Stvaranje Zajednice Slobodnih Ljudi

Svakom iole budnom čovjeku je postalo jasno kako trenutni društveni i ekonomski sistem više jednostavno nije održiv, u niti jednom njegovom aspektu. Čovjek je postao rob svoje osobne kreacije i izgubio sebe u lažnim vrijednostima ovog društva koje živi po lažnim moralnim načelima. To se nije dogodilo slučajno, jer slučajnosti ne postoje, neka me Charles Darwin oprosti, ali ta njegova teorija je valjda nešto najgluplje što je izašlo iz usta jednog ljudskog bića koje je sebe smatralo intelektualcem.

Ljudski ego je jedna od najjačih sila koja oblikuje ovaj svijet, a ego je prisutan od kako je čovjeka i njegovog intelekta. Dakle od samoga početka našega postojanja mi kao čovječanstvo idemo prema ovome, isključivo iz razloga jer nekontroliran ego želi imati moć i kontrolu. Ako se osvrenom okolo sebe, jasno možemo vidjeti o čemu govorim.

Međutim, što mi možemo učinit po tome pitanju ? Kako donijeti promijenu u ovo društvo koje to više i nije ? Ja u ovakvim slučajevima uvijek volim citirati Gandhia i njegove poznate riječi; Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu ! Dakle, ukoliko želimo živjeti u društvu slobodnih i čestitih ljudi, najprije mi sami moramo postati slobodni i čestiti, drugi način ne postoji – uvijek moramo krenuti od sebe.

Borba sa sistemom na njegovom terenu i sa njegovim oružjem je očajnički čin koji također dolazi iz ega, i to pod svaku cijenu moramo izbjeći ukoliko ne želimo da nas sistem samelje i uništi, a skupa sa nama i posljednje sjeme slobode. Jedini način da se borimo sa sistemo je ono što ja nazivam građanska neposlušnost, ili ti ne kupovanje usluga koje nam sistem nudi ili nameće.

Što to zapravo znači ?

Ja sam evo recimo odlučio da ove godine ne pošaljem svoje dijete u školu, i sa nekolicinom ljudi pokrenuo sam inicijativu da mi sami osnujemo i pokrenemo školu koja će nuditi istinsko znanje našoj djeci, znanje koje će se temeljiti na onim suštinskim moralnim načelima koja svatko od nas u svome duhu poznaje. To znanje nažalost nije prisutno u modernom školstvu koje je formirano tako da od naše djece stvara poslušne robove koji će jednoga dana bezpogovrno služiti potrebama korporacija i državnih institucija. Ja kao otac koji je svjestan svoje duhovne odgovornosti prema svome djetetu, uzima svoje pravo na slobodu da svoje dijete zaštitim od onoga što je štetno i opasno za njegov duh i njegovu slobodu.

Ono što moramo shvatiti jeste to da u ovo moramo ući sa jakim osjećajem zajedništva, a trenutno živimo u sistemu koji se na sve načine trudi da uništi to zajedništvo – pogledajte koliko samo društvenih podjela je nastalo u proteklih 50 godina !!! Za sve to su zaslužni određeni ljudi koji imaju sve potrebne instrumente u svojim rukama, a najjači od njih su mediji u svim oblicima; štampa, film, dječiji programi, glazba i sve ono u čega se mogu instalirati subliminalne poruke kojima je svrha da vrše jedan psihološki inžinjering nad čovjekovom podsvjesti, a samim time i svjesti.

Naša jedina odgovornost je ta da jednostavno iskoračimo iz ovoga ludila, i da počnemo živjeti vrijednosti koje želimo vidjeti u ovome svijetu – to je najbolji mogući način ‘borbe’ gdje mi svojim primjerom pozivamo druge da nam se pridruže. Ako se potrudimo da razumijemo jedni druge, i da prije svega osvjetimo svoj ego koji želi da posjeduje, mi ćemo u tome i uspjeti.

Glavni i jedini recept za uspijeh u ovome o čemu vam govorim jeste davanje koje će nas naučiti što je to bezuvetna ljubav, bez toga je svaki sistem i svaka zajednica osuđena na propast – prije ili kasnije.

Što to znači ?

To znači da se moramo uzdići do te razine svjesnosti gdje će nam biti sasvim jasno da ništa mi ne posjedujemo, jer na ovaj svijet smo došli praznih ruku, i praznih ruku ćemo sa njega i otići. Onaj tko to ne može da shvati, taj nije spreman da stvara jednu zdravu i samoodrživu zajednicu slobodnih ljudi. Dakle, kao što sam rekao u svome kratkom govoru na konvenciji živih ljudi, mi moramo shvatiti da je davanje jedini način da stvaramo i da dobijemo istinsko bogatstvo. To vam je kao u ljubavi, jer kako da primi ili osjeti ljubav onaj koji ju ne zna dati, to je jednostavno nemoguće !?

Svatko od nas ima nešto za dati kako bi se stvorila jedna zdrava i neuništiva zajednica, netko ima zemljište, netko novac, netko znanje o izgradnji, netko mudrost, netko sposobnost icjelivanja, netko znanje o uzgoju hrane, netko ljubav i spremnost da radi sa našom djecom, netko sposobnost duhovnog vodstva zajednice, netko poznaje ekonomiju, netko arhitekturu, netko ljekovite biljke, i tako dalje…Sve to je dragocijeno, i ništa od toga nesmije ići na vagu kako bi zatim odlučivali tko je više vrijedan i tko više zaslužuje – jer upravo to egocentrično vrednovanje jeste ono što uvijek uništava zajednicu.

Ono što je ključno za izgradnju zdrave zajednice slobodnih ljudi jeste znanje koje svatko od nas u određenoj mjeri donosi u sebi, i to zanje moramo međusobno djeliti. Nitko od nas ne posjeduje svo znanje ili sve sposobnosti, to je nemoguće. Znanje je poput mozaika u kojem mnogi djelići stvaraju jednu cijelinu, a svaki djelić je jednako bitan, bez obzira kojem dijelu mozaika pripada. Bilo da se radi o samom srcu mozaika ili pak jednom od njegovih ‘neuglenih’ rubova, kako bi mozaik bio potpun potrebno je prisustvo svakog njegovog djelića.

Primjer mozaika možemo lako usporediti sa čovjekom. Svatko od nas jeste djelić jedne velike cijeline i svatko od nas u sebi nosi jedan dio ove kozmičke priče. Teka kada se udružimo te zajedničkim snagama i sposobnostima krenemo graditi svoju stvarnost, tek tada ona može biti upotpunjena, a samim time održiva i oslobođena od destrukcije.

Dakle, jedna zdrava zajednica zahtijeva sposobnost učenja, prihvaćanja, odricanja i davanja, te dubokog razumijevanja da smo svi mi JEDNA cijelina. Drugim riječima, ako želim da meni bude dobro, onda moram napraviti sve da i svima u zajednici kojoj pripadam bude dobro, to jest da ne želim drugima ništa manje od onoga što želim sebi samome – a da bi to bilo moguće, mi moramo naučiti kako djeliti ono što nam je bogom dato da djelimo.

Duboko vjerujem da ste svi vi koji čitate ovaj tekst već dovoljno osvješteni da razumijete ovo što vam govorim, i da ćete shvatiti to da se nalazimo u vremenu kada moramo krenuti djelovati iz srca, a ne iz ega. Ovim putem vas pozivam da se udružimo i da svi zajedno stvorimo jednu cijelinu, jednu raširenu ali dobro povezanu zajednicu slobodnih ljudi koja će biti izgrađena na moralnim načelima, toliko jakim da ih ništa pokolebati neće…

Napisao: Živi Čovjek Anđelko Katinić

Sređivanje života prije smrti

Uvesti red u naš život, dok još živimo, znači prvenstveno izbaciti sve ono što nam nije neophodno potrebno. Jedna od tih stvari je odstranjivanje  automatskog ili apriori ignoriranja svega onoga što nam stvara neugodu, gađenje ili strah. Osim trauma iz prošlosti toj grupi pripada i ignoranje svijesti o neminovnoj smrti tokom života. Sistematsko bavljenje temama iz te grupe, redovito nas nagrađuje trofejima „duhovnosti“,  poput trezvenosti, skromnosti i unutrašnjim mirom.

Jedan od načina da uvedemo više reda naš život, je sprijateljavanje sa vlastitom smrću. Blizak odnos sa njom nam daruje životnu podršku u smislu većeg intenziteta života, bolje učinkovitosti i osjećaja da zapravo nemamo vremena za zajebanciju (koja sa gajenjem kulture humora nema nikakve veze). Zamislimo si biće, na rukohvat iza nas, koje nas stalno promatra i vjerno prati kroz život. Ideologija romantike je to biće preimenovala u svetog anđela čuvara i poklonila nam ideju samovažnosti, posebnosti i vječnosti. „Loši“ životni pratilac nam daje mogućnost da rastemo kroz iskustvo života, dok nas onaj „dobri“ vodi u ropstvo i besvijest. Svatko od nas bira svog životnog pratioca na osnovu količine svoje individualne moći.

Život bez cilja, namjere i fokusa je preživljavanje, a ne život.  Život lišen prisnog odnosa sa smrću i ideje konačnosti je životarenje, a ne život. I preživljavanje i životarenje su rasipanja vremenskih i energetskih resursa, koje smo dobili na poklon od naših roditelja, onim duhovno-energetskim aktom grijeha, koji zovemo začeće. Oboje su  spirale koja nas vuku u besvijest i prepuštanja, preferirajući našu pasivnost. Umijeće življenje je, nasuprot njma,  spirala koja nas vuče ka više svijesnosti tokom života, te više svijesti tokom i nakon smrti, preferirajući našu aktivnost. I pasivnost i aktivnost se ne odnose na našu radinost ili lijenost na polju društveno priznatih zanimanja, već na ona čisto individualno-umjetnička.

Zašto je jedna od važnih stavki umijeća življenja priprema za smrt? Čovjek je uistinu čovjek samo ako sam donosi samostalne odluke. To je magični čin odustajanja od ustupanja svoje moći institucijama društva, nebi li one donijele odluke umjesto nas. Jedna od najvažnijih odluka koje jedan “insan” može za života donijeti je odluka da se uvede red u svoj život. Dio tog “reda” je uvođenje koncepta smrti u svoju svakodnevnicu, tj. o trezvenoj svjesnosti o konačnosti ovakvog načina postojanja i ne postojanje ideje o beskonačnom vremenu. Činjenica je da nam nijedna sila na ovom svijetu ne može garantirati da ćemo se sutra ujutro probuditi ili čak živi večeras zaspati. Nema to veze sa aktualnim stanjem u svijetu, u kojem je polito-korupto-medicina postala glavno ideološko oružje za teroriziranje stanovništva. Istina, mediji su nas svakodnevno bombardirali sa brojem oboljelih i umrlih, kao da nas polako pripremaju za neki malo veći “pomor ribe”. Time su ljude ili kronično preplašili ili su ih učinili ignorantnim prema smrti i strahu od smrti. Ipak nijedan od navedenih odnosa prema smrti  nije filozofski-duhovno- energetski  ispravan ili rečeno jezikom fatalističkih religija, griješni su.

Smrt je faktor ili energetski dio našeg fizičkog svijeta, kao uostalom i svijest. Smrt je tu da nas razbudi iz letargije prepuštanja našim slabostima i ojača nas da postanemo donosioci odluka. Smrt je moć, jer nam daje šansu da dosegnemo našu individualnu moć (ne onu iluzornu tipa društvene ili političke moći). Prijateljstvo sa smrću je možda i nakvalitetnije prijateljstvo koje možemo za života imati. Taj prijatelj nas nikad neće niti iznevjeriti niti slagati. Smrt nas uči da je ovaj život važan, da je on poklon mogućnosti  i poligon učenja, rasta i razvoja. Smrt životu daruje epitet svetosti . Koncept smrti kao savjetnika je važan dio učenja kako se odnositi sa društvenim svijetom, a da nam ta preokupacije ne pojede našu primarnu životnu energiju, koju možemo efikasnije iskoristiti u naše individualno-energetske (duhovne) svrhe. Pojam ispravnog korištenja naše životne energije je srž “umijeća prikradanja” ili “kontrolirane ludosti”, koju smo već spominjali na ovim koordinatama.

Red u našem životu polako ali neumoljivo sređuje i naš um, što rezultira lakšem dostupu tihovanju i fokusiranoj pažnji. Kontrola uma je direktan odraz reda u našem svakodnevnom životu, bez koje nema puta u tišinu i moć  istinske čovječnosti. Živim čovjekom se postaje uvođenjem reda u kaotični život osobe.

Red donosi svjesnost i trezvenost u život. Trezven i svjestan život donosi aromu svjesnosti u trenutku smrti, mogućnost izbora, mogućnost odluke. Kako itko može očekivati poklon milosti, nakon života provedenog u apstinenciji odlučivanja (tj. doslovno na automatskom pilotu kojim upravlja egregor društvene zajednice), da će u trenutku smrti biti sposoban donijeti ikakvu iole individualnu odluku? Ima li veće oholosti od očekivanja “vječnog života” nakon decenija životarenja i preživljavanja? Mišiće svijesti i odlučivanja treba kontinuirano trenirati tokom cijelog života. To je disciplina umijeća života. Životarenje je vjerovanje u “digitalne mišiće”, čiju nam učinkovitost obećava pseudo-duhovna kultura romantike, koja se kosi sa našom istinskom prirodom kao energetskih bića i istinskom prirodom univerzuma kao energetskog konglomerata.

Umijeće življenja nasuprot stihiji životarenja

Škola je priprema djeteta za budući život. Ja se ne sjećam da smo u školi ikad učili ili razmatrali temu smrti, a kamoli da smo se na bilo kakav način pripremali za taj događaj, bilo za nas same, bilo za ljude iz naše okoline.  Pisanje oporuke je uvijek bila tema nekog drugog, scena iz filma ili neke knjige. U školi smo učili koja je prosječna životna dob čovjeka i to nas je nekako odvraćalo od daljeg razmišljanja o smrti. Kao da nam statistika može na neki magični način garantirati „rok valjanosti  tijela“ od tih 70-ak godina.

Priprema za smrt se ne radi poslje smrti, već za života. Iako zvuči banalno, činjenjica je da velika većina ljudi tematiku smrti pozicioniraju izvan skupa svojih životnih preokupacija. Um ne poznaje smrt i uporno je nastoji ignorirati. Um sebe smatra transcendentalnim, vječnim, svetim. On nam te laži neumorno ponavlja, dok mi u njih ne povjerujemo, premda je istina pred našim očima sasvim drugačija. Zatvorimo oči i otvorimo um je parola materijalista i idealista (romantičara). Zatvorite um i otvorite oči je naredba fenomenalista. Kome vjerovati? Koju ideologiju pratiti? Hoćemo li se udati za ne-naš um ili naše oči, odlučit će naše romantično ili naturalistično srce. Jedno je umjetno-plastično, dok je drugo krvavo-masno-mišićno. Jedno je „lijepo“-duhovno, a drugo je „ružno“-materijalno. Jedno je isprazno, a drugo moćno.

Smrt je zabranjena u prostoru i vremenu uma osobe. Smrt nije i ne smije biti dio mog života, samo nečijeg drugoga. Smrt se ne smije dogoditi u mom vremenu, jedinom vremenu koji stvarno posjedujem, sadašnjosti.  Ona se u umu osobe uvijek događa u budućnosti. Bijeg osobe u  imaginarno vrijeme prošlosti i budućnosti je zapravo bijeg od prisutnosti sadašnjeg trenutka, koji  je za um i osobu opasan po život. Smrt je dio sadašnjosti, tog  jedinog stvarnog kontinuiranog trenutka ili vremena. Onaj tko ne živi u sadašnjosti, živi u iluziji uma i njegovim iluzornim vremenima, prošlosti i budućnosti. Samo um osobe može preživjeti u tim iluzornim svjetovima, čista svijest čovjeka ne.

Nakon smrti,tj. prestanka funkcioniranja fizičkog tijela i tjelesne svijesti, osoba nastavlja živjeti u pravnom svijetu. Vjerovatno bi u tom svijetu iluzije mogla živjeti vječno, ukoliko se pravnim aktom smrtovnice smrt nebi utvrdila i potvrdila društveno važećim dokumentom. Život kao i smrt, potvrđuje i dokumentira za to zaduženo, medicinsko osoblje. Ukoliko se smrtovnica nebi izdala, osoba bi nastavila živjeti dalje, a njen um bi vjerovatno i dalje mislio i tumarao svojim iluzornim svjetovima. Trik vječnog života je jednostavan. Samo treba spriječiti izdavanje dokumenta smrtovnice i osoba će nastaviti živjeti u umovima kolektivne svijesti i umova svojih bližnjih.

Sve počinje i završava sa medicinom.  Medicina je alfa i omega naše civilizacije. Danas, u vremenima totalitarizma i terora, baziranog na politički podobnoj i poslušnoj medicini, je to već svima jasno. Nijedna druga profesija nije tako zaštićena naspram ostatka društva, nijedna druga komora nije tako moćna i nedodirljiva. Oštećenja i smrtnosti nastale greškama ili manjkom higijene u bolnicama, gotovo je nemoguće razotkriti i dokazati, a kamoli dobiti kakva takva dostojna obeštećenja. Nedavno je jednom „gušteru“ ponuđena svota od 50 tisuća eura za „šutnju“, nakon što je nakon obaveznog cijepljenja ostao paraliziran, tokom služenja vojnog roka  u jednoj naprednoj evropskoj državi. Naravno da je ponudu odbio. Kako će se suđenje završiti, sigurno nećete saznati iz poslušnih medija.

Da li snagu živog čovjeka garantira zaobilaženje „velikog medicinskog brata“? Ostavlja li kućni porod i ignoriranje uradka dokumenta o rođenju ili nastanku osobe više prostora i energije za život i rast budućeg živog čovjeka? Koja je stvarna energetska cijena koju plaćamo za učlanjivanje u registar osoba?

Do prije koju godinu nisam ni znao da je čin „depersonalizacije“  ilegalan, dakle kažnjiv po važećem  zakonu. Sve to spada u skup zločina pod zajedničkim nazivnikom „ignoriranje ili negiranje države“.  U birokratski pedantnim državama, je tako u posljednjih par godina, nastala nova grupa političkih zatvorenika. Izgleda da je Goli Otok doživio renesansu u modernoj kapitalističkoj „Jugoslaviji“,  koju danas zovemo zajednica evropskih država. Na negiranje države se doslovce gleda kao na „uvredu protiv Boga“ i njegovi ignoranti ili državo-ateisti se tretiraju kao najgori i najopasniji zločinci.

Webinar – Virtualni čovjek u virtualnom svijetu

Virtualan;

Definicija
1. a. koji postoji u prividu ili proizlazi iz privida, a ne iz realnosti; nestvaran, izmišljen b. fil. koji se nalazi ili koji je prisutan u nekoj drugoj stvarnosti c. lingv. koji se odnosi na jezik kao sustav (langue) za razliku od govora koji pripada aktualnoj stvarnosti (F. de Saussure) d. potencijalna, moguć
2. inform. koji je računalno stvoren; umjetni, prividan, internetski

Iako smo mi sami ovu riječ uglavnom vezali za kompjuter i njihovo terminologija jasno je da je ona mnogo šireg značenja. Virtualno je ukratko nešto što je izmišljeno, što u biti ne postoji, prividno, privremeno, ovisno. Stoga koliko je vaše ime i prezime stvarnije od imena na kompjuteru, ili koliko je vaša adresa stvarnija od kompjutorske adrese. Prije virtalne pošte i virtualnih adresa imali smo običnu poštu (imamo je i sada) koja je također virtualna. Imena ljudi, gradova, ulica su također izmišljena sa određenom svrhom. Čovjek koji prebiva u tom izmišljenom svijetu i smatra ga stvarnim nije u dodiru sa stvarnošću pa se može smatrati virtualnim. Svijet papira nije nimalo stvarniji od svijeta digitale. Jedina razlika leži u mediju pohrane virtualnh podataka. Veliki duhovni učitelji nas uče da je i sam materijalni svijet iluzija, da njegov privid leži u umu pojedinca, što je djelomično uspjela potvrditi i znanost kroz kvantnu fiziku. Pitate li se zašto je kvantna fizika zaustavila svoj razvoj u posljednjih 100 godina. Tema o virtualnosti materijalnog svijeta prilično teška i nije samoevidentna pa ju je nezahvalno pokretati, ali sa druge strane koliko je teško uvidjeti da je pravno-administrativni svijet virtualan i u stvarnosti ne postoji!. Neka to bude početak istraživanja za sve ljubitelje sistema i konvncionalnosti konformističkog sna poznatijeg i kao američki san, jer kako je rekao George Carlin: “Američki san možete živjeti samo ako spavate!”

 

 

Webinar Ugovor

Ovo je teme koja se mora konstantno produbljivati jer čovjeku koji je slobodno biće i uvijek može iskazivati slobodnu volju još uvijek nije jasno kako tu slobodnu volju može izgubiti. Mnogi danas šetaju ulicom i govore kako su prava čovjeka neotuđiva i kako čovjek može bez ikakavih obaveze konzumirati svoja bogom dana prava. To je daleko od istine tim više što većina tih se gotovo više ne mogu niti klasificirati ako ljudi ili živima. Onaj koji se odrekao svojeg duha i božanske prirode kako bi mogao kupovati i trgovati zasigurno više nema svoju slobodnu volju jer se implicitno ugurao u ugovorni odnos. Sotona kao kralj materijalne (ne)stvarnosti može u iluziji materijalizma te komfora ali i beznadežnosti koju materijalni svijet nudi utjecati na čovjeka tako da se ovaj ugovorom odreče duhovne stvarnosti u zamjenu za materijalnu, prolaznu, privremenu materiju. I mnogi upadaju u svijet Šeitana uživajući u “civilizacijskim blagodatima” i materijalnoj “sigurnosti” da bi onda rekli da tu blagodat neće platiti. Platit ćeš je i te kako prijatelju. Slobodna volje? Nemaš je prijatelju, javno, pismeno i usmeno si je se odrekao. Imam ugovor!

Kako to čovjek radi i da li je uopće svjestan toga  pokušajte sami proučiti, a ja ću vam malo pomoći webinarom o ugovorima kojeg sam snimi prošle godine!

Webinar Autoritet

Autoritet je nekada bio nepoznat pojam dokle se na zemlji nije pojavio iluzorni koncept civilizacije i civiliziranih društvenih uređenja. Tako i sama riječ autoritet ima svoj korijen u Rimskom pravu (auctoritas). Danas je potpuno normalno imati nada sobom autoritet ili stremiti da i sam postaneš jedan kako bi imao podanike ili sljedbenike. Da li bi i zašto bi čovjek trebao imati ikakav autoritet pitanje je koje svatko treba postaviti sam sebi. U kolektivističkom smislu svaki pristalice takve ideologije tvrdi da kolektiv treba biti vođen i da je narod bez vođe kao muva bez glave. Individualisti pak smatraju da čovjeku netreba ikakv autoritet pogotovo u društvenoj zoni, te da je to kao i svako drugo, individualno pitanje.

Danas se autoritet nameće u svim segmentima življenja jer je individualizam strogo zabranjen, a kontrola dominira. Psihološki se čovjek lomi od malih nogu kako bi bez pogovora i što jednostavnije primio bez puno prigovora bilo koji autoritet kao nešto normalno pa čak i poželjno. Ta se priča ciljano potiče kako čovjek nikada ne bi imao sebe i kako bi dovijeka ostao nesposoban odlučivati bez prisile ili pritiska o svojem vlastitom životu!

Asimptomatična upala mozga

Izbori su završili i sad je vrijeme ponovne eskalacije korona virusa! Tko je znao da će biti tako neka digne ruku! Svi? Eto vidite kako je to prozirno! A i ti virusi nisu što su nekad bili, previše su predvidljivi. U vrijeme kad Vakula ne može pogoditi današnju prognozu vremena naši epidemiolozi u sat i dan znaju kad će i koliko narasti broj zaraženih. Točno se zna i kad će drugi val! (Znam i ja, došapnula mi cura iz laboratorija jednog poznatog doktora).Bogami struka je to, znaju ljudi! Velike su fakultete izučili…. Ili je sve ovo dogovoreno unaprijed!

Kontroliranje mozgova narodnih masa nikad nije bilo jednostavnije. Postoje mediji masovnog dezinformiranja i Himlerovska metoda po kojoj laž koja se ponavlja dovoljno dugo na kraju postaje istina, vrlo je laka za implementiranje. Alka Vuica bi rekla: Laži, laži, laži me ti to radiš najbolje!

U svijetu uma istina ionako ne postoji, postoji samo dogma tj. dogovoreno vjerovanje. Ako većina kaže da je danas ponedjeljak onda je ponedjeljak, a ne postoji ikakav način da bi se ijednom metodom dokazalo da je danas zaista ponedjeljak. Znači samo je potrebno većinu uvjeriti u istinitost određenih informacija i to se smatra doktrinom, činjenicama. To što se one ne mogu dokazati, provjeriti, istražiti ili izmjeriti još je i bolje, jer tako laži mogu vječno ostati doktrine, zamjena za istinu.

Danas je prvi dan kako se uvode strože mjere nošenja maski u zatvorenim prostorima u tzv. Hrvatskoj. U sred ljeta kad su temperature preko 30 stupnjeva! Pa kad je ijedan „virus“ preživio na toj temperaturi. Nije li prehlada zimska bolest kada se tijelo čisti kao i sve u prirodi da bi dočekalo proljeće i buđenje života očišćeno i zdravo. Ovakva pitanja koja slamaju logiku prehlade usred ljeta nisu baš primljena sa odobravanjem, a uvijek postoje dežurni politički znanstvenici koji će dati nekakav solomunski zaključak i objašnjenje koje nitko pa valjda niti on sam ne razumije. Ovakvi se politički znanstvenici povode za nikad dokazanom ali u praksi ispitanoj činjenici da se ovce puno lakše šišaju kad ništa ne razumiju. Oni su zadivljeni i očarani mudrošću dežurnog propagatora po formuli da je vjerodostojnost obrnuto proporcionalna razumijevanju ili laički: „Joj što je ovaj čovik pametan, pa ja ne razumin ništa što ovaj govori!“

Političari su sad malo ispali iz igre jer im se više ne vjeruje bez obzira koliko su nerazumljivi pa je sistem da bi opravdao pooštravanje mjera pozvao u pomoć provjerene agente sistema apolitične (ako ćemo lagat) Aleksandra Stankovića i doktora Đikića.

Nećemo o liku i djelu ove dvojice, ali se možemo osvrnuti na samo neke činjenice. Aleksandar Stanković vodi jadnu od najgledanijih i najutjecajnijih emisija “Nedjeljom u dva” već skoro 20 godina i nema koga nije pozvao u goste. Ipak činjenica je da njegova dugovječnost u jednoj od najkorumpiranijih TV kuća u Europi nikako nije dokaz njegove novinarske veličine ili utjecaja već, ako mene pitate, obrnuto. Ništa pametnog taj nije napravio u 20 godina. Češkao je političare i kriminalce po jajima i nije im se zamjerao, jer da jest sigurno ne bi toliko dugo vodio ovu emisiju. Kad se podsjetim Denisa Latina i njegovih emisija te kontroverzi koje su izazivale ne mogu da ih ne usporedim. Latin je naravno zabranjen i ukinut bez obzira na izuzetnu gledanost, a eto Aco je ostao. Na kraju krajeva ipak je to talk show, čovjek se bavi zabavnim programom, žutilom.

Isto tako i Dr. Đikić čija biografija pokazuje nebrojene nagrade koje je isti dobivao od raznih državnih sveučilišta i zaklada koje su ga ujedno i financirale u njegovim istraživanjima. Đikić nije otkrio išta revolucionarno ili oslobađajuće što bi oslobodilo narod od jarma medicine ili znanosti. Mnogi drugi koji su otkrili takve revolucionarne stvari nisu bili poželjni sistemu, nitko ih nije financirao, promovirao, ili na ijedan način nagrađivao. Dapače mnogi su završili jadnim životima, šikanirani, zaboravljeni, financijski uništeni. Stoga, da li Đikić radi u korist čovječanstva ili sistema, meni je potpuno jasno.

Ja tu emisiju nisam gledao, ali kako nemoš izbjeć obavezne informacije za um svakog građanina načuo sam u nekoj emisiji iz segmenta razgovora kako Đikić govori o korona virusu kao asimptomatičnoj bolesti.

Ma daj, asimptomačina bolest, ma nemoj me jebat!

Zamislite da dođete u doktora i kažete mu:

„Doktore pomagajte!“

On kaže: „što vam je!“

Ti: „pa ništa!“

D: „Kako ništa, pa gdje vas boli“

T: „Pa ne boli me nigdje.“

D: „jeli se umarate, pod stresom, kako spavate, imate li kondicije.“

T: „ma ne umaram se, nisam pod stresom, spavam ko beba, imam kondicije upravo sam odigrao teniski meč od tri ure.“

D: „pa je li imate kakve smetnje, ili simptome!“

T: „ne nemam nikakve smetnje ni simptome, ali bih svejedno želio znati koju bolest imam!“

D: „čekaj je li ti to mene jebeš, nište te ne boli, nemaš ikakve simptome smetnje, trčiš ko Abebe Bikilla i tvrdiš da si bolestan.“

T: „znate doktor Đikić je rekao da postoje bolesti koje nemaju nikakvih simptoma, da su to asimptomatične bolesti i da su takve najopasnije i treba ih se čuvati zato sam se uplašio!“

D: „Slušaj sinko, kod mene su ti sljedeća pravila, nema simptoma, nema bolesti, a za sve dodatne informacije obrati se Dr. Đikiću, a sad odjebi, mene si doša zajebavat jebote Đikić u guzicu!“

Uf što trljaju ruke arkoni i demoni na ovakve podvale! Hmmmmmmmmmm, nosiš bolest a nemaš ikakve simptome, interesantno! Pa to se može fenomenalno iskoristiti u političke svrhe.  Samo trebamo napraviti test koji će pokazati da su svi nositelji bolesti.

Evala, Ti misliš da si zdrav, a zdrav si kurac! Priključe te na glupi aparat ili na kakav falši kineski test i on kaže: „Bolestan si rođo! Ili da budemo precizniji nisi bolestan jer nemaš nikakve simptome, ali si zaražen.“ Pa to je fenomenalna prevara! Koda je problem danas biti zaražen. S čime su nas sve sprejali i što su nam sve stavljali u vodu u posljednjih 50 godina sam Bog zna, onaj ko nije zaražen sa tim nečim je čista anomalija.

Dakle došli smo do točke u vremenu i prostoru gdje je prehlada smrtonosna bolest koju se ne može ikako otkriti, jer eto jebiga podmukla je pa nema simptoma. Jedina nada su nam lažni korona testovi kod kojih su i koze i papaje nosioci virusa. Brojevi koje nam trube po radiju su samo brojevi iz guzice izvađeni ko da će ih iko ikada provjeravati.

Doktori i medicinska struka stoga nam više te trebaju jer kako liječiti bolest koja nije bolest i zašto bi se zapravo iko i liječio od toga! Bolest se po definiciji uvijek i vezala za simptome, pa se po njima i prepoznavala, bez simptoma nema bolesti, pa tako pozitivni na korona virus nisu „oboljeli“, već samo pozitivni. I ja sam pozitivan na šećer i sladoled, i što sad.

Ono što mene mnogo više intrigira je danas sveprisutna asomptomatična upala mozga, koje je zaista jedna duhovna bolest, ona u kojoj je čovjek prestao koristiti ikakve vijuge koje mu je Bog dao te se zbog pretjerane neupotrebe razvio upalni proces  koji je uništi veliki broj neurona i neuronskih veza, bacio u smeće veliku količinu DNK koda i kalcificirao dušu. Naoko i nauho nevidljivi su simptomi te bolesti, aparati ništa ne pokazuju, ali ako percipirate osjećajem osjetit ćete jednu energetsku hladnoću i logičku crnu rupu ali i strah koji se pojavi čim se počne preispitivati priroda ludnice u kojoj počivaju asimptomatični nositelji virusa koji prouzrokuje upalu mozga. E, to je prava pandemija koju niko nikad neće proglasiti!

Radio Brač o izborima i prosvjedima i drugo

Ova je godina izrazito sadržajna sadržijama. Ima svega, pojedinac nemože upratiti sva događanja koja se događaju. danas je jedno sutra drugo i vidljivo je da plan #ostani doma, #sigurnostpriježivota, #glasajzaHDZ, ne funkcionira baš kao po loju. Rezultat je to mnogih koji vide što se zaista događa i odupiru se se plandemiji i drugim vražijim/sistemskim planovima za zarobljavanje ljudske duše. Političari sa zaista trude da budu pokorne sluge svevišnjeg kneza ovog svijeta, odbacujući svoj potencijal i volju i pretvorivši se u neljude spremne na sve. Ali bez obzira ns ve vrlo je interesantno živjeti u ovim trenucima i vidjeti svakojake budalaštine koje se događaju i kakvi su odgovori ljudi na njih. Pa eto ja i vedran malo ćakulamo o tome!

 

„Tvrda“ pandemija ili „meki“ puč?

Do sada smo slušali vijesti samo o vojnim pučevima. Vojni puč je postupak kad represivne sile vojske, zaobilaze legitimne političke puteve i dolaze na vlast države putem vojne sile i zastrašivanja. Vojni puč pritom može imati podršku javnog mijenja ili ne. Ukoliko se reprezentativna politička elita toliko odvojila od svog biračkog tijela, da je on postao svjestan toga, vojska u tom slučaju može preuzeti vlast, nebi li spriječila maltretiranje stanovništva od strane policije, ili građanski rat izmeđ dva tabora, od kojih jedan podržava i političku vrhušku, a drugi ne. Vojska time postupkom privremeno preuzuma vlast, nebi li omogućila civilnom stanovnišvu da ustanovi pravedniji sistem upravljanja i odlučivanja u interesu sebe ili boljitka čovjeka, kao njen osnovne jedinice. Druga vrsta puča je onaj čije konce vuku strane sile. U slučaju da vlada jedne države ne provodi interese neke vanjske imperijalne sile, nastoji se izvana vrbovati  zapovjedništvo vojske, koja onda treba provesti interese tih stranih sila na ušrb svog vlastitog naroda. Skora povijest srednje i južne Amerike je tužna povijest te vrste vojnog puča i ujedno kriminalna povijest ilegalnih projekata CIA-e.

Ima li i drugačijih vrsta pučeva? Zašto raditi puč u svakoj zemlji posebno i pritom troštiti ogromna sredstva, kad je moguće napraviti globalni puč i stvar na cijelom svijetu srediti odjednom, sa vrlo malim ulaganjima? Što više, na globalnom puču se, pored ostvarivanja političkih ciljeva, može i dobro zaraditi. Što reći za ovaj aktualni puč svjetskih razmjera, gdje je umjetno i prisilno stvoren problem i ponuđeno rješenje, koje svi onda moraju kupiti. Ova medijski nametnuta pandemija, zapravo je logičan završetak procesa globalizacije i kruna  neoliberalizama. Slobodan tok kapitala (veliki jedu male) je otvorio puteve ka “slobodnom” toku ideja i političke moći, pripremivši tlo za jedno globalno političko, znanstveno i medijsko jednoumlje. Ova pandemija je pokazala svu lažnost pojma slobode i ljudskih prava unutar političkog sistema demokracije (i njenog oca kapitalizma tj. robovlasništva). Tako smo protiv svoje volje završili u društvenom uređenju autoritativnog kolektivizma. Vrijeme će pokazati da li je ova „meka“ dikatatura efikasnija i ubitačnija od onih diktatura komunizma i fašizma, protiv kojih se ona „humana“ zapadna kapitalistička demokracija stvorila, da bi ga onda svim svojim bićem mrzila i protiv njega se do borila.

Mora se ipak priznati da je aktualna pandemija majstorsko dijelo jedne nove strategije puča: meki, globalni puč. On je lukavo iskoristio etiketu demokracije ( i njenu brigu za zdravlje i živote svojih građana) kao paravan, kao taoca na neodređeno vrijeme, da bi u pozadini proveo svoje planove. Kako to da nas sad brine nekolica umrlih od virusa, dok nas prije koju godinu, dok je „humani“ Obama i njemu slični prethodnici bio na vlasti imperije, nisu zanimali milioni mrtvih u ratovima na osnovu lažnih optužbi. Zašto bi baš sad vuk promjenio ćud i postao uzorni filantrop, kad mu je biografija puna genocida? Kako to, da se baš sad, te divne svjetske organizacije odjednom brinu za naš život i naše zdravlje, a praktički jučer su gazile ili ignorirale svoje vlastite odredbe.

 

Pošto je demokracija, barem onako na papiru, još uvijek zakonska baza društva, većini ne pada na pamet da prosvjeduje, jer vjeruje da je stanje diktature samo privremeno. Oni pak koji se usude prosvjedovati, bivaju ili ismijani, proglašeni ludim, ili uhapšeni i kažnjeni. Pod parolom humanosti demokracije i znanosti, ta ista prerušena diktatura nam sve svoje postupke objašnjava kao neophodne, čovjekoljubive, jedino razumske. Stanje je takvo, da je sve ono što podrazumjevamo pod pojmom sloboda, privremeno suspendirano i to za naše dobro. Sad je suludo i ilegalno braniti slobodarska prava, do kojih smo teškom mukom došli. Jesmo li zaboravili cijenu? Gdje je naša zahvalnost prema „Black Steni“ i njemu sličnim?

Nama se umiljato poručuje da je „crvena karta za slobodu“ samo privremena, ali ti isti koji su napravili plan za pandemiju i donijeli odluku o izvanrednom stanju, su isti koji trebaju donijeti odluku da se ono i okonča. Pošto njima nije u interesu, da ikada dođe kraj ovom maskenbalu, treba samo novoj diktaturi dati lijepu etiketu koja umiruje: “novi normalitet”. Divno, um je zadovoljan, a stomak se grči. Tko ima pravo, um ili tijelo?

Taj “novi  normalitet” ne nekako podsjeća na „kuhanja žaba“. Kako ono ide recept?

  1. žabe prvo paralizirate i onesvijeste strašnim (medijskim) vriskom
  2. tada ih tako polu-žive nježno stavite u posudu sa vodom sobne temperature
  3. vodu polako zagrijavate dok ne dobijete najsviježije kuhane žabe, koje još pritom niste ubili nego žive smekšali.

“Novi normalitet” se zove proces laganog zagrijavanja te posude, pri čemu žabe neće primjetiti porast temperature, bivajući tako skuhane na-živo. Što ako nekoliko žaba u kotlu primjeti, da nešto nije u redu sa ovim projektom “ljubavni i brige za njihovo zdravlje”, pa započnu druge žabe oko sebe uvjeravati u to i smišljati bijeg iz kotla, koji je moguć samo zajedničkim snagama? Buntovnici se brzo proglašavaju opasnim po zajednicu i na neodređeno vrijeme se “kacavaju” na dno kotla.

Nikakvo, ma kako opasno i izvanredno stanje bilo, ne smije zabraniti odvijanje slobodne i trezvene diskusije. Ipak, upravo to se dogodili našem demokratskom svijetu. Aktualna situacija  pokazuje, koliko je zapravo demokracija bila i jeste licemjerna.  Na to činjenicu su uporno upozoravali mnogi analitičari i otvoreno kritizirali tiho nestajanje njenih ideala i prava, ne dobivajući pritom, za istinsku demokratsku kulturu, zasluženi medijski prostor. Plansko smanjivanje prostora za slobodnu debatu i njeno potpuno ukidanje, pokazuje koliko je važan proces pravovremene kritike, u cilju sprečavanja dolaska u pat poziciju, u kojoj se sad svijet nalazi. Ironija sadašnjice je da živimo u demokratskoj državi, kojom vlada demokratski izabrana vlast, čiji se autoritet i ispravnost njenih odluka ne smije dovesti u pitanje, jer ne postoji inter-demokratski prostor, slobodan za kritiku te iste vlasti, niti postoji mehanizam (poput direktne demokracije) da se ospori legitimnost te iste vlasti, na osnovu njenih očitih propusta. Tako imamo absurdnu situaciju diljem Evrope (osim naravno u Francuskoj, gdje je diskusija i u službenim medijima prisutna, a popularnost njenog predsjednika na nivou „polovnog“ toaletnog papira) da izvršioci vlasti bivaju proglašeni za heroje, dok su oni zapravo prisilno zatvorili svoj narod, poput miševa u laboratorijima farmaceutske industrije, „za njihovo dobro“. Zamislite si sad te miševe za pokuse, koji se klanjaju i obožavaju one koje na nima vrše pokuse. Absurdno ili perverzno u sado-mazo stilu?

Polako se može primjetiti jedan napet i bolan raskol društva na dva tabora. Prvi je onaj koji aktualne vlastodršce smatra herojima, jer im taj scenario nude mediji, znanost i „zdrav razum“. Drugi tabor je onaj koji vlastodršce smatra slugama, marionetama globalnih pučista, koji rade protiv interesa naroda koji ih je izabrao i koje zapravo nisu heroji, već veleizdajnici. Trebaju li zbog toga biti dovedeni pred sud pravne države, prethodne očišćene od pljesni korumpiranog sudstva? Kakva heretička misao! Oni nekorumpirani povjesničari će moći potvrditi osnovu za taj „heroizam“ već krajem ove godine. Živi bili pa vidjeli!

Napon između ta dva tabora je na putu da eskalira u otvoreni građanski rat, što se već može primjetiti u nekim državama SAD-a. Prvi tabor optužuje onaj drugi za ugrožavanje etničke čistoće nacije vjernika-jednoumljaša i proglašava ga opasnim (strpimo se još malo pa će biti proglašeni i teroristima), dok onaj drugi optužuje prvog za postepenu eliminaciju svih sloboda.Taj međusobni obračun “raje”, na kraju krajeva, za elitu nije ni toliko nepoželjan, jer ti globalni perverznjaci (koji obožavaju igle i svakojaka zaprašivanja) već računaju sa njegovim pozitivnim rezultatima (smanjivanje svjetske populacije=snižavanje emisije ugljičnog dioksida; kakva divna klimatska računica).

Ipak nemojmo se zavarati! Ključno pitanje nije u tome da li je ovo lažna ili stvarna pandemija. Ovo je puč, a on je ilegalna (kriminalna!) promjena društvenog ustrojstva, bez obzira na to da li su pritom korištene meke ili tvrde metode. Soft-puč je čak i smrtonosniji od onog vojno-tvrdog, jer je onaj meki do neprepoznatljivosti zamaskirao svoje lice, metode i namjere.

 

 

Državizam, opasna religija jednoumlja

“Molimo se za narod i otadžbinu, na kraju svake mise!”

Car je gol! Kako je virus razgolitio Cara? Jedan od pozitivnih posljedica aktualne pandemije je razotkrivanje našeg društveno-ekonomskog sistema. Virus nije donio ništa novo. On je samo pojačao ono što je ionako već postojalo i ubrzao demaskiranje pravog stanja. Svijet se nije promjenio, samo je postao iskreniji. Tako sad u čudu ustanovljavamo da ipak živimo u ne-liberalnom socijalizmu (mnogo gorem od onog kojeg se još sjećamo), a ne u liberalnom kapitalizmu, kako nes uvjeravaju. Kako je inače moguće da država otkupljuje ili pomaže posrnulim poduzećima?

Otkrilo nam se novo lice državizma, te religije nepogrešivih autoriteta, direktnih poslanika Boga na zemlji. Država je izgleda konačno i globalno izašla iz braka sa religijom. Prazna svetišta svih svjetskih religija su dokaz da je ideologija religija izgubila moć potpune kontrole nad stanovništvom. Državi je sada privlačnija moć medija, koji svoju propagandu  zasnivaju na ideologiji znanosti. Aktualni razvod neodoljivo podsjeća na nešto što se zbilo prije skoro sto godina. Svojim ugovorom sa Vatikanom iz 1933. godine, Hitler je u potpunosti onemogućio politički angažman katoličke crkve, koja je prije toga, sa svojom narodnom strankom, imala veliki utjecaj u opoziciji. Crkva se potpisivanjem ovog ugovora nadala da neće neslavno proći kao ostala opozicija (komunisti i sociajalni demokrati), koji su brutalno razbijeni. Hitler je ugovorom dobio apsolutnu moć u državi i slobodan menvarski prostor da da ponudi brak medijima i znanosti, koji kao miraz, moraju odustati od svoje slobode i potpuno se moraju povinuti naređenjima vlasti. Malo je poznato da je taj ugovor sa Vatikanom još na snazi, čak i do današnjeg dana. Sličnost sa trenutnom situacijom u cijelom svijetu je naprosto zapanjujuća. Tko se danas usuđuje javno suprostaviti državnim medijima i “istinama” državne znanosti.

Opozicija ne smije postojati. Drugačije mišljenje se pod svaku cijenu mora suzbiti.  Hitler je došao na vlast demokratskim putem, da bi tu istu demokraciju u kratkom roku zamijenio diktaturom. Ne podsjeća li nas taj prelaz pomalo na oval aktualni, u kojem je iskorišten strah od virusa, za ekpresnu suspenziju demokracije i uspostavu diktature korumpiranih virologa.

Tako je “svečano” sklopljen novi globalni brak, brak države i znanosti. Tu se naravno ne radi o braku iz ljubavi, već samo iz prisile i straha. Ukoliko želi ući u sigurne bračne vode, znanost se mora odreći svoje slobode i svoje ciljeve podvrgnuti i uskladiti sa ciljevima državne vlasti. Stvorena je tako jedna kopija znanosti, tkz. državoljubna znanost, kojom upravlja politika i birokratski aparat države. Državna znanost je svojim brakom potpunosti zamijenila dominaciju državne religije. Znanstveno dokazana opasnost od virusa je jača od straha od božje kazne i neodlaska u crkvu. Crkva naravno mora poštovati svjetovnu vlast države, kao je to jasno definirano u hitlerovom konkordatu. Meni se zapravo čini, da je državna znanost samo prerušena državna religija. Možda je razvod i novo vjenčanje samo popagandni trik obmane? Zašto bi inače bilo normalno da jedan profesor dobije otkaz na fakultetu, ako izađe iz katoličke crkve (primjer Austrija), još i u vremenu nakon drugog svjetskog rata. To jasno pokazuje religiozne korjene znanosti. Zapravo državna religija je kao sistem masovne hipnoze, planski i sistematski zamjenjena državnom znanošću. Pritom se nije desila nikakva revolucija. Prelaz je bio gotovo neprimjetan, klizni. Još je moja profesorica u srednjoj školi naglašavala, da su svi znanstvenici vjernici, vrlo religiozni ljudi. Mnogi citati Einsteina to potvrđuju. Raskol znanosti i religije je potpuno neprirodan i umjetno induciran, kao i propaganda o raskolu tijela i duha. U stvarnosti postoji samo znanost, neograničena dogmama i tabuima. Sve ono što zovemo religija, magija, natprirodno itd. uopće ne postoji. Postoji samo slobodna znanost. Nažalost, to nije znanost koja se udala za državu.

Ista državna znanost stoji i iza ideologije kimatskih promjena. Projekt “zeleni” je vješti manevar osvajanja i porobljavanje onih “lijevih birača” i njihovo neprimjetno translatiranje u krajnju desnicu, u slijepe i gluhe robove države i globalnih interesa NWO-a. Kako inače objasniti skladan brak zelenih i konzervativnih narodnjaka u vladi Austrije, ljevice i desnice, tokom najnovijeg projekta globalne pandemije? Našao se zajednički neprijatelj cijelog stanovništa i svi moraju krenuti u boj, bez iznimke, ukoliko ne žele da se proglase dezerterima.

“Mi smo u ratu!”, jednoglasno ponavljaju najmoćnije vođe evropskih država. Tko im je napisao govor? Tko je svim stožerima svijeta prosljedio naređenje što da rade i kako da se ponašaju?  Svi smo u ratu protiv virusa, tog novog neprjatelja svih ljudi na zemlji! Virus je tako postao novi Sotona, đavo koji rado ispunjava sve želje vladajuće elite.

  1. Virus, genijalni ubojica ljudskih sloboda i prava Čovjeka.
  2. Virus, genijalni ubojica papirnatog novca, jednog važnog faktora slobode.
  3. Virus, genijalni ubojica prava na slobodu mišljenja.
  4. Virus, genijalni ubojica prava na odustajanje od prisilnog cijepljenja.
  5. Virus, razlog za uvođenje izvanrednog stanja, nove diktature, koja se slatko naziva “novi normalitet”.

 

Pregled privatnosti

Ova web stranica koristi kolačiće tako da vam možemo pružiti najbolje moguće korisničko iskustvo. Podaci o kolačićima pohranjuju se u vašem pregledniku i obavljaju funkcije poput prepoznavanja kod povratka na našu web stranicu i pomaže našem timu da shvati koji su dijelovi web stranice vama najzanimljiviji i najkorisniji.