta sadrže i kakav im je učinak, pogotovo onaj dugoročni. Reakcija u afektu straha poput one, dajte nam cjepivo da se spasimo od opasnosti, slična je reakciji slona, koji zbog straha od strašnog miša spašava-produžava svoj goli život skokom-bijegom u provaliju. U našem aktualnom fašističkom teroru, represivne sile države igraju ulogu Wehrmacht-a, dok su aktualni SS-ovci pored isprana mozga i savjesti, ovaj put izabrali modu „sve u bijelom“.

Pošto smo vještim propagandnim manevrima medija posvađani sa našim vlastitim imunskim sistemom, usljedio je i razvod sa prirodnim imunološkim sistemom, tj. kalendarom. Vrijeme nije linearno. Nitko zapravo  niti ne zna što vrijeme zapravo jest. Percipiramo ga kao ciklički fenomen, koji u obliku kršćanskih i inih religioznih praznika još nosi ideju veze sa periodičnim energijama zemlje i njene okolice. Iza „spaljivanja kalendara“ putem zatvaranja tokom odreženih datuma,  krije se ista ona transhumanistička namjera digitalizacije čovjeka, kao i u slučaju naredbe nošenja maski, gdje nas postepeno digitaliziraju time što nam ušutkavaju ne samo naš osjet okusa i mirisa, nego nam začepljavanjem usta oduzimaju i mogućnost slobodnog govora.

Proces parcelizacije čovjeka ide dalje. Razdvojena su čula, pasivizirana je pažnja, tijelo je odvojeno i zavađeno sa sviješću, prijatelj je odvojen od prijatelja, stopalo od zemlje, koža od sunca i sjećanje od predaka i povijesti. Kako će izgledati krajnji produkt te atomizacije? Zasigurno kao i svi dosadašnji projekti razdvajanja, zavađivanja i izrabljivanja.

Fenomen živog čovjeka

od

U zadnjem prilogu sam pokušao pojasniti fenomenološku metodu redukcije iz perspektive šamanizma, ili bolje rečeno sa pozicije čarobnjaške tradicije drevnih tolteka. Sada ću predstaviti kako je redukciju shvatila jedna Husserlova učenica. Trebali bi biti ponosni da je upravo jedna žena sa ovih balkanskih krajeva osjetila aktualnost i potentnost Husserlove misli i usudila se pratiti svoj poriv da fenomenologiju nauči direktno od njenog oca. Ja sam joj neizmjerno zahvalan, što me je kao studenta potakla za dublje proučavanje fenomenologije i njene kreativne aplikacije na nivou prostorskog planiranja.

Kakve veze ima pak fenomenologija sa tematikom „živog čovjeka“? Deidentifikacija čovjeka od pojma i forme osobe na pravnom nivou je nedvojbeno važan čin. Za samo shvaćanje problematike osobe kao pravnog lica je potrebna inteligencija koja prevazilazi sam nivo intelekta. Poznato mi je iz vlastitog iskustava, da izuzetno inteligentne osobe iz akademskih krugova, nikako nisu mogle ili nisu htjele shvatiti o čemu se tu zapravo radi. Vjerovatno je za to potrebno posjedovanje i uključivanje jedne druge vrste, možda one danas popularne, emocionalne inteligencije. Bilo kako bilo, svjedočio sam situacijama kad su ti doktori nauka doslovno bili iziritirani tom temom, iz samog razloga jer im je bila neshvatljiva.

Upravo nam praksa fenomenološke redukcije dopušta da proces de-osobljavanja proširimo na jedno drugo polje, ljepše i nadasve zanimljivije od onog pravno-birokratskog. Dosljedno i pritom mislim radikalno izvođenje fenomenološke redukcije (FR), ima kao posljedicu ljuštenje jednog po jednog sloja socijalizacije, koji je prekrio nas kao svjesno biće i onemogućava nam direktno promatranje okoline. Jedan od prvih slojeva koji se pritom oljušte je pitanje Boga, božanskog i religije uopće. Pokazalo se kao trans-subjektivna činjenica, da je pitanje božanskog potpuno irelevantno za fenomenološko istraživanje. Niti nas kamo vodi, niti nam pomaže u trezvenom procesu reduciranja stvarnosti do same njene biti tj. objektivne istine.

Fenomenologija se temelji na „fenomenu svijesti“. To je jedina filozofija koja svijest uzima ozbiljno. Samo iz tog razloga je ona istinski temelj spoznaje i tako nauke uopće. Husserl je vrlo brzo prokljuvio zastranjenje moderne nauke i predvidio njenu buduću krizu, shvativši da ona mentalno-duhovni sud predpostavlja svjesnom iskustvu. Tako naučno istraživanje prvo postavlja tezu i gradi pojmovnu strukturu, nebi li kasnije rezultate istraživanja, uklopiti u tu shemu. Ista je stvar sa čovjekom i društvom kao kolektivom. Društvo ne priznaje čovjeka kao individualnu svijest, već samo osobu kao njegov surogat, napravljen po „licu i naličju“ društvenih normi. Ako se želi uklopiti u kolektiv, čovjek se mora milom ili silom prilagoditi strukturi kolektiva i time se odreći tj. odustati od svoje čovječnosti. Ako se složimo da je bit čovjeka promatranje, onda je njegova suština individualna svijest. Odricanjem od svoje svijesti, čovjek prihvaća izdanak kolektivnog uma kao zamjenu za nju i postaje osoba tj. punopravni član društva. Upravo iz tog razloga se sve „punokrvne“ osobe nervozno reagiraju na  pominjanje pojmova svijest i fenomenologija,  jer oba ugrožavanju njeno postojanje.

Svaki živi čovjek mora proći kroz proces fenomenološke redukciju u procesu odrastanja i sazrijevanja. Bez energetske činjenice koja jasno pokazuje skidanja ljušture osobnosti, živo dijete ne može postati živi čovjek. To je poput neke vrste energetske lične karte. Upravo taj proces nam jasno opisuje naša divna Husserlova učenica. Svojom radikalnom redukcijom, fenomenolog se odriče pripadnosti „društvenoj stvarnosti“. Žrtva koju mora za tu slobodu platiti je brisanje svoje „osobne povijesti“, koja je dokaz njegovoj pripadnosti kolektivu kao misaono-energetskom egregoru. Nagrada koju time dobija je oslobađanje  njegove svijesti od uvjetovanosti prostorom i vremenom. Zapravo cijela struktura logike za njega prestaje postojati. Ono što na kraju ostaje je puki promatrač koji opisuje-oslikava promatrano.

Zamka u koju praktičar redukcije (FR-e) može upasti je da pobuca „žito i kukolje“. Konkretno se tu radi o opasnosti, da tokom brisanja sebe kao osobe tj. člana društva, počne brisati sebe kao psiho-fizičku jedinku i počne se gubiti u pseudo-transcendentalnom iliti fantomskim svijetom duhovno-mentalnog. Sudbina  zastranjenja u „duhovno“ je zadesila mnoge praktičare FR-a, pogotovo ako im je uz to udarila i slava u glavu. Samovažnost, duhovnost i društveni ugled su smrtni neprijatelji svakog istinskog istraživača svijesti tj. fenomenaliste (praktičara fenomenologije). Ta negativna spirala je progutala mnoge nadobudne filozofe i danas guta mnoge nadobudne žive-ljude. Strah od gubljenja uma je za neke veći od samog straha od smrti. To je kao da gubimo vezu sa našim Bogom. Zato je toliko važno oljuštiti prvu ljušturu prije negoli se upustimo u dublje nivoe FR-e. Dokle god mentalno masturbiramo na temu „božansko“, nismo zreli za dalje čiščenje i shodno tome sazrijevanje iz pubertetlije u trezvenog živog čovjeka. Fenomenologija ostavlja za sobom oba filozofska diskurza, i onaj idealistički i onaj materijalistički, jedino zbog njihove neeficijentnosti i ne-intencionalnosti. Radikalni intencionalizam je moguć samo onstran njihove prividne dualnosti.

Ukoliko preživi i riješi sve muke i zagonetke dekonstrukcije svoje osobnosti, njegova svijest će polako utonuti u polje čiste i direktne percepcije energije svemira, za čije poimanje mu nije više potreban ni interpretacijski sistem ni njegov ljudski oblik, kao izvor njegove, sada bivše osobnosti. Preostaje mu samo uživati u prizoru kako mu izrastaju krila percepcije, tj. rađanje sposobnosti da sama energetizirana svijest postaje avenija za putovanje ovim magičnim svemirom.

 

Vojna strategija trećeg svjetskog rata

od

Koliko god nekima izgleda sumanuto nazivati ovu aktualnu Plandemiju trećim svjetskim ratom, tehnike koje se na globalnom planu koriste za navodno suzbijanje te iste plandemije, neodoljivo podsjećaju na tehnike koje su razvijene unutar vojnog sektora i koje se tamo marljivo primjenjuju. Ovaj put imamo sukob koji se ne odvija između dvije profesionalne vojske, već između profesionalaca i amatera (globalnog stanovništva), koji nemaju pojma u kakvoj se situaciji nalaze. Svo iskustvo grubog i mekog (suptilnog i nevidljivog) ratovanja, koji su vojni profesionalci stekli  tokom bogate ratne povijesti, slilo su u strategiju ovog neidljivog ali totalnog rata.  Slijedi tabela sa tehnikama i rezultatima primjene istih, koja bi trebala pojasniti stanje u kojem se nalazimo i navesti one naivne i dobroćudne sugrađane, da preispitaju stanje stvarnosti u kojoj se nalazimo.  Navedene su vojno-ispitivačke tehnike za slamanje volje  pojedinca i njegovu potpunu neutralizaciju. Kako je izvijestio New York Times, ova tablica iz 1957. godine je prikaz komunističkih prisilnih metoda Kine za postizanje individualnog uklapanja u kolektiv. Ovu tablicu je pripremio sociolog Albert Biderman kao sukus svog istraživanja metoda koje su koristili kineski komunisti za iznuđivanje informacija i lažnih priznanja američkih vojnika, zarobljenih tijekom rata u Koreji.  U jednoj ranijoj studiji,  Biderman je opisao ove metode kao “gnusan gnjev”, dodajući da “vjerojatno nijedan drugi aspekt komunizma temeljitije ne otkriva svoje nepoštivanje istine i pojedinaca, kao upotreba ovih tehnika”. Ljevičari tada nisu bili omiljeni od medija, kao što je to slučaj danas, kad se neoliberalizam kamuflirao u novoj ljevici. Kina i Amerika su tada bili smrtni neprijatelji. Što ako su u aktualnom ratu njih dvoje sada saveznici?  Bidermanova tabela metoda pokazuje  kako se pojedinac prisiljava na uklapanje u masu, kako da se slomi njegova individualna volja, u potpunosti počini u kolektivu i nestane u njegovoj besvijesti.

Osnovni metod Posljedice (Namjena) Variante
1. Izolacija Lišava žrtvu svake socijalne potpore i sposobnosti da se odupre. Razvija intenzivnu zabrinutost za sebe. Žrtvu čini ovisnu o ispitivaču. Potpuna samnica. Potpuna izolacija. Poluizolacija. Grupna izolacija.
2. Monopolizacija percepcije Učvršćuje pozornost na neposrednu situaciju. Potiče introspekciju. Eliminira nadražaje koji se natječu s onima pod nadzorom otmičara. Frustrira sve radnje koje nisu u skladu s uklapanjem-poslušnošću. Fizička izolacija. Tama i jako svijetlo. Jalovo okruženje. Ograničeno kretanje. Monotona hrana.
3. Inducirano oslabljivanje i iscrpljenost Slabi mentalne i fizičke sposobnosti otpora. Polugladovanje. Izlaganje. Eksploatacija rana. Inducirana bolest. Nedostatak sna. Dugotrajno ograničavanje. Dugotrajno ispitivanje. Prisilno pisanje. Pretjerani napor.
4. Prijetnje Gaji tjeskobu i očaj. Prijetnje smrću. Prijetnje ne povratkom? Prijetnje beskrajnim ispitivanjem i izolacijom. Prijetnje protiv obitelji. Nejasne prijetnje. Tajanstvene promjene liječenja.
5. Povremena popuštanja Pruža pozitivnu motivaciju za uklapanje. Ometa prilagodbu na uskraćenost. [Povremeno?] Kolebanje stavova ispitivača. Obećanja. Nagrade za djelomičnu usklađenost.
6. Demonstriranje “svemoći” i “sveznanja” Sugerira uzaludnost otpora. Sučeljavanje. Pretvarajući se da se suradnja podrazumijeva. Pokazujući potpunu kontrolu nad sudbinom žrtve.
7. Degradacija Troškove otpora čini štetnijim za samopoštovanje nego kapitulaciju. Svodi zabrinutost zatvorenika na “životinjsku razinu”. Spriječena osobna higijena. Prljava okolina. Kazne. Uvrede i poruge. Uskraćivanje privatnosti.
8. Naređivanje trivijalnih zahtjeva Razvija navike uklapanja Prisilno pisanje. Provođenje minutažnih pravila.

 

Trik humanizacije

od

Već nas dva milenija romantika maltretira sa nametnutom slikom humaniziranog Boga. Trend ka humanizaciji je u tom razdoblju bio toliko jak i dosljedan, da su pritom i sve prirodne sile humanizirane, dobivši ljudsko obličje u obličjima kršćanskih svetaca. Kakve veze na primjer sv. Ilija ima sa gromovima? Zašto je apstraktna prirodna sila, na ovim prostorima zvana Perun, prerušena u ljudsko obličje. Kakav je to trik? Koja se magija i kakva manipulacija krije iza tog procesa?

Sve ono prirodno-materijalno-energetsko prozvano đavoljim i prokletim, dok su te iste sile prevedene u ljudske oblike postojećih i nepostojećih ljudi. Tek u tako prerušenom obliku, bilo je moguće komunicirati sa prirodnim silama. Dakle, dozvoljen je samo indirektni kontakt, preko posrednika. Trik reprezentacije je romantika dosljedno i uspješno primjenila na svim važnim područjima života. Pro nekog prisilno odvojiš od nečega što mu po prirodnom pravu pripada i onda mu ponudiš posrednike, koji se naravno moraju platiti životnom energijom u nekom svom obliku.

Prisilnom odvojenošću od prirode, ljudima je oduzeta referentna točka, neophodna za normalan i potpun život. Njima tako nepotpunim, zbunjenim i preplašenim, bilo je potom lako manipulirati. Stara, ona prirodna, referentna točka je nadomještena onom umjetno stvorenom. Tako se vjernici već dva milenija, u svojoj opijenosti, ne obraćaju direktno prirodi i njenim silama, nego njenim „legitimnim“ reprezentantima u ljudskom obliku. Sve što je direktno je proglašeno herezom. Posrednost je postala nova vrlina. Indirektnost je postala dokaz uzvišenosti i čistoće.

U odnosu prema vrhovnom i zlovoljnom bogu, sveci su postali posrednici između njega i raje. Sveci su postali hibrid sačinjen od posthumno uzvišenih svećenika i kršćanskih mistika, te humaniziranog prijevoda apstraktnih prirodnih sila. Sveci su vjernicima u monoteističkom sistemu puno bliži, bliskiji i humaniji od onog biblijskog Boga (jednog od onih divovskih, dugovječnih, ratobornih i nadasve samovažnih vanzemaljaca – Elohima), koji nije baš na dobrom glasu i ne voli da ga se gnjavi za svaku sitnicu. Lakše se moliti svecima i bogorodici, nego direktno samom šefu. Kult Djevice Marije je fenomen ovih naših genetskih prostora, koji su prije silovanja humano-patrijarhalizacijom bili društva matrijarhalnog tipa.

Trikom humanizacije je cijeli univerzum preveden na ljudski jezik, dobivši ljudske etikete. Ljudi su se po jednoj strani počeli osjećati sigurnije, dok su po drugoj strani bili u potpunosti kastrirani, bivajući odvojeni od svojih korjena i životne energije, koja je apstraktna=nehumana prirodna sila.

Trik humanizacije se bazira na biblijskom aksiomu :”stvoreni po licu i naličju „Boga“ (Elohima)”. Ako taj isti aksiom lišimo falsifikatorskog duha romantike, dobivamo otriježnujuću činjenicu: ” Mi smo genetski preobraženi dodatkom strane genetike.” Tako od ekskluzivnih božanskih bića u sekundi postajemo isprdci genetskih marifetluka nekih uobraženih i prgavih svemirskih migranata.

Trikom humanizacije su ljudi-vjernici-opijeni dobili ekskluzivno pravo na maltretiranje svih ostalih bića. Samo mi, ljudska bića, smo stvoreni po liku i naličju Boga, ostali nisu ili samo djelomično. Mi smo iznad svih, najbliži Bogu i stoga imamo pravo da odlučujemo o životu i smrti svih ostalih bića.

Trikom humanizacije su ljudi dobili krunu ekskluzivnosti i samovažnosti, koja je zarobila ili prognala njihovu magičnu prirodu. Taj trik nije moglo izmisliti neko ljudsko biće, već samo biće izvan sfere ljudskog, ali daleko lukavije i nadmoćnije. Ljudi su zagrizli udicu i ne puštaju mamac, iako je to bezvrijedna muha načinjena od plastike. Ta muha sada njima visi na ogrlici oko vrata i oni je ljube, pričaju sa njom, mole joj se i vjeruju u njezinu magičnu moć.

Trik humanizacije je od ljudskog roda napravio čudovista, koja nose masku svetaca. Oni čine nezamislive zločine, dok im ta maska prašta i govori da su ustvari učinili dobro djelo.

Trik humanizacije nije samo zarazio sve velike religije, već se danas prebacio i na jednu novu, zajedničku religiju, koju zovemo znanost.

Ideologija znanosti je izašla iz religijske kuhinje i ona je njen legitimni nasljednik. Znanost je poput njenog oca, također humanizirana do srži. Ako nešto ne možemo objasniti našim riječima i sintaksom, to onda niti ne postoji. Ako matematika ne paše, to nije istinito. Odakle nam tolika objest da sve ono sto ne paše u naše koncepte ili ignoriramo ili omalovažavamo?

Trik humanizacije je išao u paketu sa trikom patrijarhalizacije. Bog je uvijek muško. Muškarac je jači, pametniji, duhovniji. Žena je „ođavla“ i nema dušu. Trik humano-patrijarhalizacije je opsjeo muškarce i od žena napravio imitatore muškaraca. Lažna duhovnost humano-patrijarhalne (h-p) civilizacije je ženama-imitatorkama oduzela dostup do istinske, energetsko-svjesne duhovnosti i od njih napravila huškačke aveti u službi robovlasničke ideologije romantike.

Absurd je, da nas humanizacija zapravo lišila naše  prirodne apstraktne ljudskosti i nadomjestila je umjetno-plastičnom.

Trik humanizacije je od nas napravio ignorante, uobražene i ograničene idiote, koji sebe nazivaju svecima, sudcima i naučnicima.

Od nas je napravio bogalje koji su svoju moć slobode i kretanja zamjenili za štake. Svi smo postali hefestovci, prognani sa Olimpa te prezreni i omraženi od svih ostalih stanovnika ove prelijepe zemlje.

“Naša”  humano-patrijarhalna civilizacija imala je i još posjeduje božansko pravo nametnuti onim primitivnim civilizacijama svoje “vrijednosti” i satrti one njihove ne-humane. Ipak, iza te kulture i civiliziranisti krije se samo jedna nedorasla i izopačena pseudokultura bahatih pubertetlija.

Najbolji i nadrastičniji lijek protiv humano-patrijarhalnog (h-p) ludila je razgovaranje sa biljkom. Drugi je zamišljanje boga stvoritelja ne kao  bradatog djedice već kao divovskog orla, mačke ili bika. Što manje ljudskog u tom bogu zamislimo, to ćemo biti bliže istini i dalje od zamozavaravanja. Dokle god jedan živi čovjek sanja svoju humano-patrijarhalnu noćnu moru, to se više udaljava i od svoje živosti i od svoje istinske, apstraktne i nehumane čovječnosti. Recept je jeftin, ali lijek protiv h-p bolesti je skup. Svim čitateljima želim skori oporavak od h-p zaraze, brz i bezbolan gubitak svog ljudskog oblika, te uranjanje u prirodno stanje nehumane i apstraktne unutrašnje tišine. Dehumanizacija je imperativ svakog ljudskog na putu od ropstva osobe ka magičnoj slobodi živog čovjeka. Da li se iza trika socijalizacije krije uzrok našeg pada?

 

Od živog dijeteta do živog čovjeka

od

“Važno je shvatiti,  da fizika današnjice,  pojma nema što je zapravo energija“. Richard Feynman

Ostati živo dijete ili odrasti u živog čovjeka? Živo dijete je ono talentirano dijete, koje ima više izgleda da postane živi čovjek, od ostale djece, iako za to nema nikakvih garancija.

Tko je živi čovjek? Kako definirati pojam živog čovjeka? Živi čovjek je, sa fenomenološke točke gledišta, biće koje ima suverenitet nad cjelokupnošću svog bića i shodno tome posjeduje slobodu percepcije. Ali tu odmah počinju problemi, jer rijetki su oni koji imaju uvid u cjelokupnost čovjeka, kao magičnog bića i koji su iskusili kakvu takvu slobodu percepcije.  Zato, ostavimo se čorava posla i besmislenog debatiranja o kvantitetu i kvaliteti svakojakih tijela i perceptivnim mogućnostima koje navodno stoje čovjeku na raspolaganju, ako uloži trud da ih dosegne.

Koliko dugo je simpatično biti živo dijete? Nakon nekog vremena to, u beskonačnost, produženo djetinstvo postaje neumjesno. Ostati nedorastao, između dva svijeta, ni tamo ni amo. Niti može nazad, jer je intelektualno raskrstio sa starim svijetom, niti može naprijed, jer nema energije da dosegne vibraciju novog svijeta. Nije li slatko, to romantično koketiranje sa onostranim i intelektualno žongliranje pojmovima u vezi duhovnosti? Ne, to je daleko od intenziteta i učinkovitosti, bez koje živi čovjek ne može preživjeti u živom – stvarnom energetskom svijetu, kojem toliko teži.

Sve je energija, kaže znanost. Što ta činjenica znači za mene kao pojedinca u praktičnom smislu? Da li je dovoljno da sebe uvjeravam da sam prvenstveno energija, ukoliko želim iskusiti tu istinu. Znanost kaže da je energija neuništiva, vječna, stalno se transformirajući. Koliko vrsta energije ima? Električna, toplinska, bio, …? Iako sve to dobro izgleda na teoretskom nivou,  problem energije je u praksi osnovni problem naše civilizacije. Zašto onda plaćamo energiju za kretanje, grijanje i kuhanje? Zašto umiremo, nakon što potrošimo svoju životnu energije? Gdje ona odlazi? Zašto ratujemo zbog energetskih resursa? Zašto pijemo jedni drugima krv, bilo metaforički, bilo bukvalno? Na kraju ovog kratkog umovanja o energiji, logički se nameće nova definicija: svemir je energija i zakon svemira je rat za energijom (zakon grabežljivca).

Religije nam govore isto kao i moderna znanost, samo koristeći  drugačije pojmove. One nas (skupa sa ezoterijom) uče da je sve Bog. Mi, kao ljudska bića imamo ekskluzivnu privilegiju biti djeca Boga. Tako smo, poput njega, vječni i neuništivi poput energije. Koliko istine ima u svemu tom? Zašto sva bića vole život i boje se smrti, ako smo vječni? Zašto je osnaova svih strahopva strah od smrti? Što se krije iza romantiziranja smrti? Da li je to opravdano ili ne? Životinje ne čine saoubojstvo, kao što to čine socijalizirani ljudi.

Religije i znanost su tako u suštini istovjetne. Obje nam posredno mantraju o našoj besmrtnosti i većina im vjeruje. Kakvi su izgledi tih naivnih optimista da prežive smrt, koja im se svakodnevno nameće i koju oni svakodnevno ignoriraju? Definicija pojma romantike, koji koristim na ovim prostorima, najlakše je objasnit na temi smrti. Sve ideologije koje nam govore da smo vječni i besmrtni i ignoriraju smrt kao energetsku činjenicu su u suštini romantika, koje sentimentalnošću zamagljuju našu percepciju i opijaju našu pažnju. Religiozni pojam vječnosti ne postoji u Bibliji, kao ni pojam Bog (hvala Sv.Mauro B.!). Dakle imamo Bibliju, kao skup ne-romatičnih priča i romantičnu religiju koja se kvazi bazira na njoj. Rad „ Sv. Maura“ je konačno raskrstio sa svim ignorancijama, falsifikatima i greškama u odnosu na prijevode biblije i konačno se sklopila se slagalica oko religiozno-naučne “uspavanke”. Samo vi mirno nastavite spavati, mi garantiramo vasu vječnost i neuništivost.

Kao antipod svim tim umjetno romantičnim konceptima postoje i oni trezveni, bazirani na promatranju tj. čistoj percepciji. Oni nisu toliko omiljeni kao svi oni naučno – religiozno – popularni aksiomi. Kakav osjećaj proizvodi u vama „budilica“ tipa: „Ti si biće koje će umrijeti! Zalihe tvoje životne energije su konačne!“? Sigurno nimalo ugodan osjećaj  na prvi pogled. Ali postoji i onaj drugi osjećaj, malo dublji, iza maske socijalizacije, koja upravlja našim sistemom vrijednosti i tumačenja osjećaja. Taj osjećaj pali snagu naše volje i podupire intenzitet naših vremenski ograničenih prilika.

„Uspavanke“ o našoj božanskoj prirodi, vječnosti naše duše, uskrsnuću tijela itd. su sigurno puno slađe i ugodnije za probavu, naviknutu na ispraznu prefabriciranu hranu i polovnu informaciju.

Kome trebamo pokloniti svoje povjerenje? Onim tisućama godina starim iskustvima ili ovim novim, zašećerenim teoremima? Iako se, u zadnje vrijeme,  sve češće ponavlja fraza “sve je laž!” u kontekstu naše naučno-religiozne kulture, većina tih istih propovjednika to dosljedno ne primjenjuju na sve oblasti. Usprkos činjenici da ljudi oko nas umiru, mi uporno niječemo činjenice oka i nadomješćujemo ih parolama uma.

Sladak je i omamljujući osjećaj kad sebi kažemo da smo vječni i neuništivi. Nakon njega sljedi pasivizacija, tupost volje i svih čula. Ukratko adio svijest, adio budnost, adio evolucija! Mi ne živimo u svijetu djeda božićnjaka, već u predatorskom svijetu, u kojem je jedina moneta vrijedna spomena svijest i energija. Za svako proširenje i produženje svjesnosti, moramo se izboriti vlastitim snagama. Bajke o vječnosti i neuništivosti su rezervirane za usnule i samozaljubljene romantičare, koji ih mantraju produžujući tako svoju agoniju. Ako postoji vječnost i neuništivost, onda se to odnosti na našu tromost i glupost, koja se zaista može protegnuti u vječnost, ukoliko nastavimo konzumirati prefabricirane polu-istine i instant pomagala.

Jedino kao bića, koja su ponovno dosegnula svoju energetsku potpunost, možemo se uputiti dalje. Kakav je to živi čovjek, koji je energetski raspršen tj. živ samo na papiru. Energetska struktura čovjeka je poput tvrdog diska za pohranjivanje podataka. Ili ima raspršenu i shodno tome neupotrebljivu memoriju ili ju čini kompaktnom i upotebljivom. Za zrelog živog čovjeka je nadasve neprimjereno i nadasve neozbiljno, prepuštati se igri sa dječjim uspavankama. Naravno, to nije ilegalno, već poželjno i popularno.  Ali onda sami sebe trebamo zvati živo dijete ili barem živi pubertetlija, nebi li se izbjegli budući nesporazumi.

 

Prvobitni grijeh

od

“Mama, kako to da si ti crna, tata crn, a ja bijel?
Šuti sine, kakva je žurka bila, budi sretan da nisi pas!”

Da li su nas naši roditelji stvorili u grijehu ili ne? Ne pominjem pojam grijeh u moralnom, već u energetskom smislu. Ako ispravno definiramo grijeh, to postaje ključno pitanje? Ispravan odgovor ne samo da donosi odrednice za naš život, već i mogućnost otkrivanja tajnih vrata do nase suštine.

Što je grijeh? Koje je njegovo lažno-površno značenje, a koje ono tajno-istinsko? Ono moralno značenje grijeha svakako nije ono ispravno, iako nije ni sasvim pogrešno. Naravni da je neupitno to da je pogrešno biti neodgovoran i rastrošan sa da nečim što ni neznamo što jeste. Ipak, nitko nas nije učio da je nemoralno začinjati djecu iz bilo kojeg drugog razloga osim kao plod čiste životinjske strasti. Ljubav tj. međusobna vezanost, je direktna energetska posljedica seksualne strasti. Strast nikako ne može izrasti iz ispraznosti mentalnih koncepata , kao ni istinska, energetski zasnovana, ljubav. U stvarnom svijetu energije i energetskih fenomena, strast je primarna. To je jedina moralnost koja proizlazi iz istine, tj. energije.

Dijete tako može biti plod strastne energičnosti  ili dosadne ispraznosti. Prvo je moralno ispravno, drugo griješno, moralno pogrešno. Svaki moral koji se ne zasniva na energetskim činjenicama je ideologija, sentimentalno romantiziranje. Zamislite si isprazan  život jednog ispraznog djeteta. Nije se ni potrebno truditi. Pogledajte samo svoj život. Velika većima nas je prozvod mrtvih hlača i mrtvih suknji, kao direktna posljedica socijalizacije, tj. svega onoga što smo naučili od naše okoline, a većina toga je energetski pogrešna.

Tko sam ja? Ja sam suma seksualne strasti mojih roditelja, koja je prethodila mom začeću. Ja sam zavežljaj, čvor energetskih niti poklonjenih od mojih roditelja. Jesam li ja dijete ljubavi? Pogrešno pitanje! Jesam li ja dijete luđačke strasti, obaveze ili rutinskog akta?

Grijeh je stvoriti dijete koje će morati cijeli svoj život proživiti kao energetski bogalj. To je onaj prvobitni, originalni grijeh koji zapečaćuje sudbinu djeteta, učinivši da doživotno ovisnim, nesamostalnim, sklonim strahu, slabim i poslušnim. Takva djeca, kad odrastu, postaju savršene osobe, državni službenici i sluge sistema, kojeg nit žele, niti mogu propitivati. Jeste li se ikad zapitali zašto neki ljudi ništa ne propituju? Zakočite jednom narodu njegove strasti, proglasite reprodukciju grijehom, navedite ih da začinju samo slabu, polovičnu djecu i napravili ste hordu poslušnih sluga (sclave, Sklaven, slaves, Slaven, slaveni).

U našoj civilizaciji, gotovo je pravi podvig stvoriti dijete sa dovoljno energetskih resursa za samostalan, jak i hrabar život. Svako od nas je raskoljen promišljeno isplaniranim procesom socijalizacije. Društvo od nas zahtijeva da se reproduciramo, ali pritom čini sve da to bude akt bez energije i strasti. Sistem je vrlo lukav i preživio je toliko dugo jer je sklizak poput ribe, uvijek izmičući pokušajima njegove dekonstrukcije. On koristi istinske prirodne zakone i vješto ih interpretira izopačijući ih, dobivši na koncu željeni rezultat: svijet slabe djece, svijet poslušnih građana, svijet robova, svijet baterija. Svi mi osjećamo, u dubini svog bića, da je seksualnost sveta i da sa njom treba postupati odgovorno.  Na taj naš direktni osjećaj je vješto je nakačen moralni kodeks, koji blokira i izopačuje nas odnos sa našom vlastitom energijom, sa nama samima. Odkuda pravo javnim institucijama da interveniraju u dubine naseg energetskog bića sa tako konačnim i nepopravljivim posljedicama, koje oblikuju našu svijest i život u potpunosti?

Vozim se tako neki dan sa mamom prema groblju, gdje je sahranjen njen muž i moj otac. Već je 12 godina prošlo. Nije umro kao onemoćao drhtavi starac, iako je proživio  solidne 73 godine za jednog balkanskog mužjaka. Umro je od puknuća „zupčastog remena“ ( trbušne arterije) , dok je pritom „karoserija“ još bila u poprilično dobrom stanju.

I pitam ja moju milu mati, onako direktno, bez ustručavanja:

“Majko, da li si me stvorila u grijehu?” 

„Ne sine, već smo bili oženjeni, ali nisam ga tada voljela. Tek poslije sam se potrudila naučiti da ga volim.“

„Hvala majko, što sam dijete grijeha!“

 

Sentimentalnost

od

“Ovo je prosto gadljivo, koliko koliko smo duhovni!”

Svaki osjećaj koji se bazira na sjećanju nekog prošlog događaja nije osjećaj. Nazovimo ga sentiment. Misao usmjerena na prošlost nas vodi u stanje svijesti koje ne temelji u vremenu i prostoru u kojem se trenutno nalazimo. Ponekad možemo ostati u takvom stanju satima, danima, ili cijeli život. Što se više prepuštamo toj praksi vraćanja u „replay“ osjećaje, to se više udaljavamo od sadašnjosti, od svog fizičkog i energetskog tijela. To je onaj klasični bijeg od realnosti, toliko popularan kod pojedinaca koji slave svoju osjetljivost i nazivaju to senzibilnošću. Sentimentalnost je jedna opasna vrsta „autovampirizma“, iako se često brka sa osjećajem ljubavi, čak i sa duhovnošću.

Ono što izgleda kao slatko sanjarenje je na energetskom planu vrlo dramatična praksa samožrtvovanja, „dobrovoljnog darivanja krvi“, rasipanja svoje životne energije, koju nažalost nemamo u neograničenim količinama. „Neiscrpna energija“ i „vječni život“ su umjetni pojmovi, infiltrirani od čarobnjaka romantike. Obično nastaju kao rezultat „grešaka“ u prevodu i postaju kolektivne etikete, koje se zbog svoje „slatkoće“ rado upotrebljavaju. Samo prljav i nediscipliniran um koristi takve izopačene pojmove i pridaje im značenje, osjećaje i kreditibilitet.

Sloboda i otvorenost uma ne oslikava želja za učenjem novih stvari. Sloboda uma je stavljanje misli pod kontrolu volje, koje nas inače odvlače u ono lagodno prepuštanje sentimentalnosti. Najbolji naziv za tu praksu je metalna masturbacija, u kojoj na besmislen i nesvrhovit način rasipamo svoje vrijedne energetske resurse. Ta suluda praksa “meditacije” ne može izdržati ni najpovršniju fenomenalističku provjeru. Ipak dok joj se pojedinac prepušta, ona daruje specifično „samozadovoljstvo“ (koju ne smijemo brkati sa osjećajem blagostanja, well-being), nespremnost za bilo kakvu promjenu i želju da ostanemo u tom stanju. Absurdno je na jednoj strani promatrati tehnološku pronicljivost i profesionalizam našeg društva, a na drugoj na drugoj suludi psihološki amaterizam.

Kolika je količina odlučnosti i radikalnosti potrebna da se prekine ta slatka navika? Prekidanje tog zavodljivog prepuštanja je ključna praksa „rada na sebi“. Njom praktično krpimo rupe na trupu broda, koji je namjenjen za putovanje tamnim morem svijesti. Obično su prosječni ljudi vrlo osjetljivi kad im se pomene kontrola osjećaja. Reakcija je skoro uvijek obrana. Kontrola osjećaja im dolazi poput kastracije ili djelomičnog samoubistva. Onaj tko u tom trenutku reagira, nije pojedinac sam, već strani parazit koji se ugnjezdio u vitalno-energetskom tijelu i od podstara postao gazda. Zato su reakcije tako energične. Parazit se svim silama bori za svoj život, za svoju hranu, za svoj opstanak. Iako sve to zvuči sablasno, to su trezvene energetske činjenice, koje svatko od nas u dubini naseg bića zna-osjeća, ali se ne usuđuje preispitivati, jer se kao reakcija odmah javlja nelagoda, a odmah potom nova misao, koja nam odvuči fokus na neku ugodniju stvar. Slađe je gledati filmove na netflixu, nego kopati po sebi i liječiti vlastite traume.

Zlatno  pravilo glasi: Prati tok nelagode! Navikni se na nju, idi u dubinu. Nelagoda ili čak gađenje, je poput tokova novca koje treba pratiti u raskrinkavanju političkih manipulacija. Upravo iza njihovog vela se kriju neprocjenjiva blaga, blaga našeg zdravlja i svjesnosti. Lakše se poput svinje vječno valjati u vlastitom sentimentalnom izmetu, nego izaći iz iluzije sigurnosti, koje nam taj mirisni paravan nudi. Naravno, tako njime zaštićen, ego je neuništiv, jer se nijedan prijatelj ne usuđuje kročiti u taj toksični mikro-prostor. To suočavanje sa vlastitim slabostima i porocima zapravo niti ne boli toliko, koliko nam koktel parazitskih misli i korumpiranih osjećaja -sentimenata to interpretira. Mi se jednostavno nismo navikli prebivati i uživati u tom stanju, toj zabranjenoj, tabu zoni.

Količina naše ljubavi prema samima sebi je upravo proporcionalna količini hrabrosti, radikalnosti i rigoroznosti u odnosu prema našoj sentimentalnosti. Nažalost, opće je mišljenje, u većini onih „prosvjetljenih duhovnih“ krugova upravo suprotno. Tužna je činjenica da je ljubav o kojoj pjevamo, plešemo i za koju tako rado ginemo, zapravo u većini slučajeva zapravo sentiment, vješto izmanipuliran istim onim parazitom, koji se hrani našom životnošću. Osjećaj slatke omamljenosti nije stanje oštre pažnje, upravo suprotno. Svaka mili-sekunda koju provedemo u toj omamljenosti, lišava nas prebivanja u našoj prisutnosti i doslovce pljačka našu ušteđevinu. Ishod te unutrašnje bitke je uvijek neizvjesan, jer nakon kratke pauze, neprijatelj napada sa novom lukavštinom i opet nas uvjerava “našim vlastitim mislima”, da je sve to što radimo glupost ili da smo već pobijedili i stoga se trebamo odmoriti i slaviti. Robovlasnička strategija parazita je točno prilagođena našim osobnim slabostima, perfektno personalizirana.

Prvo pravilo svakog aspiranta slobode uma ili živog čovjeka jest: Ne vjeruj svojim mislima! Uzgoj pažnje živog čovjeka i njegovog energetskog management-a, se prvenstveno bazira na prekidu prepuštanja onom mislenom procesu, koji za svoju posljedicu ima tonjenje u močvaru sentimentalnosti.

 

Splitski „Blitzkrieg“

od

Počelo je u suton 27.10.2020. Potmuli odjeci eksplozija su se polako približavali i budili onaj osjećaj jeze i neizvjesnosti. Probudilo se ono tjelesno sjećanje na rat, na osjećaj izvjesne ili neizvjesne smrti, koja dolazi poput udara vjetra, koji zviždi kroz pore starih drvenih prozora bez trake za brtvljenje i igra se sa roletnama, poput medvjeda sa svojom novootkrivenom igračkom.

Danima, gotovo tjednima prije te ratne večeri, stanovnici ovog “najluđeg grada na svitu” su primjetili da neki čudni likovi (borci) vješaju nekakve zastavice po semaforima i uličnoj rasvjeti. Zar se ove godine već krajem listopada kite ulice za predstojeći Božić? Tko je mogao naslutiti da su te lepršajuće zastavice zapravo nagovještaj nadolazećeg “Blitzkrieg”-a, koji će za samo nekoliko sati poharati cijeli gradom, terorizirati cjelokupno stanovništvo i ostaviti gomilu pirotehničkog smeća za sobom? Tko se usudio u tih nekoliko sati prošetati gradom, izaći nakratko iz stana ili uopće dignuti roletne sa prozora, iz straha od hira “Atilinih Avara”, koji je pratila nezamislivu buka i vika.

Nekom trezvenom pravniku je palo na pamet da se zapita, da li je ovaj rat legalan? Tko je odobrio da horda huligana slobodno krstari gradom i terorizira ostatak stanovništva? Tko financira svu tu halabuku, odrađenu od strane profesionalnih besposličara, koji su privremeno zagospodarili gradom, poput procesije linča?

Neki trezveni profesor je tokom te ne-elementarne  nepogode dobio napad tuge, spoznavši potpuni poraz školskog sistema pred interesima klera i kleropolitičara-nacionalista-kriminalaca. Kakva suluda rastrošnost u razbacivanju sve te seksualne bio-energije u ekploziji ludila i bezmisla. Koliko bi se samo projekata za javno dobro moglo izvesti sa tom količinom kapitala, samo da je školstvo uspjelo razmrsiti gordijski čvor raskola, lijenosti, nediscipline i gluposti?

Neka se trezvena zdrastvena radnica te ratne večeri u posljednji tren suzdržala da ne pozove policiju, nebi li represivne sile, zadužene za javni red, uvele taj očekivani red i mir barem tokom noći. Kad će se naspavati i odmoriti kad mora ustati prije pet ujutro, nebi li na vrijeme pristigla na prvu smjenu u bolnici na Firulama? Pošto su se stravične eksplozije produžile do kasno iza ponoći, počela se brinuti, hoće li sutra biti na nivou zadatka ili će onako nenaspavana i shodno tome nekoncentrirana, bez zle namjere nauditi pacijentima.

Kad je nekolicina preživjelih sutradan ujutro pokušala nadoknaditi manjak sna, opet su bili iznenađeni ranim napadom u zoru, kad je horda čistača sa vrištećim prijenosnim usisivašima prokrstarila gradom, kako bi počistila tragove sinoćnjih orgija besmisla. Tako je toj nekolicini preostalo samo da nekako, kako tako, prežive dan, sa praznim zalihama pažnje, koja život znači.

Svi smo redom  bili zatečeni silinom ovog Blitzkrieg-a. Odakle nam uopće snage za organizirani otpor protiv planske tiranije uskraćivanja sna? Ionako kronično prestrašeni medijskim linčom, koji traje već  više od šest mjeseci, radije biramo soluciju uvlačenja glave u pijesak, nego soluciju smišljenog i organiziranog otpora protiv terora, utiho podržanog od strane državnih institucija. Svi znaju, da je ta iracionalna ne-elementarna nepogoda odobrena i podržana od strane vlasti. Kojoj to čovjekoljubivoj i dobronamjernoj vlasti odgovara postojanje jedne takve frakcije društva, čije štete mora snositi društvo u cjelini? Postoji li adekvatniji naziv za te sluge neoliberalne ideologije od one “totalna šteta”?

Svaki šutljivi individualac platit će račun za popravak nanesene štete. Nije to samo trošak dodatnog čišćenja grada dan poslije, već onaj nenaplativi trošak za ukradeni mirni san i neophodan noćni odmor, koji potrebuje svako dijete,  svaki radni i umirovljeni pojedinac. Hoćemo li sutra kriviti samo i isključivo onog vozača kamiona, koji je nakon neprospavane noći nehotice, onako iz manjka pažnje, izazvao nesreću i usmrtio nedužna seljaka i krdo njegovih ovaca na cesti blizu prominske granice? Hoćemo li kriviti muža pekara, koji je sutradan navečer, na smrt izmlatio ženu, prethodno dobivši otkaz, jer je onako nenaspavan,  zaboravio posoliti kruh? Duga je lista svih individualnih malih sudbina i nesreća, koju su sve redom posljedica društva ustrojenog na sado-mazo principima i bez imalo suosjećaja za važnost mirnog sna svojih sugrađana. Kako može prosperirati jedna duštvena zajednica, koja se primarno ne zalaže za uzgajanje efikasne dnevne pažnje, čiji  korjeni počivaju u kvalitetnom noćnom odmoru?