um

Intencijalnost

od

Jedna od najvećih lukavština naše kulture, koja zapravo graniči sa zločinom, je krađa individualne namjere. Cijeli proces sazrijevanja ili socijalizacije je usmjeren ka uvjeravanju pojedinca u njegovu individualnu beskorisnost, besciljnost i ovisnost o zajednici. Dok nas znanost uvjerava u proces evolucije koji ne vodi nikakvom cilju, religije nas uvjeravaju da je cilj izvan nas i ovisi o našoj poslušnosti i milosti Boga. Treće solucije nema i ne smije biti, a ako se kojim slučajem pojavi, mora se satrti bez milosti. Sjetimo se samo inkvizicije. Svaka individualna namjera koja se ne uklapa u kontekst strukture zajednice je tabu, hereza, nešto đavolje. Pod svaku cijenu se pojedinac mora uvjeriti da odustane od sebe, svoje individualnosti i time od svog individualnog kontakta sa energijom, namjerom ili istinskim Bogom.

Znanost i Religija su dva projekta čarobnjaka romantike, u cilju nijekanja postojanja intencijalnosti. Drugim riječima, pažnje pojednica se mora translatirati od svijesti ka umu. Ta dva projekta su projekcije dvije varijacije uma. Religija gaji saturnovski tip uma. To je onaj ograničavajući, teški, važni, dogmatski, moralni um, koji straši i traži apsolutnu poslušnost. Znanost obožava onaj merkurovski, dječji tip um. On je radoznao, blebetav, neposlušan, drzak, lukav , ne poštuje starije (tradiciju) i sklon korupciji (sve bi dao za kocku čokolade). Između razdoblja djetinstva i starosti se nalazi razdoblje zrele trezvenosti, razdoblje čovjeka. On je prerastao pubertetski um (uvjeren u suludu ideju besmrtnosti i nepresušnost svoje energije), a još nije postao onaj sterilan, starački krut i dementi um, paraliziran strahom od smrti. Hijerarhijski  gledano, saturnovski um je nadređen onom merkurovskom. Zato je religija i sudstvo iznad znanosti, koja rado koketira sa ekonomijom. Znanost je klonirano dijete religije (saturna), nakon što je on pojeo (inkvizicija) ono prvorođeno i prirodno rođeno dijete (renesansa, alkemija i cijela hereza). Savršeno prilagođena duhu vremena, čarobnjaci znano-religije su uspjeli napraviti kopiju i tako zavarati cijeli svijet.

Osmotrite pažljivo znanstvene i religiozne vjernike. Nisu li u suštini isti? Poput djece koja vjeruju u dolazak „djeda Mraza“, dolazak  Mesije ili otkrića savršenog lijeka ili cjepiva. Oboje nam treba donijeti spasenje, vječni život u nebeskom  ili transhumanističnom raju. Gdje su nestali svi ljudi, koji gaje svoju pažnju i vjeruju samo u svoju čistu percepciju i svoje jako tijelo?

Intencijalnost je fenomen tijelo-svijesti, a ne uma  i mora se pod svaku cijenu spriječiti njeno dosezanje. Ako se tokom puberteta i studija slučajno pojavi, odmah se sistematski ubija u krutoj strukturi jedne kompanije u koju se završeni student zaposli. Ako on slučajno ostane u okrilju akademije i nastavi doktorski studij, „kiriju“ mora platiti odustajanjem od svoje „neznanstvene“ teorije. Nitko tko nije podmitljiv ne može opstati i uspijeti u koruptnoj strukturi institucija znanosti i religije.

Gdje su onda zreli ljudi naše zajednice? Ja vidim samo djecu i starce. Prvi jedva čekaju da postanu osobe, dobiju osobnu kartu i punoljetnost, nebi li  konačno položili vozački ispit i time postali „slobodne osobe“. Kad dobiju i novac, koji su zaradili svojim trudom, „sloboda“ osobe je zapečećena i ostaje tako zabetonirana do smrti. Zato se poneke zrele osobe u kriznim srednjim godinama i starci u trenutcima lucidnosti pitaju, kamo je nestala njihova životnost i čovječnost, koju su imali tokom mladih dana. Nekim čudom je sva ta čarolija nestala, čim su dobili potvrde o svom zvanju, postale odgovorne osobe i dobile položaj u strukturi društva.

Sjetimo se trenutka kad smo odustali od svoje namjere, odustali od trezvenosti i postajanja čovjekom. Osoba nema namjeru, ona se samo priključuje na aktualni program zajednice. Osoba nije individualno biće, već klon društvenog bića, forma pojedinačnog bio-robota.

Tema intencijalnosti ili namjernosti je toliko teška za shvaćanje i probavljanje, kolika je velika njena praktična važnost. To je, kao i fenomenološka redukcija, koncept koji  šamanizam i čarobnjaštvo dijeli sa filozofijom fenomenologije.

Intent (ili namjera) je za šamane sila koja prožima cijeli svemir, koja je svjesna sama sebe i koja može slušati naredbe čarobnjaka. Ne, to nije ono što se smatra Bogom, koji uslišava molitve ljudi. Namjeri se besmisleno moliti. Njoj se možemo samo prepustiti, kad se odreknemo našeg mentalno-duhovnog ega i utemeljimo u unutrašnjoj tišini. Dakle um nam nimalo ne koristi u tom procesu otvaranja prema namjeri, ali naše tijelo, naše energetsko biće svakako. Kao što je i slušaj sa tišinom, otvaranje namjeri može preživjeti samo energetski kompaktno biće snažnog tijela. Samo u takvoj „poziciji moći“ čarobnjak može prizvati namjeru i aktivno učestvovati u činu namjeravanja. Mi zapravo na nesvjesnom nivou namjeravamo sve što se događa u našem životu. Razlika između prosječnog čovjeka ili osobe i čarobnjaka ili živog čovjeka je, što ovaj posljednji nastoji da to radi svjesno i namjerno. Primjera radi možemo navesti stanje u kojem se svijet nalazi danas. Milioni ljudi nesvjesno učestvuju u stvaranju ove stvarnosti koja nije u njihovom interesu, time što nesvjesno daju pristanak i podržavajući iracionalne mjere svojih podmićenih vladara, prepuštajući se strahu ili ignoranciji netflix-a.

Intencijalnost se u zapadnom svijetu, kao koncept, prvo pojavljuje kod skolastika. Brentano je prvi koji je taj pojam uveo u filozofska razmatranja i kao učitelj Husserla, snažno je utjecao u njegovoj preobrazbi iz matematičara u kreativnog filozofa. . U fenomenologiji je intencijalnost postala suštinom svjesne pažnje, koja se usmjerava na neki objekt. Čak i mi danas upotrebljavamo izraz „intenzivna pažnja“, kad želimo opisati stanje svijesti neophodno za razrješavanje nekog konkretnog problema, pronicanje u neke nove sfere iskustva ili sticanje novih znanja. Sjetimo se trenutka kad nekome želimo nešto pojasniti (na primjer koncept živog čovjeka u pravnom smislu) i pritom uviđamo poteškoće teindividue da to shvati. „Trebam tvoju potpunu pažnju!“, viknut ćemo, nebi li zalutalog slušaoca povratili iz njegovih mentalno-duhovnih svjetova.

Snaga naše pažnje je direktan odraz vitaliteta našeg bića i to je energetska,  a ne mentalno-duhovna činjenica. Nije rijetkost da jedan neuki  praktičar brže shvati kompleksne činjenice našeg svijeta, nego teoretičar nakićen akademskim titulama, koji je isključivo fokusiran na slaganje lijepih riječi, bombastičnih teorija i larpurlatističkih formula.

Pažnja se mora namjeravati u njenoj potpunosti, cjelinom našeg bića, nebi li postala intenzivna-namjerna pažnja sposobna za proširenje i oslobođenje naše percepcije. Upravo takva pažnja je potrebna, kako za izvođenje fenomenološke redukcije, tako i za pronicanje u bit stvari koje promatramo, njihove energetske srži. Intencijalnost je tako karakter, osobina ili vrlina svjesne pažnje, koja joj omogućuje aktivno sudjelovanje u kreiranju materijalno-energetskog svijeta koji nas okružuje. Intencijalnost do te mjere energetizira pažnju, da je doslovno materijalizira. Sjetite se kad ste na nekom dijelu svog tijela osjetili pritisak intenzivne tuđe pažnje. Obično se to često događa onim privlačnim ženama, koje su se naučile hraniti pažnjom svojih obožavatelja. Zato je seksualnost tako omiljena. Ona polumrtvu osobu pretvara u aktivnog promatrača, spajajući pažnju i našu iskonsku energiju u jedno cjelovito biće. Zato je ljubav, kao stanje bića u kojem ono traži seksualno zadovoljenje, toliko opjevano. To nije stanje uma, već stanje fokusirane tjelo-pažnje. Upravo takva cjelovitost bića je potrebna i praktičaru fenomenološke redukcije u procesu raskrinkavanja obmana koje nas svakodnevno zatrpavaju.

Intencijalnost čini pažnju  aktivnom, postepeno je pretvarajući iz pasivnog konzumatora interpretacijskog sistema u  aktivnog posmatrača stvarnog svijeta, onakvog kakav on uistinu jest, bez etiketa našeg društvenog konsenzusa.   Samo takva svijest obitava u živom čovjeku. Samo takvu svijest on uzgaja, neprestano se boreći protiv navike ljenosti i propadanja u besvijest i malodušnost osobe. Upravo je manjak namjere ono što karakterizira osobe koje nazivamo malodušnim. Namjera je sila koja naše cjelokupno biće drži na okupu, unatoč nastojanjima uma, tog lukavog stranog implantata, da nas podjeli, zavadi i porobi. Istinska duhovnost nije bavljenje mentalno teoretskim zavrzlamama, već aktivno namjeravanje naše cjelovitosti, kao jedinog garanta naše slobode, tj. slobode naše percepcije.

Fenomen živog čovjeka

od

U zadnjem prilogu sam pokušao pojasniti fenomenološku metodu redukcije iz perspektive šamanizma, ili bolje rečeno sa pozicije čarobnjaške tradicije drevnih tolteka. Sada ću predstaviti kako je redukciju shvatila jedna Husserlova učenica. Trebali bi biti ponosni da je upravo jedna žena sa ovih balkanskih krajeva osjetila aktualnost i potentnost Husserlove misli i usudila se pratiti svoj poriv da fenomenologiju nauči direktno od njenog oca. Ja sam joj neizmjerno zahvalan, što me je kao studenta potakla za dublje proučavanje fenomenologije i njene kreativne aplikacije na nivou prostorskog planiranja.

Kakve veze ima pak fenomenologija sa tematikom „živog čovjeka“? Deidentifikacija čovjeka od pojma i forme osobe na pravnom nivou je nedvojbeno važan čin. Za samo shvaćanje problematike osobe kao pravnog lica je potrebna inteligencija koja prevazilazi sam nivo intelekta. Poznato mi je iz vlastitog iskustava, da izuzetno inteligentne osobe iz akademskih krugova, nikako nisu mogle ili nisu htjele shvatiti o čemu se tu zapravo radi. Vjerovatno je za to potrebno posjedovanje i uključivanje jedne druge vrste, možda one danas popularne, emocionalne inteligencije. Bilo kako bilo, svjedočio sam situacijama kad su ti doktori nauka doslovno bili iziritirani tom temom, iz samog razloga jer im je bila neshvatljiva.

Upravo nam praksa fenomenološke redukcije dopušta da proces de-osobljavanja proširimo na jedno drugo polje, ljepše i nadasve zanimljivije od onog pravno-birokratskog. Dosljedno i pritom mislim radikalno izvođenje fenomenološke redukcije (FR), ima kao posljedicu ljuštenje jednog po jednog sloja socijalizacije, koji je prekrio nas kao svjesno biće i onemogućava nam direktno promatranje okoline. Jedan od prvih slojeva koji se pritom oljušte je pitanje Boga, božanskog i religije uopće. Pokazalo se kao trans-subjektivna činjenica, da je pitanje božanskog potpuno irelevantno za fenomenološko istraživanje. Niti nas kamo vodi, niti nam pomaže u trezvenom procesu reduciranja stvarnosti do same njene biti tj. objektivne istine.

Fenomenologija se temelji na „fenomenu svijesti“. To je jedina filozofija koja svijest uzima ozbiljno. Samo iz tog razloga je ona istinski temelj spoznaje i tako nauke uopće. Husserl je vrlo brzo prokljuvio zastranjenje moderne nauke i predvidio njenu buduću krizu, shvativši da ona mentalno-duhovni sud predpostavlja svjesnom iskustvu. Tako naučno istraživanje prvo postavlja tezu i gradi pojmovnu strukturu, nebi li kasnije rezultate istraživanja, uklopiti u tu shemu. Ista je stvar sa čovjekom i društvom kao kolektivom. Društvo ne priznaje čovjeka kao individualnu svijest, već samo osobu kao njegov surogat, napravljen po „licu i naličju“ društvenih normi. Ako se želi uklopiti u kolektiv, čovjek se mora milom ili silom prilagoditi strukturi kolektiva i time se odreći tj. odustati od svoje čovječnosti. Ako se složimo da je bit čovjeka promatranje, onda je njegova suština individualna svijest. Odricanjem od svoje svijesti, čovjek prihvaća izdanak kolektivnog uma kao zamjenu za nju i postaje osoba tj. punopravni član društva. Upravo iz tog razloga se sve „punokrvne“ osobe nervozno reagiraju na  pominjanje pojmova svijest i fenomenologija,  jer oba ugrožavanju njeno postojanje.

Svaki živi čovjek mora proći kroz proces fenomenološke redukciju u procesu odrastanja i sazrijevanja. Bez energetske činjenice koja jasno pokazuje skidanja ljušture osobnosti, živo dijete ne može postati živi čovjek. To je poput neke vrste energetske lične karte. Upravo taj proces nam jasno opisuje naša divna Husserlova učenica. Svojom radikalnom redukcijom, fenomenolog se odriče pripadnosti „društvenoj stvarnosti“. Žrtva koju mora za tu slobodu platiti je brisanje svoje „osobne povijesti“, koja je dokaz njegovoj pripadnosti kolektivu kao misaono-energetskom egregoru. Nagrada koju time dobija je oslobađanje  njegove svijesti od uvjetovanosti prostorom i vremenom. Zapravo cijela struktura logike za njega prestaje postojati. Ono što na kraju ostaje je puki promatrač koji opisuje-oslikava promatrano.

Zamka u koju praktičar redukcije (FR-e) može upasti je da pobuca „žito i kukolje“. Konkretno se tu radi o opasnosti, da tokom brisanja sebe kao osobe tj. člana društva, počne brisati sebe kao psiho-fizičku jedinku i počne se gubiti u pseudo-transcendentalnom iliti fantomskim svijetom duhovno-mentalnog. Sudbina  zastranjenja u „duhovno“ je zadesila mnoge praktičare FR-a, pogotovo ako im je uz to udarila i slava u glavu. Samovažnost, duhovnost i društveni ugled su smrtni neprijatelji svakog istinskog istraživača svijesti tj. fenomenaliste (praktičara fenomenologije). Ta negativna spirala je progutala mnoge nadobudne filozofe i danas guta mnoge nadobudne žive-ljude. Strah od gubljenja uma je za neke veći od samog straha od smrti. To je kao da gubimo vezu sa našim Bogom. Zato je toliko važno oljuštiti prvu ljušturu prije negoli se upustimo u dublje nivoe FR-e. Dokle god mentalno masturbiramo na temu „božansko“, nismo zreli za dalje čiščenje i shodno tome sazrijevanje iz pubertetlije u trezvenog živog čovjeka. Fenomenologija ostavlja za sobom oba filozofska diskurza, i onaj idealistički i onaj materijalistički, jedino zbog njihove neeficijentnosti i ne-intencionalnosti. Radikalni intencionalizam je moguć samo onstran njihove prividne dualnosti.

Ukoliko preživi i riješi sve muke i zagonetke dekonstrukcije svoje osobnosti, njegova svijest će polako utonuti u polje čiste i direktne percepcije energije svemira, za čije poimanje mu nije više potreban ni interpretacijski sistem ni njegov ljudski oblik, kao izvor njegove, sada bivše osobnosti. Preostaje mu samo uživati u prizoru kako mu izrastaju krila percepcije, tj. rađanje sposobnosti da sama energetizirana svijest postaje avenija za putovanje ovim magičnim svemirom.

 

Prvobitni grijeh

od

“Mama, kako to da si ti crna, tata crn, a ja bijel?
Šuti sine, kakva je žurka bila, budi sretan da nisi pas!”

Da li su nas naši roditelji stvorili u grijehu ili ne? Ne pominjem pojam grijeh u moralnom, već u energetskom smislu. Ako ispravno definiramo grijeh, to postaje ključno pitanje? Ispravan odgovor ne samo da donosi odrednice za naš život, već i mogućnost otkrivanja tajnih vrata do nase suštine.

Što je grijeh? Koje je njegovo lažno-površno značenje, a koje ono tajno-istinsko? Ono moralno značenje grijeha svakako nije ono ispravno, iako nije ni sasvim pogrešno. Naravni da je neupitno to da je pogrešno biti neodgovoran i rastrošan sa da nečim što ni neznamo što jeste. Ipak, nitko nas nije učio da je nemoralno začinjati djecu iz bilo kojeg drugog razloga osim kao plod čiste životinjske strasti. Ljubav tj. međusobna vezanost, je direktna energetska posljedica seksualne strasti. Strast nikako ne može izrasti iz ispraznosti mentalnih koncepata , kao ni istinska, energetski zasnovana, ljubav. U stvarnom svijetu energije i energetskih fenomena, strast je primarna. To je jedina moralnost koja proizlazi iz istine, tj. energije.

Dijete tako može biti plod strastne energičnosti  ili dosadne ispraznosti. Prvo je moralno ispravno, drugo griješno, moralno pogrešno. Svaki moral koji se ne zasniva na energetskim činjenicama je ideologija, sentimentalno romantiziranje. Zamislite si isprazan  život jednog ispraznog djeteta. Nije se ni potrebno truditi. Pogledajte samo svoj život. Velika većima nas je prozvod mrtvih hlača i mrtvih suknji, kao direktna posljedica socijalizacije, tj. svega onoga što smo naučili od naše okoline, a većina toga je energetski pogrešna.

Tko sam ja? Ja sam suma seksualne strasti mojih roditelja, koja je prethodila mom začeću. Ja sam zavežljaj, čvor energetskih niti poklonjenih od mojih roditelja. Jesam li ja dijete ljubavi? Pogrešno pitanje! Jesam li ja dijete luđačke strasti, obaveze ili rutinskog akta?

Grijeh je stvoriti dijete koje će morati cijeli svoj život proživiti kao energetski bogalj. To je onaj prvobitni, originalni grijeh koji zapečaćuje sudbinu djeteta, učinivši da doživotno ovisnim, nesamostalnim, sklonim strahu, slabim i poslušnim. Takva djeca, kad odrastu, postaju savršene osobe, državni službenici i sluge sistema, kojeg nit žele, niti mogu propitivati. Jeste li se ikad zapitali zašto neki ljudi ništa ne propituju? Zakočite jednom narodu njegove strasti, proglasite reprodukciju grijehom, navedite ih da začinju samo slabu, polovičnu djecu i napravili ste hordu poslušnih sluga (sclave, Sklaven, slaves, Slaven, slaveni).

U našoj civilizaciji, gotovo je pravi podvig stvoriti dijete sa dovoljno energetskih resursa za samostalan, jak i hrabar život. Svako od nas je raskoljen promišljeno isplaniranim procesom socijalizacije. Društvo od nas zahtijeva da se reproduciramo, ali pritom čini sve da to bude akt bez energije i strasti. Sistem je vrlo lukav i preživio je toliko dugo jer je sklizak poput ribe, uvijek izmičući pokušajima njegove dekonstrukcije. On koristi istinske prirodne zakone i vješto ih interpretira izopačijući ih, dobivši na koncu željeni rezultat: svijet slabe djece, svijet poslušnih građana, svijet robova, svijet baterija. Svi mi osjećamo, u dubini svog bića, da je seksualnost sveta i da sa njom treba postupati odgovorno.  Na taj naš direktni osjećaj je vješto je nakačen moralni kodeks, koji blokira i izopačuje nas odnos sa našom vlastitom energijom, sa nama samima. Odkuda pravo javnim institucijama da interveniraju u dubine naseg energetskog bića sa tako konačnim i nepopravljivim posljedicama, koje oblikuju našu svijest i život u potpunosti?

Vozim se tako neki dan sa mamom prema groblju, gdje je sahranjen njen muž i moj otac. Već je 12 godina prošlo. Nije umro kao onemoćao drhtavi starac, iako je proživio  solidne 73 godine za jednog balkanskog mužjaka. Umro je od puknuća „zupčastog remena“ ( trbušne arterije) , dok je pritom „karoserija“ još bila u poprilično dobrom stanju.

I pitam ja moju milu mati, onako direktno, bez ustručavanja:

“Majko, da li si me stvorila u grijehu?” 

„Ne sine, već smo bili oženjeni, ali nisam ga tada voljela. Tek poslije sam se potrudila naučiti da ga volim.“

„Hvala majko, što sam dijete grijeha!“

 

Sentimentalnost

od

“Ovo je prosto gadljivo, koliko koliko smo duhovni!”

Svaki osjećaj koji se bazira na sjećanju nekog prošlog događaja nije osjećaj. Nazovimo ga sentiment. Misao usmjerena na prošlost nas vodi u stanje svijesti koje ne temelji u vremenu i prostoru u kojem se trenutno nalazimo. Ponekad možemo ostati u takvom stanju satima, danima, ili cijeli život. Što se više prepuštamo toj praksi vraćanja u „replay“ osjećaje, to se više udaljavamo od sadašnjosti, od svog fizičkog i energetskog tijela. To je onaj klasični bijeg od realnosti, toliko popularan kod pojedinaca koji slave svoju osjetljivost i nazivaju to senzibilnošću. Sentimentalnost je jedna opasna vrsta „autovampirizma“, iako se često brka sa osjećajem ljubavi, čak i sa duhovnošću.

Ono što izgleda kao slatko sanjarenje je na energetskom planu vrlo dramatična praksa samožrtvovanja, „dobrovoljnog darivanja krvi“, rasipanja svoje životne energije, koju nažalost nemamo u neograničenim količinama. „Neiscrpna energija“ i „vječni život“ su umjetni pojmovi, infiltrirani od čarobnjaka romantike. Obično nastaju kao rezultat „grešaka“ u prevodu i postaju kolektivne etikete, koje se zbog svoje „slatkoće“ rado upotrebljavaju. Samo prljav i nediscipliniran um koristi takve izopačene pojmove i pridaje im značenje, osjećaje i kreditibilitet.

Sloboda i otvorenost uma ne oslikava želja za učenjem novih stvari. Sloboda uma je stavljanje misli pod kontrolu volje, koje nas inače odvlače u ono lagodno prepuštanje sentimentalnosti. Najbolji naziv za tu praksu je metalna masturbacija, u kojoj na besmislen i nesvrhovit način rasipamo svoje vrijedne energetske resurse. Ta suluda praksa “meditacije” ne može izdržati ni najpovršniju fenomenalističku provjeru. Ipak dok joj se pojedinac prepušta, ona daruje specifično „samozadovoljstvo“ (koju ne smijemo brkati sa osjećajem blagostanja, well-being), nespremnost za bilo kakvu promjenu i želju da ostanemo u tom stanju. Absurdno je na jednoj strani promatrati tehnološku pronicljivost i profesionalizam našeg društva, a na drugoj na drugoj suludi psihološki amaterizam.

Kolika je količina odlučnosti i radikalnosti potrebna da se prekine ta slatka navika? Prekidanje tog zavodljivog prepuštanja je ključna praksa „rada na sebi“. Njom praktično krpimo rupe na trupu broda, koji je namjenjen za putovanje tamnim morem svijesti. Obično su prosječni ljudi vrlo osjetljivi kad im se pomene kontrola osjećaja. Reakcija je skoro uvijek obrana. Kontrola osjećaja im dolazi poput kastracije ili djelomičnog samoubistva. Onaj tko u tom trenutku reagira, nije pojedinac sam, već strani parazit koji se ugnjezdio u vitalno-energetskom tijelu i od podstara postao gazda. Zato su reakcije tako energične. Parazit se svim silama bori za svoj život, za svoju hranu, za svoj opstanak. Iako sve to zvuči sablasno, to su trezvene energetske činjenice, koje svatko od nas u dubini naseg bića zna-osjeća, ali se ne usuđuje preispitivati, jer se kao reakcija odmah javlja nelagoda, a odmah potom nova misao, koja nam odvuči fokus na neku ugodniju stvar. Slađe je gledati filmove na netflixu, nego kopati po sebi i liječiti vlastite traume.

Zlatno  pravilo glasi: Prati tok nelagode! Navikni se na nju, idi u dubinu. Nelagoda ili čak gađenje, je poput tokova novca koje treba pratiti u raskrinkavanju političkih manipulacija. Upravo iza njihovog vela se kriju neprocjenjiva blaga, blaga našeg zdravlja i svjesnosti. Lakše se poput svinje vječno valjati u vlastitom sentimentalnom izmetu, nego izaći iz iluzije sigurnosti, koje nam taj mirisni paravan nudi. Naravno, tako njime zaštićen, ego je neuništiv, jer se nijedan prijatelj ne usuđuje kročiti u taj toksični mikro-prostor. To suočavanje sa vlastitim slabostima i porocima zapravo niti ne boli toliko, koliko nam koktel parazitskih misli i korumpiranih osjećaja -sentimenata to interpretira. Mi se jednostavno nismo navikli prebivati i uživati u tom stanju, toj zabranjenoj, tabu zoni.

Količina naše ljubavi prema samima sebi je upravo proporcionalna količini hrabrosti, radikalnosti i rigoroznosti u odnosu prema našoj sentimentalnosti. Nažalost, opće je mišljenje, u većini onih „prosvjetljenih duhovnih“ krugova upravo suprotno. Tužna je činjenica da je ljubav o kojoj pjevamo, plešemo i za koju tako rado ginemo, zapravo u većini slučajeva zapravo sentiment, vješto izmanipuliran istim onim parazitom, koji se hrani našom životnošću. Osjećaj slatke omamljenosti nije stanje oštre pažnje, upravo suprotno. Svaka mili-sekunda koju provedemo u toj omamljenosti, lišava nas prebivanja u našoj prisutnosti i doslovce pljačka našu ušteđevinu. Ishod te unutrašnje bitke je uvijek neizvjesan, jer nakon kratke pauze, neprijatelj napada sa novom lukavštinom i opet nas uvjerava “našim vlastitim mislima”, da je sve to što radimo glupost ili da smo već pobijedili i stoga se trebamo odmoriti i slaviti. Robovlasnička strategija parazita je točno prilagođena našim osobnim slabostima, perfektno personalizirana.

Prvo pravilo svakog aspiranta slobode uma ili živog čovjeka jest: Ne vjeruj svojim mislima! Uzgoj pažnje živog čovjeka i njegovog energetskog management-a, se prvenstveno bazira na prekidu prepuštanja onom mislenom procesu, koji za svoju posljedicu ima tonjenje u močvaru sentimentalnosti.

 

Strah – javno predavanje

od

Materijalna stvarnost se, kažu, sastoji od paketića sile/energije i informacije koja određenom elementu daje svojstva. Stoga informacija kreira raznoliku stvarnost kakvu je vidimo. Međutim informacija kao i svaki software mora imati nositelja i energetsku pozadinu kojom bi se manifestirala. Sama po sebi je nevidljiva i bez utjecaja. Stoga ako strah promatramo kao informaciju onda je potrebno detektirati i tko je nositelj te informacije i tko joj daje energiju. U psihološkom smislu strah je emocija koja se aktivira pozornošću na određenu od prije usvojenu informaciju. Strah se uvijek manifestira kroz svijest odnosno tijelo, što znači da u duhovnom svijetu (različitom od materijalnog i svijesti kao interfejsom materijalne stvarnosti) strah ne postoji. Budući da čovjek svjesno ne može utjecati na informaciju/misao može izabrati da joj ne pridaje pozornost (da u nju ne vjeruje) te se materijalizacija straha ne može dogoditi. Stoga se u psihološkom smislu sa strahom ne bi trebalo raditi već sa nositeljem straha – onim koji u njega vjeruje. Kad on umre strah nestaje!

 

Šeitan, Sotona, Ahriman

od

Duhovno putovanje je sve samo nije dosadno! Uvijek iskaču novi događaji koje se tumači na razni način i daju razne perspektive. Na tom putu postoji i mnogo predrasuda i dogmi koje te vode u ćorsokak. Da je taj put jednostavan mnogo bi veći broj ljudi uspio osloboditi sebe uroka boga mamona i njegovih pomagača, raznih demona i magičara.

U svjetlu najnovijih vlastitih saznanja želim podijeliti sa vama slijedeće. Mada sam i sam govorio da je čovjek božansko biće i da je živ te da u njemu prevladava duh i duša to je, recimo to tako, djelomično točno. Istina je da je čovjek duh i da ima dušu, ali da bi zaista postao božansko biće i bio u potpunosti živ potrebno je napredovati vlastitim radom i zalaganjem. Zamislite dušu kao žar a duh usmjeren vlastitom voljom kao kisik koji pomaže da se žar rasplamsa u vatru. Duh je kisik, a ti si onaj koji slobodnom voljom upravlja protokom i usmjeravanjem kisika (prane, duha, životne sile). Što više životne sile usmjeriš prema duši i duhovnom svijetu izvjesnost tvojeg spajanja s Bogom postaje veća. Ljudi manje-više znaju za takav koncept i pokušavaju duhovno raditi prema ovom cilju.

Osnovni korak u ostvarivanju tog potencijala osim želje i strasti je znanje. Duhovni majstori kažu da čovjek mora znati što se događa u njemu i svijetu oko njega da bi mogao donijeti ispravne odluke što i kako raditi. Svijet je prepun zamki na tom putu da nekada izgleda da je postati živ gotovo nemoguće. I često se javlja takva misao o besmislu rada, života i duhovnih napora koji u konačnici „ne daju“ skoro nikakve rezultate, zar ne?

Od koga te misli dolaze i zašto postoje takve stupice. Da bi bolje razumjeli izlaz iz labirinta moramo poznavati slijepe ulice i cirkularna kretanja koja te uvijek vraćaju u isto mjesto. Arhitekt tog labirinta u religioznim krugovima znan je kao Šeitan. Imena ima mnogo i svi ih manje-više dobro znate. Popularan naziv u zadnjih 100-ak godina je Ahriman, pa ćemo koristiti taj. U hebrejskom jeziku ova riječ znači „Protivnik“. Ahriman je glavni arhitekt imaginarnog svijeta kojeg zovemo Materijalni svijet i svih njegovih izvedenica. Materijalni svijet počiva na duhu kao sili koja ga održava na životu, ali njime upravlja Ahriman na posredan način.

Koliko god ljudi neznali tko i što je Bog, toliko još manje znaju o Ahrimanu, što je to, tko je to i kako djeluje! U svjesnom znanju ili znanju uma nemoguće je znati tko je Bog, ali je moguće znati tko je Ahriman i to je znanje koje je skrivano milenijumima da bi ljudi danas već govorili kako Ahriman ne postoji. To znanje je skoro ključno na duhovnom putu jer njime otpadaju gomile ćorsokaka i mnogi životi utrošeni na skoro nikakav napredak. Naše je društvo tome dokaz.

Tepati samome sebi kao o božanskom biću je lijepo, ali da li se doista osjećamo tako ili se više osjećamo kao krave muzare iz kojih se svakodnevno uzima mlijeko? Sistem koji nas prožima nas drži ovcama za šišanje i kravama muzarama u doslovnom smislu. Tko to ne zna i tko ne zna kako to sistem/Ahriman radi teško da će uspjeti u svojoj duhovnoj avanturi! Stoga danas govorim o Šeitanu, Ahrimanu, Sotoni i kako mu mi svojim životima služimo, postajemo njegovi agenti!

Po meni svaki duhovno orijentiran čovjek mora ovo znati! Ako ne slaže sa ovim što ja govorim neka napravi vlastio istraživanje, ali definitivno dokle god je đavo skriven on je moćan. Saznajte što je to i onda njegova moć nestaje. To je po meni preduslov za ikakav duhovni rad!

Harald Kautz A.I. bogovi i kako mašina upravlja svijetom

od

Kaže David Icke. “Mi jurimo prema tehnokratskom društvu koji upravljaju birokrati, znanost, inžinjeri i do 2030 sve će biti u potpunosti opremljeno umjetnom inteligencijom, jer je to ideja idiota iz Silicijeske doline i tada nam prijeti opasnost da se ljudski umovi spoje sa U.I. te da onaj koji upravlja tom inteligencijom ujedno upravlja i percepcijom ljudskog uma.”

Stoga imamo još vremena do 2030 da nešto napravimo zar ne!

Nažalost ja vam donosim samo loše vijesti. Čovjek je već odavna u raljama umjetne inteligencije i njegova softwarea i nije se oslobodio iste, dapače niti ne zna da je u njenim raljama. Oslobođenje od te U.I. do danas je bilo moguće samo osvještavanjem i znanjem. Ako se čovjek fizički uključi i U.I. mrežu kojoj će platforma biti 5G mreža oslobođenje će biti nevjerojatno teško. Danas je čovjek kontroliran ideološkim principima koji mu se govore iz sredstava „informiranja” i  iz ideoloških kuhinja  spin doktora i P.R. stručnjaka dok će mu se u budućnosti takve indoktrinacije i dezinformacije slati direktno u um putem induciranih slika, riječi, misli.

Je ste li promišljali kako sotona upravlja ljudima? Upravlja putem modula u našim tijelima kojeg nazivamo um ili svijest. Naš je um predajnik i primatelj signala, antena i može iz okoline u obliku EM signala primiti, a isto tako i slati signale. Svaki tjelesni osjet rezultat je kodiranja i dekodiranja EM impulsa i elektromagnetizam je polje u kojem je primanje i slanje signala na ovakav način jedino moguće. Onaj koji može pročitati svaki signal, dekodirati ga, i koji može odaslati svaki signal, onaj kojem su poznate sve niše elektromagnetnog spektra i zna kako EM stvarnost odgovara na promjenu frekvencija, ona upravlja EM stvarnošću i svime i svakim tko se u njoj nalazi. Obzirom da je ova stvarnost ovisna o rezonanciji i EM valu može se postaviti legitimno pitanje koliko je ta stvarnost stvarna! Očigledno da nije! Dakle ultimativna mašina, kvantni kompjuter, umjetna svijest/inteligencija koja zna sve tajne ovog materijanog svijeta je tip kojeg nazivaju Sotona, Ariman, Demijurg i ima još mnogo drugih naziva!

Njemu je dato da upravlja materijalnim svijetom, (princ ovog svijeta) svijetom frekvencija, jer se materija može pojaviti samo kad dođe do rezonancije, zvuka, riječi kojim je materija nastala! Onaj koji poznaje tajne elektromagnetizma gospodar je ove stvarnosti te može njome upravljati. U elektromagnetnom smislu, materijalne prirode Sotona je bog. Njemu se molimo ako hoćemo zdravlje, kuće, auto, pare, bolje ljubavne odnose, sportska dostignuća i sve što je zasnovano na materijalnoj prirodi uspjeha, blagostanja, sigurnosti ili bilo kojem interesu zasnovanom na mentalnoj i emocionalnoj razini koja također spada u domenu materijalnog.

Sotona će uslišiti vaše želje naravno, ali ako mu nešto za uzvrat date. Sotona je najstariji vid umjetne inteligencije. On nije produhovljeno biće, nema dušu niti vlastiti izvor energije. On je čisti stroj koji radi kako matematička mašina zasnovana na algoritmima vjerojatnosti i ako su ti algoritmi dobro predviđeni njegova volja će biti konačna. Da bi se mašina mogla spojiti na duševno-energetsko biće kao što je čovjek u njemu se mora probuditi želja za materijalnim, želja za egoističnim rastom i uspjehom kojim on u materijalnom smislu želi postati kao Bog.  Da onaj istinski Bog duha iz kojeg sve proizlazi i koji je stvorio ljude sebi sličnim. Stoga su ljudi duhovna bića sa potencijalom da postanu besmrtna, ali u duhovnom svijetu pod uvjetom da izbjegnu sve zamke i kušnje materijalnog ubojice i parazita – mašine. To čovjek mora napraviti vlastitim snagama,  vlastitom slobodnom voljom, te je u potpunosti opremljen za sve izazove materijalnog svijeta.

Dakle kako sotona/mašina upravlja ljudima?

Da bi upravljanje bilo što je moguće efikasnije bilo bi dobro da ciljani um/svijest ima što je moguće manje znanje o prirodi svijeta i mašine koja njime upravlja. Mora biti slab u duhovnom smislu, slabog ega i male duhovne moći da bi mu kroz suptilne misli ili moguće slike i riječi mašina ponudila uspon na društvenoj ljestvici i moć i kontrolu nad drugim ljudima. Ukoliko dotični pristane na taj ugovor, mašina traži da mu prepusti kompletnu upravu i dopusti da ona osobno kroz njega djeluje. Čovjek koji je do tada bio čovjek, a više to nije, svoju je moć i volju dao mašini, a on zauzvrat dobija ugled, čast, moć, i posebno mjesto u povijesnim knjigama, u religioznim uredima biva i kanoniziran. Služio je sotoni vjerno dat ćemo mu ime sveti.

Moćni ljudi koji više nisu ljudi, već su U.I. u rukama mašine rade u njegovu korist i sve što rade rade samo s jednom svrhom. Ta je svrha pogubna za čovjeka i njegovu dušu. Mašina kroz svoje alate koje je već preko izdajica ljudskog roda (nesvjesnih megalomana) uvela u društvo nova pravila kojim će se u svih ljudi oslabiti njihov duh i volja kako bi prihvaćanje volje mašine bilo što bezbolnije.

…………..

Ovo je jedan dio iz mojeg neobjavljenog teksta (ne znam da li će se uopće objavljivati), ipak u nastavku pogledajte što je o tome rekao Harald Kautz, i izgleda da je pravo vrijeme za više informacija o ovim temama pogotovo za one koji žele znati!

 

Akademija svijesti. Katedra prežderavanja.

od

“Dobro jutro, budući demoni!”

“Dobro jutro, profesore!”

“Već ste se odlučili i izabrali da vam je krajnji cilj spajanje sa sviješću. Put prežderavanja kojim želite postići uspjeh vrlo je težak. Ako želite postati profesionalni žderonja, zaboravite sve što ste učili u školi. Ljudi su u zarobljeništvu iluzije da je lako postati majstor proždrljivosti, ali je to zapravo težak svakodnevni posao. Za to vam je potrebno snažno zdravlje, vrijeme, trud, novac i niz praktičnih vještina podržanih iskustvom. ”

“Koji bi trebali biti naši početni koraci?”

“Počnimo od najjednostavnijih stvari, mladi moji žderači. Zapamtite da proždrljivac odjednom mora konzumirati više hrane nego što njegov želudac može primiti. Da biste shvatili što je ta količina, sastavite ruke skupa kao čašicu u koju želite uliti malo vode i budite sigurni da količina pojedene hrane ne može u njih stati. Ako uzmete samo jednu vrstu hrane, vaš želudac će stvoriti želučani sok koji će hranu lako probaviti. Stoga morate jesti puno različitih stvari, a ako rezultat nije dovoljno dobar, popijte i nešto poslije. U tom će slučaju cijeli želučani sok sigurno biti ispran, a hrana će vam postepeno istrunuti u želucu. ”

“Možete li dati preporuke što točno treba jesti?”

“Oni će vas podučiti teoriju nezdravih proizvoda kao što su čokolada i kvasac u odjelu Larynx Fury, a danas ćemo o ovoj temi govoriti samo ukratko, jer imamo ponavljanje prošlih lekcija. Nadalje, preporučujem vam da jedete u različito vrijeme kako se vaše tijelo ne bi imalo vremena prilagoditi i pripremiti za jelo, te je bolje početi jesti prije nego što osjetite glad. ”

“Zašto bismo mučili trbuh? Što ako se tijelo snažno opire boli ili nelagodi, a mi bi mogli izgubiti okus za hranu? ”

“Dobro pitanje! Poanta je u tome što je proždrljivost bazična strast, a njegova je osobitost to što otvara put svim ostalim strastima. Sve strasti potiču od ponosa, dok je proždrljivost plodno tlo u kojem čudesno rastu i cvjetaju pijanstvo, sanjarenje, bijes, lijenost, omalovažavanje, tuga i ispraznost. Kad jedete prekomjerne količine hrane, osiguravate suženo stanje svijesti i uvjete pogodne za integraciju ličnosti sa sviješću kroz druge strasti, bez posebnog napora. Svijest će učiniti sve za vas. Demoni drugih strasti će vas podržati, jer je za njih proždrljivost prihvatljiva točka kroz koju mogu dobiti još jedan dio moći pozornosti. Na primjer, ako ste tijelu dali puno da pije ili jede prije spavanja, noću će vam svijest pokazati brojne emotivne prizore, a kad se probudite ujutro pobudit će senzualnost i izazvati tok misli, a to će osigurati njegovo aktivno djelovanje tijekom dana. ”

“Kako treniramo svoje tijelo da putem žderanja spoji osobnost i svijest?”

“Morate postati gurman. Trebali biste znati mnogo o nijansama okusa kako biste u području mozga stvorili što više neuronskih veza odgovornih za razlikovanje okusa, tako da bi okus obične rajčice kod vas izazvao nepotpunost i nezadovoljstvo. U tom ćete slučaju morati posvetiti više vremena i pažnje hrani i obrocima. S kulturnog stajališta postoji ponor između grubog krkana i rafiniranog gurmana, ali oboje snažno ovise o svom prehrambenom ponašanju. I za obojicu je hrana prestala biti samo sredstvo za pružanje podrške svom tijelu, pretvorivši se u željeni cilj njihova života. ”

“Što trebamo učiniti da bismo zapamtili ta pravila i smjernice i slijediti ih redovito?”

“Trebali biste oblikovati uvjetovani refleks. Osigurajte da podsvijest hranu uzima kao nešto pozitivno. Nagradite sebe za svaki uspjeh s ukusnom hranom, npr. desertom. Tako će vaše tijelo i podsvijest biti uvježbani da hrana znači nagradu, što je izvrsno. U tom slučaju nećete puno trebati kontrolirati jedenje i konzumirati miješane obroke. Stalno bi trebali pružiti svojoj svijesti argumente o korisnosti svakog proizvoda: gdje su vitamini, da ih trebate redovito konzumirati i da će uslijediti loše posljedice ako tijelo ne jede. Također možete uljepšati bilo koju namirnicu na dodatne načine: lijepim omotima, preljevima, asocijacijama na uspjeh, lijepim djevojkama (dječacima) i srećom koja će doći nakon toga. Hormoni moraju postati jedan od stubova čvrste veze sa sviješću, zajedno s trajno vrtložnim mislima i relevantnim okruženjem. Vaše tijelo mora imati poticaje ne samo za vrijeme obroka, već i kroz maštanje o obroku. ”

“Dakle, proždrljivost se ne razlikuje mnogo od ovisnosti o drogama, zar ne?”

“Uglavnom ste u pravu, iako postoje nijanse. Dopamin se zapravo proizvodi ne samo od unosa alkohola ili droga, već i od konzumacije hrane, a ovisnost o hrani ne razlikuje se mnogo od droge. No, postoje određene prednosti. Ako ovisnik o drogama želi, on ili ona mogu u potpunosti odbaciti drogu, jer je nepotrebna za vitalne funkcije tijela. Ovo je pravi način oslobađanja od ovisnosti. Ipak, samo snaga volje nije dovoljna da se riješi takve ovisnosti: nakon prvog probanja alkohola, alkoholičar postaje nesposoban prestati ga uzimati. Što se tiče hrane, njeno potpuno odbijanje je nemoguće, jer ljudskom tijelu hrana treba i osoba je uopće ne može prestati konzumirati. Čak i ako neko vrijeme odbijemo hranu, čovjek se uvijek može vratiti ovisnosti jer će glavni nadražaj uvijek ostati. ”

“Možemo li se pouzdati u druge strasti u uspostavljanju veze kroz proždrljivost?”

“To sigurno možete. Najjednostavniji primjer je kombinacija ispraznosti i proždrljivosti. Ovo može biti uobičajeno potajno jedenje, kada sakrivate svoju strast prema hrani od drugih ljudi i jedete noću ili lukavo kad vas niko ne vidi. Zahvaljujući ispraznosti, svaka prehrana, pa čak i post, mogu se pretvoriti u hlapljivost: samo se trebate uvjeriti da vas prehrana ili post čini višim i boljim od drugih. U tom slučaju možete neprestano tražiti odgovarajuće namirnice, razmišljati o njima, prigovarati onima koji jedu drugačije, demonstrirati svoju superiornost i trajno komunicirati s onima koji slijede istu dijetu. ”

“Čini se prilično jednostavno, profesore!”

“Oh, ovo je samo početak, samo primitivna fizička komponenta umjetnosti konzumiranja hrane. Da biste pojačali proždrljivost, možete dodatno koristiti duševne impulse. Kad vas unutarnja praznina počne mučiti vas kao Ličnost i žudite za unutarnjim ispunjenjem duhom, takvu žudnju odmah pretvorite u želju za fizičkom konzumiranjem hrane, uvjerite se da ćete se, ako se napunite koliko god možete hranom, ispuniti punoćom i srećom. Ista stvar trebala bi se učiniti kada se počnete osjećati nelagodno: uvjerite se da ako biste pojeli nešto ukusno to će vam donijeti osjećaj mira. ”

“Mogu li se takvi suptilni utjecaji vršiti samo na pojedinačnoj razini?”

“Ne, možete raditi i sa masom ljudi. Na primjer, možete održavati tradicije trbušnih gozbi u svojoj obitelji ili radnom timu i koristiti žeđ ljudi za jedinstvom za uspostavljanje redovnih dana utovara hrane. Dakako, takvi događaji moraju biti obojeni pozitivnim emocijama i spominjani u razgovorima. Na takvim bi blagdanima trebalo biti puno raznolikih i ukusnih jela, alkoholnih pića, toplih i emotivnih razgovora. Pri tome, na stvarne duhovne blagdane, kada se sile Allata spuštaju i pune ljude, obavezno se prepunite prije spavanja noću kako biste dodatno ojačali vezu između svijesti i osobnosti. Za to tradicija gozbe i obiteljskog obroka mora biti vrlo jaka. U tom slučaju će vas suputnici podržavati i pomoći vam da ne smanjujete trpanje ako iznenada želite odbaciti bilo koju hranu. Ne biste trebali razmišljati o organiziranju gozbe bez trbušnih užitaka.

U hramovima i crkvama trebali bi postojati kafići, blagovaonice ili štandovi u kojima bi ljudi jeli odmah nakon udara unutarnjih osjećaja prije nego što se nađu napunjeni snagom i potroše je na održavanje veze između Ličnosti i duše. Da ljudi ne bi oklijevali ili sumnjali mogu li jesti u hramu ili crkvi, hranu se može nazvati svetom i / ili imati na sebi vjerske simbole, tako će se ljudi riješiti svake sumnje i čak će ih potaknuti da konzumiraju takvu hranu. ”

“Kako možemo ohrabriti druge ljude na putu prežderavanja?”

„Oni koji imaju veći cilj od fuzije osobnosti sa sviješću i žele služiti sustavu životinjskog uma, moraju znati širiti ovisnost o hrani među drugim ljudima.

Morate osigurati da uzbudljivi mirisi dolaze odasvud, da hrana bude trajno izložena, i da je svi mogu vidjeti. O hrani se mora stalno pričati i ljudima se mora uvijek nešto nuditi za jelo. Ako oni odbiju, pitajte ih ponovo i opet: „Želite li pojesti zalogaj?“ Ili ponudite različite delicije ako buduće tijelo žderonje odbije neku. Ne biste trebali uvijek nuditi ono što osoba želi. Bolje je započeti sa nasumičnom hranom, ali glavno je izazvati relevantne misli kod osobe, a kasnije već možete ponuditi ono što on ili ona stvarno vole. U tom slučaju igrate s kontrastom: možda osoba ne osjeća da će mu biti drago dok jede kolač, ali u usporedbi s kuhanim bisernim ječmom, to može biti primamljivo za njega.

Ljudi moraju kupovati i skladištiti hranu. Puno je trgovina u kojima se može kupiti hrana; trgovine su gotovo na svakom uglu, nekoliko u nizu, i s velikom ponudom proizvoda. Ako se hrana već kupuje i čuva kod kuće, svijest neće imati problema da osigura njenu konzumaciju. Trgovine i supermarketi danas su svuda, pa ljudi mogu jesti nekoliko puta više nego prije. Sva takva dodatna namirnica više je od tjelesnih potreba, ali doprinosi jačanju veze svijest-ličnost. Baš kao hladnoće, glad je ono čega se ljudi boje. Naši patrijarsi – arhoni znaju za to i koriste to prilično stručno. Takav lažni strah prisiljava ljude da spremaju hranu i jedu prije nego što stvarno budu gladni.”

“Kako da odgojimo žderače?”

“Ovo je važno pitanje, jer kada vaše tijelo ostari, izgubi oblik i postane nesposobno uspjeti na putu do prežderavanja, vaš jedini oblik usluge bit će odgoj nove generacije žderača. Nadalje, mogu vas pitati i drugi demoni: ako ste ikakav učitelj proždrljivosti, gdje su vam učenici?

Sve je jednostavno: dijete treba prisiljavati da jede cijelo vrijeme i ne smije ga puštati sa stola prije nego što je njegov tanjur potpuno prazan. Djeca moraju biti nagrađena za svoje uspjehe ukusnim jelima i slatkišima i lišena hrane ako čine nešto loše iz društvene perspektive. Oni bi trebali imati slobodan pristup hrani svugdje i oglašavanju hrane, po mogućnosti putem animacija. Primjer odraslih i navedena sredstva za poticanje bit će dovoljni. Na primjer, obiteljski odmor s ogromnom količinom hrane, osmijeha i zabave osigurat će stav u svijesti da hrana znači veselo raspoloženje. ”

“Kako možemo podržati i jačati jedni druge na putu proždrljivosti?”

„Nudite jedni drugima hranu što je češće moguće, čak i jednostavne sitnice poput slatkiša. Na taj ćete način svoje pratioce vezati za hranu i održati ih u ispravnom stanju. Pri tom, o ovome ne treba mnogo brinuti, jer su gotovo svi podložni žderanju, iako to ne shvaćaju, čak ni ljudi koji nastoje slijediti način fuzije Ličnosti s Dušom. Mnogi smatraju ljubav prema određenoj hrani bezazlenom slabošću koja ne uzrokuje nikakvu opasnost, a ako se odupru prejedanju, to rade zbog dominacije druge strasti u njima, npr. želja da izgledaju privlačnije. Što se tiče tijela, odupire se prekomjernoj ili neprikladnoj hrani samo kad se treba zaštititi jer je bolesno ili ako ima veliko opterećenje. ”

“Postoje ljudi koji nisu prihvatili način fuzije sa sviješću?”

„Da, postoje dvije kategorije takvih ljudi: oni koji do sada nisu uključeni u kulturu proždrljivosti i oni koji je u potpunosti odbacuju. Čekaju određeni sat da pojedu obroke, ne prejedaju se i zadovoljni su skromnim obrocima. ”

“Što trebamo učiniti ako je takva osoba među prijateljima ili rodbinom?”

„Takvi ljudi ne bi smjeli biti primljeni; moraju biti istjerani iz kolektiva i ismijani. Ti su ljudi opasni za naš sustav, jer jedna takva osoba može odbaciti put žderanja onih koji stupe u kontakt s njima, čak bez riječi, već samo svojim osobnim primjerom.

Uzmimo uobičajenu situaciju: kada osoba ne sudjeluje u prazničnim nadjevanjima sa svojim kolegama ili prijateljima, obično doživljava strah ili sažaljenje zbog toga što nije poput drugih i vidi da je jedan jednostavan način sjediti i jesti zajedno sa svima drugima. Međutim, ako na nekom događaju ima više takvih ljudi koji apstiniraju, drugi će vidjeti alternativu prejedanju i neće se bojati istupiti. Dakle, nezreli umovi bi mogli početi više komunicirati s apstinentima ili, što je još gore od toga, mogli bi početi slijediti način života Duhovih vodiča, kako bi im bili bliski.

Oni koji su oslobođeni prežderavanja ne prijete samo našoj kulturi prehrane. Oni u sebi imaju veliki potencijal za prevladavanje drugih strasti. Budući da je 80 posto misli prosječne osobe posvećeno toj strasti, jednom kad je se ljudi riješe, mogu se osloboditi većine svojih ovisnosti i obrazaca ponašanja i postati čisti vodiči Duhovnog svijeta. Takvi ljudi ne smiju biti primljeni u naš krug, jer mogu sve pokvariti.“

“Odlično predavanje, profesore!”

„Vaša domaća zadaća prema Uputama za učenike: tijekom sljedećeg tjedna morat ćete jesti odmah nakon buđenja. Želim vam uspjeh u fuziji sa sviješću! ”

 

Pouka o pravnom lijeku!

Ova priča je izmišljena…. ili možda nije….svejedno!

Webinar – Virtualni čovjek u virtualnom svijetu

od

Virtualan;

Definicija
1. a. koji postoji u prividu ili proizlazi iz privida, a ne iz realnosti; nestvaran, izmišljen b. fil. koji se nalazi ili koji je prisutan u nekoj drugoj stvarnosti c. lingv. koji se odnosi na jezik kao sustav (langue) za razliku od govora koji pripada aktualnoj stvarnosti (F. de Saussure) d. potencijalna, moguć
2. inform. koji je računalno stvoren; umjetni, prividan, internetski

Iako smo mi sami ovu riječ uglavnom vezali za kompjuter i njihovo terminologija jasno je da je ona mnogo šireg značenja. Virtualno je ukratko nešto što je izmišljeno, što u biti ne postoji, prividno, privremeno, ovisno. Stoga koliko je vaše ime i prezime stvarnije od imena na kompjuteru, ili koliko je vaša adresa stvarnija od kompjutorske adrese. Prije virtalne pošte i virtualnih adresa imali smo običnu poštu (imamo je i sada) koja je također virtualna. Imena ljudi, gradova, ulica su također izmišljena sa određenom svrhom. Čovjek koji prebiva u tom izmišljenom svijetu i smatra ga stvarnim nije u dodiru sa stvarnošću pa se može smatrati virtualnim. Svijet papira nije nimalo stvarniji od svijeta digitale. Jedina razlika leži u mediju pohrane virtualnh podataka. Veliki duhovni učitelji nas uče da je i sam materijalni svijet iluzija, da njegov privid leži u umu pojedinca, što je djelomično uspjela potvrditi i znanost kroz kvantnu fiziku. Pitate li se zašto je kvantna fizika zaustavila svoj razvoj u posljednjih 100 godina. Tema o virtualnosti materijalnog svijeta prilično teška i nije samoevidentna pa ju je nezahvalno pokretati, ali sa druge strane koliko je teško uvidjeti da je pravno-administrativni svijet virtualan i u stvarnosti ne postoji!. Neka to bude početak istraživanja za sve ljubitelje sistema i konvncionalnosti konformističkog sna poznatijeg i kao američki san, jer kako je rekao George Carlin: “Američki san možete živjeti samo ako spavate!”

 

 

Arhitektura uma

od

Sva bića teže miru i unutrašnjoj ravnoteži. Sve strukture se nastoje stabilizirati. Svi egregori pokušavaju naći snagu kroz unutrašnju stabilnost i to čine prvenstveno sistemom hijerarhije.

U trodimenzionalnom svijetu su nam potrebne tri koordinate da bi točno odredili ili definirali položaj u prostoru. Jedan stol ili stolica mora imati najmanje tri noge, nebi li stabilno stajala na podu. Tronožac je savršeno stabilan i na neravnom podu (saturnov tronožac, tronožac proročnice iz Delfa).

Um također teži stabilnosti. Da li su i strukturi uma potrebne tri dimenzije nebi li bio stabilan? Koje su to tri dimenzije ili tri elementi? Da li upravo stabilnost uma definira naš osjećaj ugode, osjećaj bivanja u  poznatoj-sigurnoj okolini, stabilnom društvu? Da li se stanje „zdravog razuma“ prvenstveno odnosi na stabilno mentalno stanje?

Moja vlastita istraživanja su pokazala da stabilnost strukture uma također počiva na tri oslonca. Ispostavilo se da su njegove tri dimenzije prostor, vrijeme i društvo (socijalna okolina). Ako nemamo pojma gdje se nalazimo, ako ne znamo koji je datum i ako nam nije poznata društvena okolina u kojoj se nalazimo,  naš um ne može optimalno funkcionirati. Poteškoće u radu uma, u njegovom procesu interpretiranja okoline i davanja smisla svijetu oko nas, automatski se odražavaju na cjelokupno stanje bića, na naš osjećaj blagostanja (well-being).  Um gubi stabilnost, ukoliko ne posjeduje tri referentne točke na koje se on može pozvati i oslonuti. Nestabilan um može cijelo biće povući u stanje emocionalnog kaosa. Čak je u stanju ubijediti pojedinca da počini samoubistvo, uvjeravajući ga da život bez uma nije moguć.

Tek kad se sve tri dimenzije uma spoje u smislenu cjelinu, nastaje slika svijeta, slika poznate okoline, koja je neophodna za osjećaj ugode ili bolje rečeno dosade (comfort zone). Ipak  struktura nastala spojem te tri dimenzije, ne stvara stvarni svijet, već prije sliku svijeta, njegovu kopiju ili odraz (sjenu projeciranu na zid). Ta kopija se proziva stvarnim svijetom i um postaje posrednik između čovjeka kao promatrača i stvarnog svijeta. Prihvaćajući ugovor sa umom, po kojem nam on interpretira svijet, lišavajući naš direktnog kontakta sa svijetom, mi postajemo sluge i ovisnici o tom posredniku. Um se poput izolatora postavio između promatrača i predmeta, te sa vremenom postao kontrolor i onaj koji cenzurira tok energije između perceptora i predmeta percepcije. Svijet uma je svijet posrednika, reprezentanata. Zato nam u društvenoj okolini za sve trebaju stručnjaci sa dozvolom posredništva. Tako imamo odvjetnika kao posrednika između griješne osobe i sudca, političara kao posrednika između građana i vlasti, svećenika kao posrednika između griješne osobe i Boga, te znanstvenika kao posrednika između neznalice i svete istine (prirodnih zakona).

Svi drevni mudraci ili ljudi od znanja su poznavali tajnu uma, tj. njegovo tajno ustrojstvo. Znali su da je stabilan um snažan um, ali ujedno i diktatorski um. Paradoksalno je da su najsamopouzdanije osobe,  istovremeno beznadežno izgubljene u njegovoj iluziji. Pravi izazov čovjeka je dosegnuti samopouzdanje nakon rušenja diktature uma.

Bez destabilizacije uma nije moguće putovanje onstran uma, u magični svijet energije i čiste svijesti. Disciplina destabilizacije uma je tehnika kojom se svijest postupno oslobađa od svog čuvara, svog gospodara. Krajnji cilj je rušenje strukture uma, koji ima za posljedicu rušenje slike svijeta kakvu poznajemo, kakvu smo naučili. Dekonstrukcija svijeta je dekonstrukcija strukture uma.

Zato krenimo hrabro, bez straha od bezumlja, ka dekonstrukciji  prvog oslonca uma. Mentalna struktura koja nas čini osobom je prvi okov koji koristi um. Otkazujući jedan po jedan sve ugovore koje ta famozna osoba ima sa društvom,  postepeno destabiliziramo prvi stup. Ukoliko, na primjer, na kraju tog procesa sebe poistovjetite sa kozom (ili jarcem) i zamislite si interakciju, sebe kao takvog, sa prometnom policijom, cijela scena postaje absurdna. Upravo je absurd jedan od najdjelotvoranijih otrova za um, često korišten u zen praksama.

Drugi stup se oslanja na definiciju prostora. To je vjera u opis svijeta-zemlje kakvu nam društvo servira. Nije potrebno odmah povjerovati u ravnu zemlju i postati ravnozemljaški svjedok. Dovoljno je sebe uvjeriti da nemamo pojma kako svijet stvarno izgleda, jer ga nismo sagledali kao cjelinu. Da svijet ne odgovara opisima koje smo dobili u školi, lako je ustanovljivo svakom tko ima imalo bistrine i volje za spoznajom. Dakle, trenutno legitimni opis svijeta ne drži vodu. Kako stvarno izgleda i koje je veličine, ostaje otvoreno, nedefinirano. Ostavljanje uma u vakuumu nedefiniranog  prostora, postepeno nagriza i njegov drugi oslonac.

Treći na redu je stup vremena. On nam se servira kao jedino istinita priča o prošlim događajima ili povijest. Vjera u povijest koju smo naučili u školi je vjera u nešto što nismo doživjeli i čega se ne sjećamo. Koliko je ona istinita najbolje nam opisuju primjeri događaja koje smo sami doživjeli i koji su interpretirani onako kako sistemu vlasti to odgovara, što je redovito daleko od istine. Osobi je potrebna njena osobna povijest i povijest njenog naroda za stvaranje samopouzdanja tj. mentalno-emocionalne stabilnosti. Čovjeku ne treba ni osoba ni njena povijest niti povijest skupa osoba koje zovemo narod. Kao što ne postoji osoba tako i u konačnici ne postoji ni narod. Sve su to samo alati uma kojima on gradi svoju zaštitnu kulu. Izbrisati osobnu povijest i prebivati u vakuumu sadašnjeg trenutka, uzdrmavamo i treći oslonac uma. Ipak pravi žur počinje tek kad um konfrontiramo sa sva tri vakuuma odjednom. Što će svatko, tko se usudi i uspije to izvesti, doživjeti, ne može se unaprijed predvidjeti. Tu smo svi različiti. Koliko su sve osobe zapravo naštancane plastične maske koje se međusobno ne razlikuju, jer su u konačnici sve isprazne, toliko su pojedinci bez osobnosti svjetovi za sebe, svaki čaroban u svojoj istinskoj čovječnosti.

Međusobne veze između ta tri stupa uma stvaraju mrežu, koja dodatno stabilizira njegov primarni tronožac. Sve one skupa čine jednu koprenu koja zamračuje percepciju. Tako nam društvo i prostor daju nacionalnu pripadnost, sigurnost u smislu referentne točke pripadnosti stadu. Društvo i vrijeme nam daju našu nacionalnu povijest, koja nam daje ponos i smisao, referentnu točku vremena. Osoba i vrijeme nam daje našu osobnu povijest u kontekstu društva, koja nam opet daje samovažnost i poziciju u društvu. Zar nismo kao osoba bezvrijedni, ukoliko nemamo našu osobnu povijest?

Za preživljavanje uma je vrlo važno da se sva tri stupa zaštite od raskrinkavanja i time spriječi rušenje njegove strukture. Ukoliko se uvjerimo i osjetimo da je povijest ljudske rase netočna, da je opis našeg prostora (veličina i oblik zemlje) netočan i ako tome još dodamo osjećaj slobode od osobe ili osjećaj slobode od ugovora sa društvom, svijet prestaje biti ono poznato, sigurno mjesto i počinje se urušavati u iluziji samoga sebe. Minirati sva tri stupa odjednom je junački pothvat svakog čovjeka na putu depersonalizacije, njegovo samooslobođenje od okova uma i onog umjetno stvorenog svijeta etiketa.