psihologija

O oholosti romatičara ili o narcizmu uma

od

Rođenjem, kojem prethodi začeće, postajemo živo ljudsko biće.  Tom biću trebaju godine nebi li postalo svjesno samog sebe. Nakon toga, potrebno je dosta napora i prvenstveno učenja, da to isto biće zaboravi samog sebe. Krajnji proces tog procesa zaborava i degradacije najbolje oslikava izreka:

“Ja nisam ovo tijelo!”.

Ta već gotovo legendarna izjava, vrlo popularna u krugovima romantičara ili „mind first“ poklonika, predstavlja krunu oholosti uma i njegovog pravnog predstavnika u društvenom svijetu, osobe. Oholost nije ništa drugo do nezahvalnost, a nezahvalnost je prvenstveno posljedica ignoriranja i iskrivljavanje činjenica. Nepobitna je činjenica da smo dar života i tijela dobili poklonom naših roditelja. Oni su žrtvovali dio svoje svete seksualne energije, nebi li novom biću podarili život. I onda se dogodi da to novo biće postane toliko “učeno”, da činjenice života toliko izvrne i pogubi se u ideološko-romantičnim stranputicama, da na koncu, osnovu svoje egzistencije i njenu okolinu proglasi za nešto iluzorno, zlo, đavolju rabotu, Luciferov svijet i što još ne.

Jedno takvo „ideološko“ samoubistvo je nepojmljivo kod drugih živih bića, također stvorenih po licu i naličju stvoritelja. Samo čovjek je u svojoj samovažnosti, kao “kralj svih živih bića”, postao toliko uobražen i neoprezan, te završio kao laki pljen implantiranog programa egomanije. Taj implantat (osuđivačko-računski um), on je dobio u zamjenu za redovitu isporuku svoje životne energije. Taj ugovor je poput ugovora u radu. Za stvarni rad (utrošak energije) se dobiva novac, čija se vrijednost u potpunosti bazira na društvenom dogovoru. Koliko je taj dogovor stabilan, toliko je i vrijednost novca stabilna. Izvan tog dogovora, njegova vrijednost je iluzorna, jer nema svoju podršku u prirodi ili materijalno-energetsku osnovu. Novac olakšava razmjenu, ali nije primaran onoj prirodnoj vrijednosti koju tokom razmjene zamjenjuje. Tako ni um ne može biti primaran svijesti i tijelu, jer samo služi za razmjenu perceptivnih utisaka. Izreka „Ja nisam ovo tijelo!“ jenakovrijedna je izreci „Burza je najviši hram duhovnosti, gdje boravi istina tj. Bog!“

Jedini način da čovjek raskine taj izrabljivački ugovor sa umom, čiji lanci ga stežu kroz sve grane društva (od religije i znanosti do školstva i medicine), jeste da probudi svoju istinsku pažnju, svoju tjelesnu svijest. Kako se budimo? Tako da prvo otvorimo i protrljamo oči. Kako da tokom dana ostanemo budni i pažljivi? Tako što ćemo sustavno manje koristiti um i više koristiti oči i cijelo tijelo kao perceptivni aparat. Promatrati umjesto etiketirati tj. prestati sjećati se imena koje smo naučili. Osjeti sada!

Dokle god misao bude konceptualno postavljena ispred percepcije i um ispred svijesti, naše oči doslovno nećemo moći otvoriti, usprkos našim nadljudskim naporima. Ono što čini jedna prosječna osoba jeste da „misli zatvorenih očiju“. Misao nije dio tijela i njeno porijeklo je izvan granica našeg individualnog suvereniteta. Oči su, nasuprot tome, dio nas samih, dio ovog našeg čudnovatog fizičko-energetskog bića. Ako svoje vlastite oči proglasimo stranima, a um svojima, naše šanse za energetsko (duhovno) buđenje su ravne nuli. Ideologija romantike, tako u samom startu, spriječava ljude da krenu na put samospoznaje. Ako je osnovna premisa kriva, što očekivati od rezultata naših djelovanja?

Naše oči su dio našeg fizičko – energetskog tijela i ono je u svojoj cijelosti jedan veliki organ percepcije. Mi percipiramo cijelim našim bićem. Odricanje od tijela je odricanje od percepcije, a čovjek je u suštini biće koje percipira, za razliku od osobe koja je biće koje misli. Mišljenje je surogat percepcije, koje za spoznaju koristi strano tijelo (egregor, eksterni server), umjesto da koristi svoje vlastito.

Fizičko tijelo je osnova, portal, temelj i rasadnik za sva ostala tijela, koja obitavaju u drugačijim energetskim frekvencijama, ali koja su dio našeg bića. Proklinjati vlastite oči, srce i ostatak fizičkog tijela je omiljena zabava poklonika romantike. Oni razdvajaju, dijele, suprotstavljaju i sukobljavaju. Njihov dualizam je umjetni dualizam, koji nema uporište u prirodi. Romatičari u svom delirijumu haluciniraju o idejama duša, duha i ostalim „svetostima“, jasno ih razdvajajući i suprotstavljajući fizičkim tijelima i materijalnom svijetu.

Biti romantičar u današnje vrijeme, nakon stoljeća svih otkrića kvantne fizike i mnoštva drevnih mističkih škola, koje su je potvrdile i ukazale na jednotu svega, nasuprot lažnom dualizmu (nebo–zemlja, bog-čovjek, dobro-zlo itd.), je podvig ignoracije. Oni čak i spoznaje kvatne fizike interpretiraju tako da podrže njihove transhumanističke ideje i teoreme. To je toliko suludo, poput katoličkog misionara koji nastoji „preobratiti na pravu vjeru“ čopor majmuna ili neljudsku vanzemaljsku civilizaciju na nekoj drugoj planeti. Sav tehnološki transhumanizam, kao kruna znanosti, predstavlja lijevu struju romantizma. Ona desna struja, uvijek je bila pod kontrolom velikih reprezentativnih religija.

Fizičko tijelo je dio cjeline našeg magičnog bića i u toj svojevrsnoj “porodici tijela” ono ima svoje dužnosti i obaveze. Jedna od njih je opskrbljivanje energijom, koje fizičko tijelo dobija životom na zemlji, naših ostalih energetskih, ali anorganskih tijela. Neizvršavanje tih dužnosti i obaveza ima za posljedicu slabljenje i izgladnjivanje svoje “braće i sestara”. Cijeli taj lanac podrške kolabira, kad osoba obsjednuta umom proglasi vladavinu ideologije stranih osvajača za svoju vlastitu i svetu. Samo osoba je, u svom svojevrsnom stanju ludila, sposobna učiniti takvu besmislicu i proglasivši um (strani implantat) svojim bogom, prokleti svoje vlastito biće, svoje bazično fizičko tijelo, svoj život. To je kao da stanari jedne zgrade počnu rušiti nosive zidove u prizemlju, nadajući se da će tako lakše i brže stići do neba i Boga koji tamo prebiva. Ne daj bože spoznati da taj isti Bog prebiva na i ispod površine ove „prljave“ zemlje.

Proglasiti oholost romantičara za nezahvalnost „nedoraslih pubertetlija“, samo je naivno gledanje kroz ružičaste naočale. Stvar je mnogo ozbiljnija. Tu se radi o obitavanju u stanju konstantne opijenosti ili „pomaknutosti“ od stanja trezvenosti.  Zamislite si situaciju da živite sa svojim partnerom cijeli život i on vas cijelo to vrijeme ponižava, ogovara, radi sve da vam naudi i konačno vam prizna da stalno želi vašu smrt. To je situacija u kojoj živi oholi romantičar, njegovo tijelo u braku sa ne-njegovim umom. Krajnja oholost uma, koji je do te mjere zabrazdio u svom ludilu, je kad počne glasno zahtjevati linčovanje svog domaćina i dobročinitelja, svog fizičko-energetskog tijela.

Kao što je osoba bolest čovjeka, tako je i um bolest svijesti. Bolest je naravno samo blagi sinonim za potpuno izvrtanje vrijednosti. Što si strašniji sinonim sami sebi pronađete, tim bolje za vas. Slijedi vam skorije buđenje ili izbavljivanje iz “septičke jame” u koju nas je Bog-Um uvalio. Ipak krajnja perverzija i definitivno absurd bez premca  je kad individua sebe imenuje živim čovjekom, a nastavi propagirati samoubilačku ideologiju uma, dakle opet onoga što stoji iza koncepta osobe. Vjerujte mi, sve je moguće! Nitko nije cijepljen protiv demona prepuštanja vlastitoj lijenosti, niti je unaprijed izabran ili spašen. Oholost, ciničnost &co, sve su to varijacije narcisoidnog uma.

Webinar Promatrač

od

 Tko ili što je to promatrač? Promatranje je po nekoj definiciji proces neuvjetovanog gledanja u kojem onaj koji promatra nema apsolutno nikakav interes u promatranome te ne može projecirati ikakve subjektivne interese na promatrano. Ukratko objektivan je!. Promatrač ne može ništa reći o promatranome jer time interpretira stvarnost jer je govorom označava simbolima svijesti koja po svojoj prirodi ne može ikako biti objektivna. Stoga um/svijest ne može biti ikako u stanju promatranja obzirom da njena priroda počiva na označavanju i prostorno, vremensko, logičnim petljama/algoritmima koji su programskog karaktera samim time subjektivni. Tako možemo kazati da samo onaj koji ne zna ništa o takvom označavanju može biti objektivan promatrač a koji se nalazi van dosega programa svijesti/uma. Koja bi to mogla biti pozicija vidite sami za sebe. U ovom videu pokušavam objasniti na više primjera kako se može prepoznati unutar sebe pozicija van uma ili bolje rečeno van utjecaja uma i njegovih simboličkih oznaka. Uživajte!

Akademija svijesti. Katedra prežderavanja.

od

“Dobro jutro, budući demoni!”

“Dobro jutro, profesore!”

“Već ste se odlučili i izabrali da vam je krajnji cilj spajanje sa sviješću. Put prežderavanja kojim želite postići uspjeh vrlo je težak. Ako želite postati profesionalni žderonja, zaboravite sve što ste učili u školi. Ljudi su u zarobljeništvu iluzije da je lako postati majstor proždrljivosti, ali je to zapravo težak svakodnevni posao. Za to vam je potrebno snažno zdravlje, vrijeme, trud, novac i niz praktičnih vještina podržanih iskustvom. ”

“Koji bi trebali biti naši početni koraci?”

“Počnimo od najjednostavnijih stvari, mladi moji žderači. Zapamtite da proždrljivac odjednom mora konzumirati više hrane nego što njegov želudac može primiti. Da biste shvatili što je ta količina, sastavite ruke skupa kao čašicu u koju želite uliti malo vode i budite sigurni da količina pojedene hrane ne može u njih stati. Ako uzmete samo jednu vrstu hrane, vaš želudac će stvoriti želučani sok koji će hranu lako probaviti. Stoga morate jesti puno različitih stvari, a ako rezultat nije dovoljno dobar, popijte i nešto poslije. U tom će slučaju cijeli želučani sok sigurno biti ispran, a hrana će vam postepeno istrunuti u želucu. ”

“Možete li dati preporuke što točno treba jesti?”

“Oni će vas podučiti teoriju nezdravih proizvoda kao što su čokolada i kvasac u odjelu Larynx Fury, a danas ćemo o ovoj temi govoriti samo ukratko, jer imamo ponavljanje prošlih lekcija. Nadalje, preporučujem vam da jedete u različito vrijeme kako se vaše tijelo ne bi imalo vremena prilagoditi i pripremiti za jelo, te je bolje početi jesti prije nego što osjetite glad. ”

“Zašto bismo mučili trbuh? Što ako se tijelo snažno opire boli ili nelagodi, a mi bi mogli izgubiti okus za hranu? ”

“Dobro pitanje! Poanta je u tome što je proždrljivost bazična strast, a njegova je osobitost to što otvara put svim ostalim strastima. Sve strasti potiču od ponosa, dok je proždrljivost plodno tlo u kojem čudesno rastu i cvjetaju pijanstvo, sanjarenje, bijes, lijenost, omalovažavanje, tuga i ispraznost. Kad jedete prekomjerne količine hrane, osiguravate suženo stanje svijesti i uvjete pogodne za integraciju ličnosti sa sviješću kroz druge strasti, bez posebnog napora. Svijest će učiniti sve za vas. Demoni drugih strasti će vas podržati, jer je za njih proždrljivost prihvatljiva točka kroz koju mogu dobiti još jedan dio moći pozornosti. Na primjer, ako ste tijelu dali puno da pije ili jede prije spavanja, noću će vam svijest pokazati brojne emotivne prizore, a kad se probudite ujutro pobudit će senzualnost i izazvati tok misli, a to će osigurati njegovo aktivno djelovanje tijekom dana. ”

“Kako treniramo svoje tijelo da putem žderanja spoji osobnost i svijest?”

“Morate postati gurman. Trebali biste znati mnogo o nijansama okusa kako biste u području mozga stvorili što više neuronskih veza odgovornih za razlikovanje okusa, tako da bi okus obične rajčice kod vas izazvao nepotpunost i nezadovoljstvo. U tom ćete slučaju morati posvetiti više vremena i pažnje hrani i obrocima. S kulturnog stajališta postoji ponor između grubog krkana i rafiniranog gurmana, ali oboje snažno ovise o svom prehrambenom ponašanju. I za obojicu je hrana prestala biti samo sredstvo za pružanje podrške svom tijelu, pretvorivši se u željeni cilj njihova života. ”

“Što trebamo učiniti da bismo zapamtili ta pravila i smjernice i slijediti ih redovito?”

“Trebali biste oblikovati uvjetovani refleks. Osigurajte da podsvijest hranu uzima kao nešto pozitivno. Nagradite sebe za svaki uspjeh s ukusnom hranom, npr. desertom. Tako će vaše tijelo i podsvijest biti uvježbani da hrana znači nagradu, što je izvrsno. U tom slučaju nećete puno trebati kontrolirati jedenje i konzumirati miješane obroke. Stalno bi trebali pružiti svojoj svijesti argumente o korisnosti svakog proizvoda: gdje su vitamini, da ih trebate redovito konzumirati i da će uslijediti loše posljedice ako tijelo ne jede. Također možete uljepšati bilo koju namirnicu na dodatne načine: lijepim omotima, preljevima, asocijacijama na uspjeh, lijepim djevojkama (dječacima) i srećom koja će doći nakon toga. Hormoni moraju postati jedan od stubova čvrste veze sa sviješću, zajedno s trajno vrtložnim mislima i relevantnim okruženjem. Vaše tijelo mora imati poticaje ne samo za vrijeme obroka, već i kroz maštanje o obroku. ”

“Dakle, proždrljivost se ne razlikuje mnogo od ovisnosti o drogama, zar ne?”

“Uglavnom ste u pravu, iako postoje nijanse. Dopamin se zapravo proizvodi ne samo od unosa alkohola ili droga, već i od konzumacije hrane, a ovisnost o hrani ne razlikuje se mnogo od droge. No, postoje određene prednosti. Ako ovisnik o drogama želi, on ili ona mogu u potpunosti odbaciti drogu, jer je nepotrebna za vitalne funkcije tijela. Ovo je pravi način oslobađanja od ovisnosti. Ipak, samo snaga volje nije dovoljna da se riješi takve ovisnosti: nakon prvog probanja alkohola, alkoholičar postaje nesposoban prestati ga uzimati. Što se tiče hrane, njeno potpuno odbijanje je nemoguće, jer ljudskom tijelu hrana treba i osoba je uopće ne može prestati konzumirati. Čak i ako neko vrijeme odbijemo hranu, čovjek se uvijek može vratiti ovisnosti jer će glavni nadražaj uvijek ostati. ”

“Možemo li se pouzdati u druge strasti u uspostavljanju veze kroz proždrljivost?”

“To sigurno možete. Najjednostavniji primjer je kombinacija ispraznosti i proždrljivosti. Ovo može biti uobičajeno potajno jedenje, kada sakrivate svoju strast prema hrani od drugih ljudi i jedete noću ili lukavo kad vas niko ne vidi. Zahvaljujući ispraznosti, svaka prehrana, pa čak i post, mogu se pretvoriti u hlapljivost: samo se trebate uvjeriti da vas prehrana ili post čini višim i boljim od drugih. U tom slučaju možete neprestano tražiti odgovarajuće namirnice, razmišljati o njima, prigovarati onima koji jedu drugačije, demonstrirati svoju superiornost i trajno komunicirati s onima koji slijede istu dijetu. ”

“Čini se prilično jednostavno, profesore!”

“Oh, ovo je samo početak, samo primitivna fizička komponenta umjetnosti konzumiranja hrane. Da biste pojačali proždrljivost, možete dodatno koristiti duševne impulse. Kad vas unutarnja praznina počne mučiti vas kao Ličnost i žudite za unutarnjim ispunjenjem duhom, takvu žudnju odmah pretvorite u želju za fizičkom konzumiranjem hrane, uvjerite se da ćete se, ako se napunite koliko god možete hranom, ispuniti punoćom i srećom. Ista stvar trebala bi se učiniti kada se počnete osjećati nelagodno: uvjerite se da ako biste pojeli nešto ukusno to će vam donijeti osjećaj mira. ”

“Mogu li se takvi suptilni utjecaji vršiti samo na pojedinačnoj razini?”

“Ne, možete raditi i sa masom ljudi. Na primjer, možete održavati tradicije trbušnih gozbi u svojoj obitelji ili radnom timu i koristiti žeđ ljudi za jedinstvom za uspostavljanje redovnih dana utovara hrane. Dakako, takvi događaji moraju biti obojeni pozitivnim emocijama i spominjani u razgovorima. Na takvim bi blagdanima trebalo biti puno raznolikih i ukusnih jela, alkoholnih pića, toplih i emotivnih razgovora. Pri tome, na stvarne duhovne blagdane, kada se sile Allata spuštaju i pune ljude, obavezno se prepunite prije spavanja noću kako biste dodatno ojačali vezu između svijesti i osobnosti. Za to tradicija gozbe i obiteljskog obroka mora biti vrlo jaka. U tom slučaju će vas suputnici podržavati i pomoći vam da ne smanjujete trpanje ako iznenada želite odbaciti bilo koju hranu. Ne biste trebali razmišljati o organiziranju gozbe bez trbušnih užitaka.

U hramovima i crkvama trebali bi postojati kafići, blagovaonice ili štandovi u kojima bi ljudi jeli odmah nakon udara unutarnjih osjećaja prije nego što se nađu napunjeni snagom i potroše je na održavanje veze između Ličnosti i duše. Da ljudi ne bi oklijevali ili sumnjali mogu li jesti u hramu ili crkvi, hranu se može nazvati svetom i / ili imati na sebi vjerske simbole, tako će se ljudi riješiti svake sumnje i čak će ih potaknuti da konzumiraju takvu hranu. ”

“Kako možemo ohrabriti druge ljude na putu prežderavanja?”

„Oni koji imaju veći cilj od fuzije osobnosti sa sviješću i žele služiti sustavu životinjskog uma, moraju znati širiti ovisnost o hrani među drugim ljudima.

Morate osigurati da uzbudljivi mirisi dolaze odasvud, da hrana bude trajno izložena, i da je svi mogu vidjeti. O hrani se mora stalno pričati i ljudima se mora uvijek nešto nuditi za jelo. Ako oni odbiju, pitajte ih ponovo i opet: „Želite li pojesti zalogaj?“ Ili ponudite različite delicije ako buduće tijelo žderonje odbije neku. Ne biste trebali uvijek nuditi ono što osoba želi. Bolje je započeti sa nasumičnom hranom, ali glavno je izazvati relevantne misli kod osobe, a kasnije već možete ponuditi ono što on ili ona stvarno vole. U tom slučaju igrate s kontrastom: možda osoba ne osjeća da će mu biti drago dok jede kolač, ali u usporedbi s kuhanim bisernim ječmom, to može biti primamljivo za njega.

Ljudi moraju kupovati i skladištiti hranu. Puno je trgovina u kojima se može kupiti hrana; trgovine su gotovo na svakom uglu, nekoliko u nizu, i s velikom ponudom proizvoda. Ako se hrana već kupuje i čuva kod kuće, svijest neće imati problema da osigura njenu konzumaciju. Trgovine i supermarketi danas su svuda, pa ljudi mogu jesti nekoliko puta više nego prije. Sva takva dodatna namirnica više je od tjelesnih potreba, ali doprinosi jačanju veze svijest-ličnost. Baš kao hladnoće, glad je ono čega se ljudi boje. Naši patrijarsi – arhoni znaju za to i koriste to prilično stručno. Takav lažni strah prisiljava ljude da spremaju hranu i jedu prije nego što stvarno budu gladni.”

“Kako da odgojimo žderače?”

“Ovo je važno pitanje, jer kada vaše tijelo ostari, izgubi oblik i postane nesposobno uspjeti na putu do prežderavanja, vaš jedini oblik usluge bit će odgoj nove generacije žderača. Nadalje, mogu vas pitati i drugi demoni: ako ste ikakav učitelj proždrljivosti, gdje su vam učenici?

Sve je jednostavno: dijete treba prisiljavati da jede cijelo vrijeme i ne smije ga puštati sa stola prije nego što je njegov tanjur potpuno prazan. Djeca moraju biti nagrađena za svoje uspjehe ukusnim jelima i slatkišima i lišena hrane ako čine nešto loše iz društvene perspektive. Oni bi trebali imati slobodan pristup hrani svugdje i oglašavanju hrane, po mogućnosti putem animacija. Primjer odraslih i navedena sredstva za poticanje bit će dovoljni. Na primjer, obiteljski odmor s ogromnom količinom hrane, osmijeha i zabave osigurat će stav u svijesti da hrana znači veselo raspoloženje. ”

“Kako možemo podržati i jačati jedni druge na putu proždrljivosti?”

„Nudite jedni drugima hranu što je češće moguće, čak i jednostavne sitnice poput slatkiša. Na taj ćete način svoje pratioce vezati za hranu i održati ih u ispravnom stanju. Pri tom, o ovome ne treba mnogo brinuti, jer su gotovo svi podložni žderanju, iako to ne shvaćaju, čak ni ljudi koji nastoje slijediti način fuzije Ličnosti s Dušom. Mnogi smatraju ljubav prema određenoj hrani bezazlenom slabošću koja ne uzrokuje nikakvu opasnost, a ako se odupru prejedanju, to rade zbog dominacije druge strasti u njima, npr. želja da izgledaju privlačnije. Što se tiče tijela, odupire se prekomjernoj ili neprikladnoj hrani samo kad se treba zaštititi jer je bolesno ili ako ima veliko opterećenje. ”

“Postoje ljudi koji nisu prihvatili način fuzije sa sviješću?”

„Da, postoje dvije kategorije takvih ljudi: oni koji do sada nisu uključeni u kulturu proždrljivosti i oni koji je u potpunosti odbacuju. Čekaju određeni sat da pojedu obroke, ne prejedaju se i zadovoljni su skromnim obrocima. ”

“Što trebamo učiniti ako je takva osoba među prijateljima ili rodbinom?”

„Takvi ljudi ne bi smjeli biti primljeni; moraju biti istjerani iz kolektiva i ismijani. Ti su ljudi opasni za naš sustav, jer jedna takva osoba može odbaciti put žderanja onih koji stupe u kontakt s njima, čak bez riječi, već samo svojim osobnim primjerom.

Uzmimo uobičajenu situaciju: kada osoba ne sudjeluje u prazničnim nadjevanjima sa svojim kolegama ili prijateljima, obično doživljava strah ili sažaljenje zbog toga što nije poput drugih i vidi da je jedan jednostavan način sjediti i jesti zajedno sa svima drugima. Međutim, ako na nekom događaju ima više takvih ljudi koji apstiniraju, drugi će vidjeti alternativu prejedanju i neće se bojati istupiti. Dakle, nezreli umovi bi mogli početi više komunicirati s apstinentima ili, što je još gore od toga, mogli bi početi slijediti način života Duhovih vodiča, kako bi im bili bliski.

Oni koji su oslobođeni prežderavanja ne prijete samo našoj kulturi prehrane. Oni u sebi imaju veliki potencijal za prevladavanje drugih strasti. Budući da je 80 posto misli prosječne osobe posvećeno toj strasti, jednom kad je se ljudi riješe, mogu se osloboditi većine svojih ovisnosti i obrazaca ponašanja i postati čisti vodiči Duhovnog svijeta. Takvi ljudi ne smiju biti primljeni u naš krug, jer mogu sve pokvariti.“

“Odlično predavanje, profesore!”

„Vaša domaća zadaća prema Uputama za učenike: tijekom sljedećeg tjedna morat ćete jesti odmah nakon buđenja. Želim vam uspjeh u fuziji sa sviješću! ”

 

Pouka o pravnom lijeku!

Ova priča je izmišljena…. ili možda nije….svejedno!

Virusi koji prenose bolesti ne postoje!

od

Da li ste ikad bili sudionik ili vidjeli epidemiju na djelu. Da li ste ikad vidjeli kako ljudi oboljevaju jedan za drugim, ruše se na ulici ili na radnom mjestu i pjena im se pojavljuje na ustima. Da li ste ikada prisustvovali pandemijskoj krizi i svjedočili ovim strašnim događajima?

Ne znam za vas, ali ja sam vidio. Vidio sam u bezbrojnim holivudskim filmovima koji nam slikovito donose panike u kriznim stožerima uz neizbježnu projekciju na platnu u kojoj smrtonosni virus guta cijelu zemlju u roku od 48-72 sata. Hrabri doktori i znanstvenici ulaze u borbu sa virusom preskačući preko mrtvih na ulicama uz neizbježnu vojsku koja ubije i pali sve koji ne slušaju zapovjedi stožera. Neizbježno od cijelog tima doktroa netko pogiba, ili neko iz njegove familije kako bi se pokazalo da su i oni samo ljudi podložni tom virusu kako god se zvao.

Često se insinuira i da je virus umjetno izazvan od neke tajne/javne organizacije, ali spas uvijek dolazi samo u obliku vakcine i nemoguće je virus pobijediti i sa ičim drugim osim toga!

Dakle ako niste znali kako izgleda epidemija, pandemija upalite si koji film i gledajte. Uz to budite svjesni da je film fikcija i ne mora imati ikakve veze sa stvarnošću, što je zapravo vrlo često i slučaj. Stoga kako bi mi ikada išta znali o zarazama i epidemijama da nema holivuda. Pa zapravo vrlo teško ili gotovo nikako! Ipak ovi filmovi imaju svoj uticaj i te kako. Ako pitate ljudi kako izgleda epidemija zarazne smrtonosne bolesti velika većina će vam odgovoriti iako nikada nije sudjelovala ili svjedočila istoj. Odakle onda znaju. Znaju iz filmova. Oni i služe za pred programiranje kako se um ne bi opirao uvođenju novih situacija tj. da to ne bi bila potpuna novost, jer um ne voli iznenađenja, a ovo mu nije iznenađenje.

Koliko je teško danas režirati online pandemiju i plasirati je globalno putem televizije i neta. Pičkin dim! Na televiziji umiru, guše se i padaju ko kruške sa stabla, a u stvarnosti iako se sada nalazimo usred „pandemije” niko ne umire, nema nikakvih scena koje smo vidjeli na filmovima. Bolničke snimke iz Italije ili Kine su točno to samo snimke, i svatko tko se poziva na njih (Alemka Markotić) nije znanstvenik nego šarlatan. Bolnice su prazne, doktori na godišnjem. Virus je selektivan, napada časne sestre i sportaše a HDZ-ovce ne napada. Ako ih i napadne, postaje aktivan tek nakon 48 sati, za razliku od drugih zaraženih, pa ako se cjepivo već mora raditi, predlažem da se antitijela uzmu iz srčike prosječnog HDZ-ovca.

Mnogo ljudi je svjesno ovih nelogičnosti i javno ili prikriveno se smiju đank znanosti i novoj stožerokraciji kako ju je nazvao Škoro. Razvijaju se javne polemike o maskama i njihovoj učinkovitosti, o socijalnoj distanci, o otvorenim i zatvorenim prostorima, o testovima na virus i njihovoj učinkovitosti. Zatim se masovno razglaba skače li virus iz ramena ili ruke, te kako netko može imati virus a nema simptome. Na mala vrate se uvodi i ideja da se ovim virusom možete rezaraziti, tj da i ako razvijete „antitijela” to ne znači da ga nećete dobiti opet. Zatim se pojavljuju nove informacije o nabildanom virusu koji skače i do 10 metara udaljenosti (marvelova verzija virusa), pa se mnogo ljudi tome smije itd… U ovim razglabanjima o tome što i kako virus može ili ne može ja ne želim sudjelovati jer i tu se opet vrtimo u krug. Virus ovo virus ono!!!!! VIRUSI NE POSTOJE!

Pročitajte ponovo i zapamtite: „VIRUSI NE POSTOJE”

Kad to usvojite sve daljnje rasprave o testovima ili maskama bit će suviše. Ključ leži u ovome. Je li vam teško povjerovati da virusi ne postoje? Zašto? Jeste li ikada vidjeli ijednog ili razgovarali sa njime? Naravno da niste! Ali znanost jest, oni su ga pronašli! Moram vas opet razočarati, ali znanost  nije nikada izolirala virus i on je i do današnjeg dana samo teorija koja nikada nije potvrđena u praksi.

NEMA DOKAZA O POSTOJANJU VIRUSA.

Nažalost ljudi imaju sklonost povjerovati svakome tko ispred imena ima kakav prefiks, nosi bijelu kutu ili odijelo i kravatu. Nelogična objašnjenja „struke” i ne mogu biti nego takva jer to je sve iluzija, magija, trgovina. U takvim nelogičnostima nekim ljudima proradi zdrav razum i počnu se oslanjati na njega dok nekima nažalost nema pomoći jer se na nelogičnosti ne obaziru i spremni su progutati sve što im bjele kute serviraju.

Onaj koji vjeruje da postoji država odlična je podloga i za teoriju o virusima. Pa kako virus ne postoji, pa od čega sam bolestan? Bolestan si od smeća kojeg unosiš u svoje tijelo.

Nevidljivi neprijatelj mokri je san svakog manipulatora željnog moći. Jerbo nevidljivi neprijatelj nas napada a samo on zna kako i gdje. Samo on zna kad će porasti broj zaraženih a kad će se smanjiti. Samo on zna koji skupinu ljudi napada i samo on zna kako se od njega obraniti. Vi to ne možete znati jer ste neuke ovce i idioti. Stoga stavi masku glupane, kad ti se kaže!

Nema dokaza o postojanju virusa, a ja ću danas razmontirati svima već poznati priču o tzv. „Španjolskoj gripi“ koja niti je bila Španjolska niti je bila gripa. O ovome postoji jako mnogo dokaza, ali nitko ne želi čitati, tražiti baviti se ičim. Za svega 20 minuta provedenih na netu i uz površno znanje engleskog jezika možete pronaći sve relevantne informacije vezano uz ovaj eksperiment kojeg je provela američka vojska uz financiranje Rockfellerovog instituta.

 

“Španjolska gripa” ubila je oko 50-100 milijuna ljudi tijekom pandemije 1918-19. Što ako priča koja nam je rečena o ovoj pandemiji nije istinita?

Što ako, umjesto toga, ubojica nije podrijetlom gripa niti je španjolska?

Novo analizirani dokumenti otkrivaju da je “španjolska gripa” možda vojni eksperiment cjepiva pošao po zlu.

Osvrnuvši se na stotu obljetnicu završetka Prvog svjetskog rata, moramo dublje zaviriti kako bismo riješili ovu misteriju.

 

  • Sažetak
  • Razlog zbog kojeg suvremena tehnologija nije uspjela utvrditi soj ubojice gripe iz ove pandemije je taj što gripa nije bila ubojica.
  • Više vojnika je umrlo tijekom Prvog svjetskog rata od bolesti nego od metaka.
  • Pandemija nije bila gripa. Procjenjuje se da 95% (ili više) smrti uzrokuje bakterijska pneumonija, a ne virus gripe.
  • Pandemija nije bila španjolska. Prvi slučajevi bakterijske upale pluća 1918. godine sežu u vojnu bazu u Fort Riley, Kansas.
  • Od 21. siječnja do 4. lipnja 1918. eksperimentalno cjepivo protiv bakterijskog meningitisa koje je uzgajao Konj, Rockefellerov institut za medicinska istraživanja u New Yorku, ubrizgano je vojnicima u Fort Riley. (https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC2126288/pdf/449.pdf)
  • Tijekom ostatka 1918., dok su ti vojnici – koji često žive i putuju pod lošim sanitarnim uvjetima – poslani u Europu da se bore, širili su bakterije na svakom zaustavljanju između Kanzasa i frontalnih rovova u Francuskoj.
  • Jedno istraživanje opisuje vojnike “s aktivnim infekcijama (koji) su aerosolizirali bakterije koje su kolonizirale nos i grlo, dok su druge – često u istim” prostorima za disanje “- bile podložne invaziji i naglo ih proširila kroz pluća. ili drugih “kolonizirajućih bakterija.” (https://wwwnc.cdc.gov/eid/article/14/8/07-1313_article)
  • “Španjolska gripa” napala je zdrave ljude u vrhuncu njihova života. Bakterijska pneumonija napada ljude najbolje dobi. Gripa napada mlade, stare i oslabljene životinje.
  • Kada je 11.11.1918. svjetskog rata završio 1. svjetski rat, vojnici su se vratili u svoje matične zemlje i kolonijalne ispostave šireći ubojitu bakterijsku pneumoniju širom svijeta.
  • Za vrijeme prvog svjetskog rata Institut Rockefeller također je poslao antimeningokokni serum u Englesku, Francusku, Belgiju, Italiju i druge zemlje pomažući širenju epidemije u cijelom svijetu.

 

Prema dokumentu Nacionalnog instituta za zdravstvo iz 2008. godine, bakterijska pneumonija bila je ubojica u najmanje 92,7% pregledanih obdukcija 1918-19. Vjerojatno je viša od 92,7%.

Istraživači su pregledali više od 9000 obdukcija, i “nije bilo negativnih (bakterijskih) rezultata plućne kulture.”

„… U 68 visokokvalitetnih serija obdukcije, u kojima je moguća isključiti neprijavljene negativne kulture, 92,7% obdukcijskih plućnih kultura bilo je pozitivno na ≥1 bakterije. … U jednom istraživanju na oko 9000 ispitanika koji su praćeni od kliničke prezentacije gripe do rezolucije ili obdukcije, istraživači su sterilnom tehnikom dobili kulture bilo pneumokoka ili streptokoka iz 164 od 167 uzoraka plućnog tkiva.

Bilo je 89 čistih kultura pneumokoka; 19 kultura iz kojih su oporavljeni samo streptokoki; 34 koja daje mješavine pneumokoka i / ili streptokoka; 22 koji daju mješavinu pneumokoka, streptokoka i drugih organizama (istaknuti pneumokoki i nehemolitični streptokoki); i 3, koja su dala nehemolitičke streptokoke. Nije bilo negativnih rezultata kulture pluća. ” (3)

 

U „164 od (()) 167 uzoraka plućnog tkiva“ pronađeni su pneumokoki i streptokoki. To je 98,2%. Bakterije su bile ubojice.

U 1918-19., Industrija cjepiva eksperimentirala je na vojnicima, vjerojatno s katastrofalnim rezultatima.

U 2018. godini industrija cjepiva svakodnevno eksperimentira na dojenčadi. Shema cjepiva nikada nije testirana kako se daje. Rezultati eksperimenta su u: 1 od 7 američke djece u nekom je obliku specijalnog obrazovanja, a više od 50% ima neki oblik kronične bolesti.

U 1918-19. Nije bilo sigurnosnih praćenja nakon isporuke cjepiva.

U 2018. godini praktički nema sigurnosnih praćenja nakon isporuke cjepiva.

U 1918-19. Godini, proizvođač nije preuzeo odgovornost za ozljede ili smrt uzrokovane cjepivima.

U 2018. godini proizvođači cjepiva ne snose odgovornost za ozljede ili smrt uzrokovane cjepivima, što je formalizirano 1986. (13)

U 1918-19. Godini, nije bilo nezavisnog istražnog praćenja koje je izazvalo službenu priču da je “španjolska gripa” nekakva misteriozna bolest koja je pala sa neba. Sumnjam da su mnogi od onih iz Instituta Rockefeller znali što se dogodilo i da su mnogi liječnici koji su davali cjepiva trupama znali što se dogodilo, ali ti ljudi su odavno mrtvi.

U 2018. godini Farmaceutska industrija najveći je donator kampanje za političare i najveći oglašivač u svim oblicima medija, pa se nije puno toga promijenilo tijekom 100 godina.

Više na: http://themillenniumreport.com/2018/11/spanish-flu-of-1918-was-really-a-bioterror-attack-on-humanity/

U prilog tvrdnji da virusi ne postoje i da je Španjolska gripa izmišljotina mogu dodati i dio iz knjige NEVIDLJIVA DUGA – Povijest električne energije i života, Arthura Firstenberga u kojoj isti prenosi službene izvještaje iz pokušaja zdravstvenih radnika da simuliraju zarazu sa obljelih na zdrave koji se događao u vrijeme „Španjolske gripe“.

Činilo se da se bolest širila nemoguće brzo. “Nema razloga pretpostaviti da je putovala brže nego što bi ljudi mogle putovati [ali] čini se da je to činila”, napisao je dr. George A. Soper, bojnik u vojsci Sjedinjenih Država (Soper 1918, str. 1901. )
Ali najviše su otkrili razni junački pokušaji da se dobrovoljnim istraživanjima dokažu zaraznu prirodu ove bolesti. Svi ti pokušaji, učinjeni u studenom i prosincu 1918. te u veljači i ožujku 1919., nisu uspjeli. Jedan medicinski tim iz Bostona, koji radi u Službi za javno zdravstvo Sjedinjenih Država, pokušao je zaraziti sto zdravih dobrovoljaca u dobi od 18 i dvadeset pet godina. Njihovi napori su bili impresivni i zabavno ih je čitati:
„Skupljali smo materijal i sluznicu iz usta, nosa i grla i bronhija iz bolesnika i to prenijeli našim volonterima. Uvijek smo sakupljali ovaj materijal na isti način. Pacijent s groznicom, u krevetu, ispred sebe je imao velik, plitki nosač nalik na ladicu i isprali smo jednu nosnicu nekim sterilnim otopinama soli, koristeći možda 5 c.c., koja je dopuštena da uđe u ladicu; i tom se nosnicom snažno puše u pladanj. To se ponavlja s drugom nosnicom. Pacijent se zatim grglja s nekom otopinom. Zatim kašljem dobivamo neku bronhijalnu sluz, a potom brisom mukozne površine svake nosnice, kao i sluznicom grla … Svaki od volontera… dobio je 6 c.c.. od miješanih stvari koje sam opisao. Primili su je u svaku nosnicu; primili su ga u grlo i na oko; a kad mislite da je 6 c.c. u svemu bilo korišteno, shvatit ćete da je dio toga progutan. Nitko se nije razbolio. “

U daljnjem eksperimentu s novim dobrovoljcima i donatorima, otopina soli je uklonjena, a pamučnim brisom materijal se prenosio izravno s nosa na nos i s grla na grlo, koristeći davatelje u prvom, drugom ili trećem danu bolesti. “Nijedan od tih dobrovoljaca koji su tako izravno primili materijal iz slučajeva nije se razbolio ni na koji način … Svi su volonteri dobili najmanje dva, a neki i tri” šuta “kako su se izrazili.”
U daljnjem eksperimentu od 20 c.c. krvi svakog od pet bolesnih davatelja je pomiješano i ubrizgano u svakog dobrovoljca. “Nijedan od njih se ni na koji način nije razbolio.”
„Tada smo sakupili mnogo sluzavog materijala iz gornjih dišnih puteva i filtrirali ga kroz Mandlerove filtere. Ovaj filtrat ubrizgan je u deset dobrovoljaca, a svaki je primio 3,5 c.c. potkožno, a ništa od toga nije prouzrokovalo bolest na bilo koji način.”
Zatim je napravljen daljnji pokušaj prenošenja bolesti „na prirodan način“, koristeći nove volontere i donatore: „Volontere su vodili do kreveta pacijenta; on je predstavljen. Sjeo je uz krevet pacijenata.
Rukovali su se, a prema uputama, približio se koliko je konvencionalno moguće i razgovarali su pet minuta. Na kraju pet minuta pacijent je izdahnuo što je jače mogao, dok je dobrovoljac njuškom u njušku (u skladu s njegovim uputama, oko dva centimetra između njih dvojice) primio ovaj izdah i istodobno udahnuo je dok je pacijent izdahnuo … Nakon što su to učinili pet puta, pacijent se zakašljao direktno u lice dobrovoljca, licem u lice, pet različitih načina … [Zatim] prešao je na sljedećeg pacijenta kojeg smo odabrali , i ponavljao ovo, i tako dalje, sve dok ovaj dobrovoljac nije imao takav kontakt s deset različitih slučajeva gripe, različite faze bolesti, uglavnom svježi slučajevi, niti jedan od njih starijih od tri dana … Nijedan od njih nije se razbolio ni na koji način.”
“U epidemiju smo ušli s napomenom da znamo uzrok bolesti i bili smo sasvim sigurni da znamo kako se ona prenosi s osobe na osobu. Možda “, zaključio je dr. Milton Rosenau,” ako smo išta naučili, to je da nismo baš sigurni što zapravo znamo o bolesti. “(Rosenau 1919. Vidi također Leake 1919; Public Health Reports 1919.)

Kažu ljudi: „Šta sad hoćeš reći da je cijeli svijet poludio i da se prevara nalazi svugdje. Pa dobro ako su naši lopovi i prevaranti, ali cijeli svijet?

Pa dobro, zašto je teško u to povjerovati? Pa tko upravlja cijelim svijetom? Koliko je teško kupiti masone i političare da seru po televiziji što god im se reče da seru? Može li se novcem danas kupiti sve? I javno mišljenje i studije i  vijesti, novine, televizija pa i cijela jedna industrija? Pa šta je u tome problem, nisu li svi na prodaju, i mater će prodati za određenu svotu? Ne samo političari, svi!!!!

 

Onda? Zanima li vas istina?

Prva lekcija: „Sve je laž?“

Oporuka ili uvođenje reda u život i život poslije života

od

 

Nedavna smrt, meni bliske individue, me ponukala da trezveno razmotrim proces pripreme  umiranja. Smrt je neminovnost našeg života i prosto je apsurdno da naša kultura promišljeno izbjegava bilo kakav pragmatični kontakt sa njom. U “primitivnim”, tj. prirodi bliskim kulturama, stanje je potpuno drugačije. Smrt kod njih nije ekskomunicirana iz društvene svijesti, već joj pripada počasno mjesto u loži sa primarnim prirodnim silama tj. Bogovima.

Naša smrt će nakon našeg “neurednog života” ostaviti mnogo posla nama bliskima, koji ostaju iza nas i moraju se pozabaviti sređivanju naše ostavštine. Razrješavanje tog nereda može trajati mjesecima, ako ne i godinama. Odakle nam pravo da maltretiramo svoje bližnje-voljene, prisiljavajući ih da iza nas pospremaju naš nered? Zašto vezivati misli onih živih za one umrle te remetiti njihov proces razgradnje i put ka biću-stvoritelju,  koje će tu svijest nakon smrti ponovno konzumirati.

Oporuka je pravni dokument koji unosi red u život poslije smrti i rješava na jednostavan i brz način mnogo nedoumica koje inače nastaju i doslovce piju krv onima koji se sa tim moraju baviti. Strah ili nelagoda oko pisanja oporuke, je ona vražja zona ugode, koja nas uvijek odvlači od važnih strukturalnih radova na našem vlastitom životu. Ta nelagoda se bazira na naivnoj  i potpuno iracionalnoj vjeri u besmrtnost. Taj virus su nam usadile prvenstveno one velike institucionalizirane religije sistemom „ cijepljenja“ u ranim danima (krštenje),  naknadnim kontinuiranim medijskim nasiljem i kasnijim “obnovama cijepljenja” (pričest itd.) . Pojam besmrtnosti je romantična besmislica, koja nas neće dovesti do trezvenosti neophodnoj da dosegnemo onu vrstu praktične nemilosrdnosti, bez koje čišćenje i bacanje smeća socijalizacije, tehnički jednostavno nije moguće.

Pisanje oporuke je znak zrelosti i mudrosti, umijeće definiranja naše zadnje volje, akt odpuštanja i zahvale.  Za donošenje neopozive odluke pisanja oporuke, te njeno  osmišljavanje i pisanje, potrebno je poprilično energije, koje stare i bolesne osobe obično ne posjeduju. Za dostojno  pisanje oporuke, potrebno je na staničnom nivou spoznati da nismo besmrtni i da je romantizam koji se krije iza koncepta “vječnog života” i “ja nisam moje fizičko-energetsko tijelo” jedan religiozni projekt-koncept čisto ideološkog tipa, dakle nema blage veze sa stanjem na tereni, tj. sa prirodom iliti istinom. Ta virus-ideja je osmišljena da unese nered u naše živote i liši nas mogućnosti skupljanja naše  individualne moći, stavljajući nas u stanje specifičnog ignorantno-hipnotičkog transa. Zato svi mistici koriste metaforu buđenja iz sna iluzije, kao prvi korak ka suverenitetu individue.

Pisanje oporuke je definitivno akt moći. Ipak nije dovoljno samo osmisliti je i zapisati našu zadnju volju. Treba se pobrinuti da ona bude naknadno nađena i ispravno interpretirana. Korisno je da testament ovjerimo kod notara i/ili podijelimo kopije na čuvanje nekolicini nama najbližih, po mogućnosti povjerljivih osoba. Može se desiti da čovjek u trenutku lucidnosti ispiše svoju oporuku, ali ju potom nekamo zaturi, te je poslije nitko više ne može naći. I ta mogućnost govori o stupnju reda u kojem se nalazi život pojedinca. Da li je naš život do te mjere sređen, da doslovce noćas možemo „otići“, ne ostavivši pritom ni traga, a kamoli smeća koje treba reciklirati?

Dvije su stvari koje treba jasno odrediti oporukom:

  1. Što učiniti sa našim bivšim beživotnim tijelom? Da li je kremaciji prihvatljiva, ako vjerujemo u uskrsnuće tijela? Da li se zna mjesto odlaganja? Da li preminuli ima dovoljno sredstava da pokrije troškove svog društeno-prihvatljivog recikliranja. Da li smo suglasni sa automatskom procedurom mogućeg darovanja organa?

 

  1. Kad smo na čisto sa onim pod brojem 1. treba se posvetiti delegiranju naših dugova ili vlasništva u smjeru kamo želimo. Ukoliko možemo snositi troškove brige oko našeg beživotnog tijela, divno. Ukoliko možemo precizno nekome ostaviti neka sredstva, kao životnu podršku, umjesto da ih pojede državna birokracija, prekrasno.

Kako učiniti prvi korak? Počnimo za početak prvo čistiti svoj radni stol i napravimo mjesta za jedan prazan list papira, na koji ćemo vlastoručno ugravirati svoju posljednju volju ovog trenutka. “Moja individualna volja sadašnjeg trenutka”. Nije li to precizniji naziv za jednu oporuku? Nije li to naputak za namjeravanje, aktivno oblikovanje vremena koje dolazi? Nije li to recept za umirenje uma od histeričnih inputa socijalne okoline?

Sve je savršeno, zar ne?

od

Jeste li čuli za duhovnu izreku koje se često šalje naokolo tipa „Ako želiš biti sretan, budi”. Ha? Prekrasna izreka, zar ne! Ako želiš biti sretan ne trebaš ništa raditi samo budi (samo stoj na svjetlu kako bi rekao Goran Bare). Međutim što je sa izrekom „Ako želiš biti nesretan, samo budi” Ima li ona smisla? Ili „Ako želiš biti idiot samo budi” Hmm, sad sam se izgubio! Možda neki ljudi zaista žele biti idioti, a šta im je onda za raditi ili samo da budu, ne znam. Imate li vi kakav odgovor na ovu zavrzlamu?

Utjecaj uma zalazi u sferu duhovnog mnogo više nego li bi mi htjeli priznati sebi. Ne u smislu da um ima upliv u duh već da ono što mi mislimo da je duhovno uopće to nije. Um je skrivač i šaljivdžija (joker) i kada mislimo da ga nema on je prisutan i prodaje nam šuplje priče pod najveću duhovnost, da se nastavimo gađati izrekama koje u biti ne razumijemo!

Obratio sam pažnju u posljednje vrijeme kako se svi gađaju duhovnim doskočicama koje nazivam svakodnevnim mudrolijama, ono kad neznaš što bi rekao pa kažeš nešto mudro. Tipa „Što je tu je” ili „Kako je tako je”, „Bit će kako bude”, „Što treba biti bit će” ili „Sve je točno kako treba biti!”

Često se u ovim vremenima govori o tome da ne postoji slučajnost i da svaki uzrok ima svoju posljedicu, te da je sve savršeno, onako kako treba biti. Hmmmmm, ovo me podsjeća na new age romantizam kako ga voli nazvati kolega Fernando, gdje se mudrolije sipaju lopatom ali nitko ne shvaća smisao tako izgovorenih mudrolija. Interesantno je da mnogi od onih koji govore da je sve savršeno kopaju rukama i nogama da promjene svijet jer on eto propada i idemo u kolektivnu pogibiju. Kako to? Kako to?

U duhovnoj ekstazi, prosvjetljeni ljudi koji su prebivali konstantno u duhovnim dimenzijama shvaćali su nepogrešivost i pravednost sistema kozmičkog kreatora i kazali da je sve točno onako kako treba biti tj. da greška ne postoji! Takvi ljudi nisu imali ikakve materijalne aspiracije ili želje za promjenom svijeta ili bilo kakvih drugih okolnosti, jer su shvaćali da je sve savršeno te stoga ne treba išta mijenjati.

Um naravno ovu izreku nije shvatio, jer nema kapacitet za to pa ju je preveo na svoj jezik. Ako pogledamo malo svijet vidjet ćemo da se događaju stvari koje ne želimo da se događaju i koje ne treba da se događaju. Npr. rat. Dakle kad bukne rat da li je sve kako treba biti ili nije? Ako je prije rata također sve bilo savršeno zašto je buknuo rat? Možemo ovo gledati i sa individualne razine. Zašto je čovjek nezadovoljan ako je sve savršeno? Je li nezadovoljstvo savršenstvo? Ili, nezadovoljan sam jer tako treba biti! Ili ću ipak nešto napraviti da više nisam nezadovoljan? Ako nakon toga opet budem nesretan da li to također treba biti ili se potkrala greška? Hmmm! Dakle zašto bi u životu trebali imati ikave aspiracije, želje, težnje ako je sve kako treba biti? Ili ipak život treba biti bolji, veći, sretniji? Ako ipak nešto nije u redu, a što treba bit bit će, tko je taj koji govori što treba biti? Što je to što treba biti? Ili nije uopće važno što treba biti, živimo u sadašnjem trenutku.

Ako pitaš sve ljude na svijetu treba li biti rata 99,9999% će reći da ne treba! Ali on se ipak dogodi! Pa kako je to moguće, kako bude ono što ne treba, tko određuje što treba, a što ne?

Ljudi znaju oboliti i kazati da tako treba biti ili donesu krivu odluku zbog koje pate i oni i ostali pa kažu da je to tako trebalo biti. Ozbiljno! Je si ti to sam odabrao ili nisi imao ikakvu mogućnost da na to utječeš? Izabrao si bolest? Moram priznati da si budala, jer je ljepše živjeti bez bolesti! Takvim bi tipovima trebalo provaliti u kuću, opljačkati je pa kad se uzruja i naljuti onda mu kazati da je sve kako treba biti, da se ne uzrujava, pa čak i svaliti krivnju na njega jer je on svojom podsviješću prizvao lopova! Ha, ha dobra šema koju mnogi i prihvaćaju! Međutim može se desiti da tip odvrati tako što probuši gume na vašem autu opet pod motom da je tako trebalo biti, a vi mu, opet pod istim motom, opalite šamar. On onda uzme montirač, a vi palicu i rat započne! Ali opet bez uzrujavanja jer sve je savršeno, točno onako kako treba biti, ni manje ni više.

U ovakvim momentima ove šećerne izreke dođu kao slamka spasa od potpunog potonuća u krivnju i bežanija od odgovornosti! Zasrao sam, ali tako treba biti, nije moglo biti drugačije! Ma daj, što reći, kakvu posluku porati?

Dakle ako se događa rat, netko ga želi, treba inače se nebi događao! Da li je rat, bolest, glad, nesreća dio božanskog plana, pa se on odvija bez obzira što nikome ne treba i niko ga ne želi? Kakav je to Bog koji dozvoljava ovakva sranja, i kakav je to božji plan. Ovakvo planiranje i organizacija ne spada u domenu savršenog superiornog bića i u svakom pristojno vođenom univerzumu takav tip bi već odavno dobio nogu u guzicu, kako bi rekao genijalni George Carlin. Dakle, kakav je to savršen svijet u kojemu se događaju ovakva sranje. Probat ću to prikazati kroz analogiju nogometa.

Možemo promatrati nogomet kao sarvršenu igru jer je lopta uvijek točno tamo gdje treba biti! Dakle  lopta je uvijek tamo gdje ju je određeni igrač uputio sukladno smjeru i jačini. Nikad se nije desilo da si udario loptu prema naprijed, a da je ona otišla iza! Ona je uvijek otišla tamo gdje je upućena. Možda nije otišla tamo kamo ju je igrač htio uputiti, ali savršenstvo nema veze sa htjenjem, pa je stoga nogomet savršen. Bez obzira što je je u toj igri sve kako treba biti, činjenica je da neki igrači imaj dvije lijeve noge i da je gledati takav nogomet (mada je savršen) izrazito dosadno i naporno. Postoje igrači koji mogu uputiti loptu točno tamo kamo žele i njih je interesantno gledati jer su vješti. Međutim i Messi i bilo koji lijevi half neke seoske momčadi jednako su savršeni, ali majstorstvo se mjeri time da ti dovedeš loptu točno na ono mjesto gdje ti želiš, gdje si zamislio!

Probajmo sada usporediti život sa nogometom!

Prvo, u nogometu su jasna pravila i što se želi postići sa igrom dok u životu toga nema! Istina je da je život savršen i donosi ti točno ono što si naručio, ali znaš li što si naručio i kako se to naručuje. Nogomet ima cilj, a to je dati gol. Ali koji je cilj života? Kako ćeš udariti loptu i prema gdje ako ne znaš gdje je gol! Zašto uopće igraš igru kojoj ne znaš svrhu niti cilj. U takvom neznanju svrhe i cilja najlakše je reći, “Sve je savršeno i sve je kako treba biti”, makar promašio ceo fudbal! Majstori dovode život tamo gdje oni žele, s time da su prethodno shvatili bit igre. Obični igrači pucaju naslijepo jer ne znaju bit i svrhu, pa lopta savršeno odleti u draču gdje se probije i više nije za igru! Neki misle da znaju smisao života pa igraju. Trude se, trče, udaraju, uklizavaju, ali nikako da postignu gol to ogromno oduševljenje i olakšanje postignutog kada publika padne u delirij a ti shvatiš da je to to! (Možda usporedba nije najbolja, ali ….)

Nadalje.

Zamislite da u momčadi imate igrača protivničke momčadi koji je navukao dres vaše i stalno daje autogolove. Vi mislite da je on vaš igrač pa autogol pripisujete nespretnosti (mada savršenoj), a ne shvaćate da taj igra protiv vas! Njegov cilj i vaš nije isti!

Mi u životu imamo jednog takvog igrača u našim redovima! To je um ili životinjska svijest! Ona funkcionira savršeno! Što misli to se i dogodi, ali se postavlja pitanje tko joj šalje misli, slike, ideje, vizije koje ova misli! Koji je cilj te svijesti, a koji je naš cilj!

Čovjek je božja kreacija uz dodatak kreacije demijurga. Bog je kreirao dušu i dao životnu silu (duh) koja je postavljena u materijalno tijelo kojim upravlja svijest (um). Svijest svakog čovjek je individualna ali i povezana se kolektivnom sviješću 3D Matriksa koju nazivamo Sotona ili Ariman u biti poznatiji kao Sistem. Sistem ima jedan cilj, a taj je da spriječi igrače da spoznaju svrhu i cilj života kako bi on kao parazit mogao opstati hraneći se  duhom/energijom ljudi! Ustanovio je sve moguće podsisteme svijeta koje stalno govore umu čovječjem što i kako treba raditi i kako živjeti, tj stalno ubaciva smjernice koje odvode čovjeka od stvarnog smisla života! I čovjek puši foru jer vjeruje „svojem” um, neprijatelju u svojim redovima i pogiba na bojnom polju života stalno. Ali, to je točno kako treba biti, zar ne? Nije li čovjek točno na onom mjestu na kojem treba biti? Jest! Da li je na onom mjestu na kojem je htio biti? Nije!!!!!!

On je zaveden, da misli da su nametnute ideologije stvarna istina i da po njima treba živjeti. Kad shvati da je ovca često bude kasno, ali tko mu je kriv što je glup i naivan jer tako i treba biti! Ako je tvoj život kojeg vodi netko drugi točno kako treba biti i savršen, za koga je savršen? Ako ti nisi htio rat a rat se dogodio, čiji je to rat? Ako nisi htio bolest, a ona je došla tko ju je prizvao? Je li to savršeno?

Tek kad čovječanstvo bude shvatilo sa smo vođeni divovskom sviješću koju zovemo sistem i da ona gotovo u potpunosti upravlja sviješću i umovima ljudi te doslovno s njima igra šah u kojoj jedni ljudi predstavljaju crne, a drugi bijele figure! Kad igrate šah sami sa sobom koji će pobijediti? Pa oni koji ti želiš da pobjede! Imaju li ovi drugi ikakve šanse? Nikakve! Ako sistem želi rat, imat će rat. Točka. Njegova snaga može oslabiti tek onda kad ljudi shvate da su njegove sluge i počnu odbijati djelovati u njegovo ime!

Stoga da li je sve kako treba biti? Ta izreka ima smisla tek iz duhovne pozicije kad čovjek vidi sve svjetove i perspektive. U svijetu uma ona se zloupotrebljava kao opravdanje za loše ispucanu loptu! Može li savršenstvo postojati ako se nalaziš na mjestu na kojem ne želiš biti? Može, ali to um nikako ne može shvatiti, može se samo praviti da zna, jer se to nalazi van njegove dimenzije i implicira znanje više razine!

Pa onda koji je odgovor na ovo jebeno pitanje! Da li je sve savršeno i ništa ne treba dirati ili je sve u kurcu i treba popravljati. Odgovor je kako bi moj prijatelj rekao: “ili”

 

Webinar – Slojevi osobnosti

od

Mnogi se nisu nikada pitali koja je i da li uopće ima razlike između čovjeka i osobe. Zahvaljujući između ostalih i meni ovo pitanje je doprijelo do mnogih i mnogi su ga ozbiljno shvatili i proučavali. Kako je sve skupa počelo kroz ideju od izlaska iz sistema osobe se uvijek promatrala kao pravni koncept (što on u biti jest). zapravo u pravnim labitirtima ne postoje ljudi već samo osobe. I mnogi su tu stali misleći da us sve tajne osobe i osobnosti time razriješene i da kad se riješiš osobne iskaznice ili raskuneš ugovor koji ti je nametnuo pravnu poziciju i osobnost postaješ slobodan i živi čovjek.

Eh, nažalost mnogih to je daleko od istine. Osoba je uvijek vezana uz identitet bilo koje vrste, a mi se u životu vežemo na bezbroj raznih stvari i to jako često potpuno nesvjesno. Osim toga zbog nedostatka zanja o sebi ali i slabosti volje pristajemo biti ono što drugi od nas traže ponovo se postavljajući u poziciju osobe a zarad kakvog interesa. Dapače ti slojevi mogu ići jako duboko da samo istraživanje identiteta koja utječu na naš život traju beskonačno dugo sve dok ne otkrijemo iluziju u samom konceptu osobe i osobnosti.

 

Webinar Autoritet

od

Autoritet je nekada bio nepoznat pojam dokle se na zemlji nije pojavio iluzorni koncept civilizacije i civiliziranih društvenih uređenja. Tako i sama riječ autoritet ima svoj korijen u Rimskom pravu (auctoritas). Danas je potpuno normalno imati nada sobom autoritet ili stremiti da i sam postaneš jedan kako bi imao podanike ili sljedbenike. Da li bi i zašto bi čovjek trebao imati ikakav autoritet pitanje je koje svatko treba postaviti sam sebi. U kolektivističkom smislu svaki pristalice takve ideologije tvrdi da kolektiv treba biti vođen i da je narod bez vođe kao muva bez glave. Individualisti pak smatraju da čovjeku netreba ikakv autoritet pogotovo u društvenoj zoni, te da je to kao i svako drugo, individualno pitanje.

Danas se autoritet nameće u svim segmentima življenja jer je individualizam strogo zabranjen, a kontrola dominira. Psihološki se čovjek lomi od malih nogu kako bi bez pogovora i što jednostavnije primio bez puno prigovora bilo koji autoritet kao nešto normalno pa čak i poželjno. Ta se priča ciljano potiče kako čovjek nikada ne bi imao sebe i kako bi dovijeka ostao nesposoban odlučivati bez prisile ili pritiska o svojem vlastitom životu!

Rađanje bogova Novog Doba

od

“Bog je mrtav!”  F. Nietsche

Bezboštvo na zemlji, koje je konstatirao Nietsche, nije dugo trajalo. U razmaku od deset godina, na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, izlaze na svjetlo dana, tri knjiga S.Freud-a.  “Tumačenje snova” je izašlo 5 godina poslije knjige o Psihoanalizi. Pet godina poslije “snova“ izlazi knjiga o seksualnosti. Te knjige su svjedočile o energetskoj promjeni kozmičkih razmjera. One su dokumentirale kako se promjenio “duh vremena” i kako su shodno toj promjeni, rođena božanstva, adekvatna novoj energetskoj situaciji na zemlji.

Tako su na prijelomu ta dva stoljeća, rođena tri božanstva Novog Doba. Nova disciplina usmjerene pažnje na samo jednu individuu, prozvana psihoanaliza, svjedočila je rođenju Boga zvanog Svijest. Disciplina oštrog promatranja snova, potaknula je rođenje Boga zvanog Sloboda. Na kraju je disciplina usmjerene pažnje na seksualnost, donijela na svijet Boga sa imenom Individualnost. Ta tri Božanstva su sa vremenom prepoznati kao temeljne vrijednosti novog čovjeka, novog društva, novog vremena, koje je tada bilo na pomolu. To novo sveto trojstvo zapravo čini novo sveto jedinstvo: svjesni slobodni individualac.

Vratimo se samom spektaklu rođenja Bogova. Prvo je na kauču prvog psihoanalitičara, ali ne iz prvog pokušaja, rođeno božanstvo Svijesti. Prvi pokušaj začeća i rođenja svijesti se nije posrećio. Pacijent je umro, nakon što je dobio smrtonosan koktel opijata. Freud se, kao tipični pripadnik onih samopouzdanih pojedinaca, koji nisu bili raskoljeni ranim traumama u djetinstvu, time nije dao obeshrabriti. Nije ni prihvatio, tada kod francuskih liječnika omiljenu, metodu liječenja hipnozom, koja nije bila dovoljno trezvena da omogući rađanje svjesti. Freud je zapravo igrom slučajnosti, kao što se to obično događa kod svih veliih otkrića, dobio ideju za novu “metodu kauča” od jedne svoje vrlo samosvjesne pacijentice. Ta metoda podaruje osjećaj povjerenja, intimnosti, sigurnosti i opuštenosti, osposobljavajući pacijenta da uđe u svijet onstran društvene moralnosti. Sa vremenom je “kauč” postao legendarna mašina za podupiranje buđenja najdubljih skrivenih sjećanja skrivenih u podsvijesti ili tjelesnoj svijesti. Terapeut je sebe ograničio samo na glas podrške iza leđa pacijenta, svjedoka koji promatra bez osuda i vrednovanja. Samo u takvo nježnoj, bezvremenskoj i harmoničnoj okolini, u toj atmosferi vakuuma društvenih vrijednosti, vlastite važnosti, srama i straha, moglo je doći do rođenja jednog novog božanstva.

Otkriće svijesti usko je vezano sa otkrićem osobne povijesti. Naime, Freud je shvatio, da upravo osobna povijest ima moć zarobiti svijest trikom traumatičnog iskustva. Putovanje u osobnu povijest, postao je avantura, otvor u novu dimenziju, jedan novi paraleni svijet, živ i pun energije. Stoljećima prije Freuda, stare su civilizacije poznavale ljekoviti i prosvijetljujući karakter putovanja u vlastitu prošlost. Svijesno putovanje u taj svijet, lišavalo je putnika bremena njegove osobnosti i postepeno, gotovo neprimjetno ga pretvaralo u nad-čovjeka. Svjesno uranjanje u taj svijet je ulazak u drevni svijet mitova, legendi, bogova i polu-bogova, koji zapravo nikad nisu ni prestali postojati. Oni su samo ispali iz našeg fokusa, kao posljedica marifetluka naše civilizacije i njenih manipulacija: izvrtanja prirodnih vrijednosti. Doslovno je izvršena tajna i ilegalna zamjena bogova, tokom koje su oni umjetno-mentalni, zamijenili one prirodno-energetske.

Nakon božanstva svijesti je rođeno božanstvo Slobode, koju simboliziraju snovi. Svijet snova je svijet slobode, ili barem vrata u slobodu svijesti. Snovi su dio onog dijela našeg bića koji nikad nije potpao pod potpunu kontrolu našeg “društvenog Ja”. Snovi su vrata u slobodu naše individualnosti, neopterećenu dogmama, zakonima i društvenim moralom. Snovi postoje samo onda, ako postoji njihov svijesni svjedok: svijest. Pionirski pothvat analiziranja snova, u svoj legali tadašnjeg medicinskog miljea, napravio je mostobran, iskorak u područje iznad onog društvenog Ja. Snovi su postali neoborivi dokaz o mogućnosti postojanja i dosezanja slobodne svijesti. Tako je rođeno je novo božanstvo slobode, izronivši iz paralelnog svijeta snova.

Kao što za svaki fenomen stabilnosti trebaju najmanje tri stupa ili tri noge, tako je na kraju rođeno i treće božanstvo, sveta individualnost. Za Freuda je sve ono mentalno bilo apriori loše. Za njega je to bio onaj društveni dio nas, kojem je cilj da nas zatruje, manipulira i kontrolira. Shvatio je da ni ono mentalno kao ni ono društveno Ja nje autentično, te ne može biti osnova individualnosti. To može biti samo jedna jaka prirodna sila, naša seksualnost. Freud je bio dovoljno trezven i hrabar da uvidi da svi izražaji individualnosti izviru iz naše seksualnosti. Kako bi i moglo biti drugačije? Da li dijete nastaje tako da ga donesu rode, potpisivanjem nekog formulara ili energetsko-životinjskim aktom začeća? Potkopavanjem seksualnosti kao naših energetskih temelja, dolazi do destabilizacije naše istinske individualnosti. Ima li išta debilnije od ignoriranja i demoniziranja procesa vlastitog postanka?

Ta tri nova Božanstva su potresla stabilnost tadašnjeg, moralom ograničenog društva. Mnogo je bilo onih, koji su iz kukavičluka u odnosu prema vlastitoj “osobnoj povijesti”, našli snage da bjesomučno kritiziraju metode Freudove psihoanalize. Ipak, njena efikasnost je bila bez premca i dobar glas se brzo proširio među onim eksperimentalno nastrojenim dijelom stanovništva. Ubrzo je gomila obožavatelja, žednih individualizma, slobode i svijesti, u stopu pratila Freuda, tako da i tokom ljetnog odmora nije imao „živa mira“.

Duh ili božanstva vremena su sile koje se ne daju potisnuti, premda je moguće utjecati na smjer njihovog toka. Prvi ozbiljan napad na Freuda i tri nova božanstva, došao je iz njegovih najbližih krugova. C.G.Jung je svijetu ponudio jedan drugačiji, lakše probavljiviji, iako nadasve impotentan sistem za praktičnu primjenu. Omađijani njegovim novim pojmovima, konceptima i lijepim etiketama, znanstveni krugovi do dana današnjeg orgijaju sa Jungovim mentalnim konceptima. Oni su bili i ostali lažni ili umjetni bogovi, namjenjeni perverznom svijetu univerziteta. Slična sudbina je gotovo istovremeno zadesila i Teslu. Veličina i snaga njegove ne-osobnosti je toliko uplašila one sile koje upravljaju društvom, da je ka protuudar osmišljen projekt zaštite od „elementarne nepogode zvane Tesla“. Taj projekt je, podržan koordiniranim radom medija i korumpiranih znanstvenih institucija, nažalost uspio. Danas ga poznajemo kao “projekt Albert Einstein”.

Patološka slika jednog narcisa

od

“Samo bolesno oko vidi samo sebe!”  – Viktor Frankl

Da li je ogledalo nadomjestak bolesti našem zdravom oku? Koliko vremena traćimo misleći teške misli o sebi? Zašto su narcizam i pojam “živog čovjeka” dvije potpuno oprečne stvari?

Nitko ne voli biti okarakteriziran i prozvan narcisom. Taj izraz se ugnjezdio u društenoj svijesti kao uvreda, ponižavajuća etiketa koja se lijepi na sebične, samoljubne, asocijalne, gotovo perverzne individue. Nitko ne priželjkuje narcisa kao bližnjeg svoga. Svima nama je narcis uvijek netko drugi, naš partner ili naš šef ili kolega na poslu. Tko je zapravo narcis i što ga karakterizira? Da li je zdravo biti narcis? Da li je politički korektno biti narcis?

Narcisoidnost nije temperament, već karakterna osobina. Sa temperamentom se rađamo i umiremo, dok karakter sami izgrađujemo kroz život. Naš karakter je ono što smo od sebe napravili ili nismo napravili. Promjena karaktera je moguća i za to je potrebna volja, intencionalnost. Narcis može ponovno postati čovjek, ako to namjerava. Za to je prvenstveno potrebno stvoriti unutarnji red i spremnost za suradnju sa svojom okolinom, njemu jednakovrijednim kolegama, bez hijerarhijske predrasude.

Narcizam se ne bazira samo na ljepoti nečijeg fizičkog izgleda. On se može izraziti i na mentalnom planu, ukoliko je libido narcisa usmjeren u intelektualnom smjeru. Poznati su ljudi koji govore samo da bi slušali ton svog glasa. Oni nemaju pažnju i strpljenje saslušati sugovornika. Oni upadaju u riječ ili čak govore istovremeno sa onim nasuprot njih. Narcis zapravo ni ne potrebuje sugovornika. On uvijek razgovara sa samim sobom. Narodna definicija ludila je upravo glasno razgovaranje sa samim sobom. Tiho razgovaranje u sebi sa samim sobom je definicija mišljenja ili aktivitet uma, koji u Indiji zovu majmunskim mozgom. Još i danas neka djeca ne mogu čitatu „u sebi“ bez da pomiču usne, tj. šapuću.  E.Tolle je taj mehanizam dekonstruirao onim legendarnim pitanjem: “Koliko nas to ima u meni?”. B.Fuller je desetljećima zapisivao svaku svoju misao. Da li je to tajne njegovog genijaliteta i njegovih 47 počasnih doktorata?

Iako doslovce svi ljudi konstantno razgovaraju sa samim sobom, narcis je specifičan sa obzirom na temu svog  unutrašnjeg dijaloga. Mišljenje narcisa je uvijek “pozitivno”. On se konstantno hvali, izdiže u nebesa i onda sve to sam sebi potvrđuje. Problem sa tim pozitivnim unutrašnjim blebetanjem je taj,  što je on gotovo neizlječiv. Osjećaj seksualne ugode koju proizvodi prepuštanje toj „pozitivi“ (poput sočnih pohvala koje dobivamo iz okoline), stvara oko narcisa gotovo neprobojan zaštitni obruč, koji apstraktne evolutivne sile prirode ne mogu probiti. Dijagnoza: “Narcis ima crvene oči i unutrašnja tišina mu neće doći.”

Jedna posebna aureola čini narcisa voljenim i popularanim u društvu oko njega. Pošto je narcisoidnost češća kod muškaraca, to je obično onaj „šupak“ o kojem žene sanjaju. Narcis je nepokolebljivo samopouzdan i uvjeren da je bolji od svih ostalih. To mu daje onaj sjaj i šarm, onu robusnost i “snagu karaktera” za kojim žene žude. Taj fenomen je najbolje prikazan i dokazan popularnošću knjige i filma “50 shades of grey”, koja je, vidi čuda, napisana od strane jedne žene. Narcis političar biva obožavan od puka, koji se divi njegovoj odlučnosti i samopouzdanju. Nikoga ne zanima činjenica da taj isti političar nema namjeru nekome pomoći, niti situaciju promjeniti nabolje. Hraneći individualni narcizam kod svojih obožavatelja, on održava status quo i cijelo društvo vodi u degradaciju i propast, istovremeno dajući sebi pohvale i nagrade. Nesklonost narcisa prema samo-analizi se ogledava u tromosti puka prema konstruktivnoj kritici svojih vođa. Obožavati nekoga je najlakše, ne zahtjeva nikakav napor analitičkog uma. Tko je toliko lud da radi na sebi, umjesto da radi da bi zaradio pare?

Narcis je hrabar iz jednostavnog razloga jer se ne boji greške. Greške se ne boji jer taj pojam ili  solucija za njega ne postoji. Sve što on učini je savršeno i nema alternative. To je tajna globalnog uspjeha i globalnog neuspjeha društva u kojem vladaju nepisani zakoni narcizma.

“Oni me nisu shvatili!”, odgovara on na kritike. “Ti kritičari su samo zavidni na moj veliki uspjeh i grandioznost moje ličnosti.”

Sad dolazimo do ključnog momenta, koji opravdava sav trud za ovu analizu narcizma, a to je pojam ljubavi. Narcisu ne manjka ljubavi. Dapače, on je ima za izvoz. On prekomjerno voli, ali samo sebe i eventualno one koji mu služe i ono što njemu služi. Narcis doslovno obožava samog sebe i taj višak ljubavi ne uspjeva preusmjeriti na van. Njegova seksualna energija (libido) ostaje začahurena unutar njegovih granica osobnosti i u službi njegova visočanstva. Moderni socijalni mediji upravo podržavaju narcisoidnost i digitalnu atomizaciju. Poznajete li nagon koji vas tjera da provjerite koliko je lajkova pristiglo u posljednjih 5 minuta, otkako sam izložio svoj novi “selfie”. Fenomenalizam narcizma dokazuje da “ljubav” nije sveopći lijek i rješenje za sve bolesti svijeta. Ljubav nije čin, već samo puka interpretacija onog popratnog pratioca koji se javlja kao posljedica djelovanja iz srca (tj. koherencije svih vitalnih organa tijela i te sladne cjeline sa umom).

“Jao kako sam genijalan. Najbolji sam, jedini pravi! Dobro je samo ono što je dobro za mene. Ja sam mjera svih vrijednosti. Sve je tu samo da služi mojoj „velikosti“.”

Narcis sve gleda odozgo, sve obezvrijeđuje. To je tajni recept njegove uzvišenosti, uzdizanja sebe iznad okoline. Ništa nije iznad njega i ništa mu nije sveto, čak ni Bog. Cijeli svijet je pod njegovim nogama. Na osnovu svih tih razloga on zaslužuje privilegije. On je rođeni plemić, vođa, političar, papa. Dobro razvijeni narcis ima veliki potencijal postati psihički bolestan ili učiniti ljude oko sebe psihičkim bolesnicima. Nesposobnost transcendiranja, nadilaženje samog sebe je njegovo tragično prokletstvo. Zatvoren u sebe, začahuren, on je dobar samo prema onima koji ga obožavaju. Narcis je potencijalni psihopat, biće rođeno da vlada i zloupotrebi tu moć. Zamislite si osobu koja je samu sebe zaključala u sobu sa ogledalima i izgubila ključ.

Kako se postaje narcisom? Kako odgajati dijete da bi ono izraslo u narcisa? Istraživanje fenomena “milenium generacije” je donekle pojasnila odgojne procese koji pojačavaju mogućnost da dijete postane ono što zapravo nitko ne želi, narcis. Rezultati istraživanja su pokazali, da su djeca iz te generacije (rođena od 1980.-te do 2000.-te godine), gotovo zatrpavana pohvalama i obožavanjima, što se tada roditeljima savjetovalo. Djeca iz tog vremena su bila istrajno bombardirana porukama njihove okoline da su nešto posebno. Još u ranom razdoblju su ta djeca dobila osjećaj da su nešto do sad neviđeno na ovoj zemlji. Danas su to odrasli ljudi, koji su usprkos prividnom uspjehu, vrlo nesretne i nestabilne osobe. Njihov problem, kao i problem svih narcisa je, da su “pobucali lončiće”. Njihovi životni prioriteti su izokrenuti. Posljedica toga je naglašeni karijerizam, nesposobnost dugotrajnih veza, mnogo više razvoda brakova, manje djece i puno skrivenih frustracija unutar njih samih.

Nema dobrog narcizma, kao što i nema dobrog nacizma. To je bolest ili izvitoperenost ljudskog karaktera. Narcizam energetski zatvara pojedinca i onemogućava mu duhovni rast, razvoj, transcedenciju, mogućnost da se samoga sebe posmotri iz jedne druge perspektive. Narcis je doslovno zabetoniran, proklet u svojoj iluziji posebnosti. Osjetiti sebe dijelom jedne globalne ljudske familije i kao suvereni individuum biti njen skladni, sastavni dio je nešto, što narcisi nisu u stanju niti sanjati, a kamoli utjeloviti.