Sliježu se dojmovi sa pete konvencije živih ljudi koja je održana u Visokom od 18 – 20 9. 2020. Moji su utisci uvijek isti. Ja sam zauzet ta tri dana i tek treći dan iziđem iz mjehura te na pitanje kako mi je i kako se osjećam odgovorim “dobro”. i to je to. Međutim pravi osjećaj dobijem tek kad sretnem ljude ili mi se oni sami jave i kažu da je bilo fenomenalno i svaka konvencija do sada prošla je u izvanrednom ozračju slobode, ljepote, razumjevanja i nitko ikada nije zažalio što je došao. Mnogima je ovo i najbolja konvencija do sada. Na ovoj su konvenciji prisusovali mnogi po prvi puta pri čemu prvenstveno mislim na dostojne ljude iz Srbije, a mnogi su došli i iz Bosne što ne bi trebalo biti ikakvo iznenađenje, ali i iz Crne gore smo imali goste. Živi ljudi iz Slovenije nažalost nisu bili tu, pa ih ovim putem pozdravljam. Priča se širi u raznim smjerovima i svatko za sebe treba vidjeti koji smjer mu najviše odgovara. Na konvenciji je među ostalima govorio Todor Pešterski čovjek kojeg sam prvi put sreo sada iako sam ga gledao na njegovim predavanjima na internetu. Todor nije ispunio moja očekivanja jer ih nisam niti imao, a njegovo predavanje je bilo inspirativno i odlučno. Na kraju krajeva on je jedan od rijetkih koji osim što pričaju nešto i rade stoga moja kapa dolje za Todora pa sam mu dao i malu čast da bude prvi javno objavljen sa ove konvencije.
Rođenjem, kojem prethodi začeće, postajemo živo ljudsko biće. Tom biću trebaju godine nebi li postalo svjesno samog sebe. Nakon toga, potrebno je dosta napora i prvenstveno učenja, da to isto biće zaboravi samog sebe. Krajnji proces tog procesa zaborava i degradacije najbolje oslikava izreka:
“Ja nisam ovo tijelo!”.
Ta već gotovo legendarna izjava, vrlo popularna u krugovima romantičara ili „mind first“ poklonika, predstavlja krunu oholosti uma i njegovog pravnog predstavnika u društvenom svijetu, osobe. Oholost nije ništa drugo do nezahvalnost, a nezahvalnost je prvenstveno posljedica ignoriranja i iskrivljavanje činjenica. Nepobitna je činjenica da smo dar života i tijela dobili poklonom naših roditelja. Oni su žrtvovali dio svoje svete seksualne energije, nebi li novom biću podarili život. I onda se dogodi da to novo biće postane toliko “učeno”, da činjenice života toliko izvrne i pogubi se u ideološko-romantičnim stranputicama, da na koncu, osnovu svoje egzistencije i njenu okolinu proglasi za nešto iluzorno, zlo, đavolju rabotu, Luciferov svijet i što još ne.
Jedno takvo „ideološko“ samoubistvo je nepojmljivo kod drugih živih bića, također stvorenih po licu i naličju stvoritelja. Samo čovjek je u svojoj samovažnosti, kao “kralj svih živih bića”, postao toliko uobražen i neoprezan, te završio kao laki pljen implantiranog programa egomanije. Taj implantat (osuđivačko-računski um), on je dobio u zamjenu za redovitu isporuku svoje životne energije. Taj ugovor je poput ugovora u radu. Za stvarni rad (utrošak energije) se dobiva novac, čija se vrijednost u potpunosti bazira na društvenom dogovoru. Koliko je taj dogovor stabilan, toliko je i vrijednost novca stabilna. Izvan tog dogovora, njegova vrijednost je iluzorna, jer nema svoju podršku u prirodi ili materijalno-energetsku osnovu. Novac olakšava razmjenu, ali nije primaran onoj prirodnoj vrijednosti koju tokom razmjene zamjenjuje. Tako ni um ne može biti primaran svijesti i tijelu, jer samo služi za razmjenu perceptivnih utisaka. Izreka „Ja nisam ovo tijelo!“ jenakovrijedna je izreci „Burza je najviši hram duhovnosti, gdje boravi istina tj. Bog!“
Jedini način da čovjek raskine taj izrabljivački ugovor sa umom, čiji lanci ga stežu kroz sve grane društva (od religije i znanosti do školstva i medicine), jeste da probudi svoju istinsku pažnju, svoju tjelesnu svijest. Kako se budimo? Tako da prvo otvorimo i protrljamo oči. Kako da tokom dana ostanemo budni i pažljivi? Tako što ćemo sustavno manje koristiti um i više koristiti oči i cijelo tijelo kao perceptivni aparat. Promatrati umjesto etiketirati tj. prestati sjećati se imena koje smo naučili. Osjeti sada!
Dokle god misao bude konceptualno postavljena ispred percepcije i um ispred svijesti, naše oči doslovno nećemo moći otvoriti, usprkos našim nadljudskim naporima. Ono što čini jedna prosječna osoba jeste da „misli zatvorenih očiju“. Misao nije dio tijela i njeno porijeklo je izvan granica našeg individualnog suvereniteta. Oči su, nasuprot tome, dio nas samih, dio ovog našeg čudnovatog fizičko-energetskog bića. Ako svoje vlastite oči proglasimo stranima, a um svojima, naše šanse za energetsko (duhovno) buđenje su ravne nuli. Ideologija romantike, tako u samom startu, spriječava ljude da krenu na put samospoznaje. Ako je osnovna premisa kriva, što očekivati od rezultata naših djelovanja?
Naše oči su dio našeg fizičko – energetskog tijela i ono je u svojoj cijelosti jedan veliki organ percepcije. Mi percipiramo cijelim našim bićem. Odricanje od tijela je odricanje od percepcije, a čovjek je u suštini biće koje percipira, za razliku od osobe koja je biće koje misli. Mišljenje je surogat percepcije, koje za spoznaju koristi strano tijelo (egregor, eksterni server), umjesto da koristi svoje vlastito.
Fizičko tijelo je osnova, portal, temelj i rasadnik za sva ostala tijela, koja obitavaju u drugačijim energetskim frekvencijama, ali koja su dio našeg bića. Proklinjati vlastite oči, srce i ostatak fizičkog tijela je omiljena zabava poklonika romantike. Oni razdvajaju, dijele, suprotstavljaju i sukobljavaju. Njihov dualizam je umjetni dualizam, koji nema uporište u prirodi. Romatičari u svom delirijumu haluciniraju o idejama duša, duha i ostalim „svetostima“, jasno ih razdvajajući i suprotstavljajući fizičkim tijelima i materijalnom svijetu.
Biti romantičar u današnje vrijeme, nakon stoljeća svih otkrića kvantne fizike i mnoštva drevnih mističkih škola, koje su je potvrdile i ukazale na jednotu svega, nasuprot lažnom dualizmu (nebo–zemlja, bog-čovjek, dobro-zlo itd.), je podvig ignoracije. Oni čak i spoznaje kvatne fizike interpretiraju tako da podrže njihove transhumanističke ideje i teoreme. To je toliko suludo, poput katoličkog misionara koji nastoji „preobratiti na pravu vjeru“ čopor majmuna ili neljudsku vanzemaljsku civilizaciju na nekoj drugoj planeti. Sav tehnološki transhumanizam, kao kruna znanosti, predstavlja lijevu struju romantizma. Ona desna struja, uvijek je bila pod kontrolom velikih reprezentativnih religija.
Fizičko tijelo je dio cjeline našeg magičnog bića i u toj svojevrsnoj “porodici tijela” ono ima svoje dužnosti i obaveze. Jedna od njih je opskrbljivanje energijom, koje fizičko tijelo dobija životom na zemlji, naših ostalih energetskih, ali anorganskih tijela. Neizvršavanje tih dužnosti i obaveza ima za posljedicu slabljenje i izgladnjivanje svoje “braće i sestara”. Cijeli taj lanac podrške kolabira, kad osoba obsjednuta umom proglasi vladavinu ideologije stranih osvajača za svoju vlastitu i svetu. Samo osoba je, u svom svojevrsnom stanju ludila, sposobna učiniti takvu besmislicu i proglasivši um (strani implantat) svojim bogom, prokleti svoje vlastito biće, svoje bazično fizičko tijelo, svoj život. To je kao da stanari jedne zgrade počnu rušiti nosive zidove u prizemlju, nadajući se da će tako lakše i brže stići do neba i Boga koji tamo prebiva. Ne daj bože spoznati da taj isti Bog prebiva na i ispod površine ove „prljave“ zemlje.
Proglasiti oholost romantičara za nezahvalnost „nedoraslih pubertetlija“, samo je naivno gledanje kroz ružičaste naočale. Stvar je mnogo ozbiljnija. Tu se radi o obitavanju u stanju konstantne opijenosti ili „pomaknutosti“ od stanja trezvenosti. Zamislite si situaciju da živite sa svojim partnerom cijeli život i on vas cijelo to vrijeme ponižava, ogovara, radi sve da vam naudi i konačno vam prizna da stalno želi vašu smrt. To je situacija u kojoj živi oholi romantičar, njegovo tijelo u braku sa ne-njegovim umom. Krajnja oholost uma, koji je do te mjere zabrazdio u svom ludilu, je kad počne glasno zahtjevati linčovanje svog domaćina i dobročinitelja, svog fizičko-energetskog tijela.
Kao što je osoba bolest čovjeka, tako je i um bolest svijesti. Bolest je naravno samo blagi sinonim za potpuno izvrtanje vrijednosti. Što si strašniji sinonim sami sebi pronađete, tim bolje za vas. Slijedi vam skorije buđenje ili izbavljivanje iz “septičke jame” u koju nas je Bog-Um uvalio. Ipak krajnja perverzija i definitivno absurd bez premca je kad individua sebe imenuje živim čovjekom, a nastavi propagirati samoubilačku ideologiju uma, dakle opet onoga što stoji iza koncepta osobe. Vjerujte mi, sve je moguće! Nitko nije cijepljen protiv demona prepuštanja vlastitoj lijenosti, niti je unaprijed izabran ili spašen. Oholost, ciničnost &co, sve su to varijacije narcisoidnog uma.
Interesantno je koliko šupljih priča postoji oko ove pandemije a kako ogromna većina ipak ne vidi ili ne želi vidjeti očigledno. To je u jednu ruku za svijest razočaravajuće, a sa druge strane za bitak otrežnjavajuće. Nema velikog buđenja, niti ga je ikada trebalo biti. Postoje individualci u velikom broju vide neke djeliće sistema, ali nedovoljno da bi se oslobodili. Ja to tako vidim. Mnogi doktori u dobrim namjerama izvještavaju o glupostima službene stožerokracije i diktature političko-epidemioloških struktura, a jedan od najglasnijih je Dr. Andrew Kaufman koji laičkim jezikom objašnjava zašto su PCR testovi invalidni i ne daju točnu sliku o zdravstvenom stanju javnosti. Znajući da je Sotona lažec i ubica onda niti ovakvi testovi nisu iznenađenje.
Znao sam da je ovo vrlo značajna stvar, ali želio sam si uzeti vremena i provjeriti i naučiti malo više o tome prije nego govorim o tome. Kao što sam prije rekao pokušao sam istražiti ovu temu još u travnju jer sam tada sumnjao da postoje ozbiljna preklapanja između nekih ciljnih nizova koji se traže s PCR testom i našim ljudskim genomom.
Zbog te zbrke oko egzosoma i koja RNA dolazi iz kojeg izvora u svemu tome gledao sam na drugačiji protokol od onog objavljenog ovdje.
Pogledao sam jednog iz Njemačke, a ovaj je s Pasterovog instituta u Francuskoj, ali to je stvarno potvrdilo moje sumnje i bilo mi je drago što sam ga vidio jer je u osnovi jedan od primarnih nizova u PCR testu
Prema protokolu Pasterovog instituta to je točno podudaranje niza u našem vlastitom ljudskom DNK na kromosomu 8. Pa sam pomislio da bi moglo biti korisno pričati o ovome i zato što je velika jer je ova stvar vrlo značajna, ali želim da znate da je zaista teško shvatiti koje su stvarne implikacije ovakvog nalaza.
Pa mislim da bi bilo jako korisno kad bismo samo razumjeli PCR prvo malo bolje i samo osnove kako to funkcionira, o tome odakle im uzorak tako da ovdje PCR Test za COVID 19 isključivo i gdje se i kako uzima uzorak za test.
Bris sadrži mješavinu čestica virusa, ljudskih stanica, i drugih mikroba pa tako da nije čist uzorak i ako smo testirali na ljudsku DNA ili RNA, mogli bismo je pronaći jer su u brisu ljudske stanice i također fragmenti ljudskih stanica kao što su medikamenti ili egzozomi ili ponekad postoji čak i slobodan ljudski DNA koji cirkulira u nekim našim tekućinama.
Tako da ovo nije čisti uzorak i sigurno u startu sadrži ljudski genetski materijal tako da test u biti može biti pozitivan na ljudski genski niz.
Pokazat ću vam mehanike kako test radi tako da dobijete ideju o tome. Nema dovoljno virusne RNA koja bi se mogla izravno detektirati u bolesnikovom uzorku pa se radi postupak koji se naziva lančana reakcija polimeraze s obrnutom transkripcijom RT PCR pojačava mnoge kopije segmenta n gena, što u biti znači da postoji vrlo mala količina RNA koju tražimo u ovom uzorku koja je stvarno neuredna i sadrži puno stvari, tako da bi ga mogli detektirati moraju ih pojačati ili napraviti više kopija i to je u biti ono što PCR test radi.
Kratki jednostruki dijelovi DNK nazvani prajmerima prepoznaju jedinstvene RNA sekvence unutar virusnog genoma koji nosi ciljno područje n gena. Nakon što prvi prajmer veže enzim zvan reverzna transkriptaza produžava sintetizirani jednolančani DNA kopija virusne RNA.
Ovo je važan dio na koji moramo obratiti pažnju na ono što vidite u primarnoj sekvenca je ono što je definirano i identificirano unaprijed. Ljudi su postavili prajmer i kao što smo stvorili ovaj prajmer mogli smo napraviti prajmer za bilo koji slijed, za bilo koji organizam.
I onda kad to stavimo u ovu reakciju u osnovi tražimo komad genetskog materijala iz nekog organizma koji se podudara sa njime koji je komplementaran. To je u redu jer kada ove dvije cjeline idu zajedno, imaju komplementarnost, to je kao plus i minus koji privlače jedni druge i to su G C A T (djelovi gena).
Tako PCR test traži određeni slijed u uzorku koji pokušavamo pronaći i koji dugi lanac koji ste vidjeli je takav slijed koji bi mogao biti iz drugog organizma koji smo identificirali. Obzirom da prajmer ili barem jedan od prajmera o kojima pričamo točno se podudara sa slijedom u kromosomu 8, tada bi mogao identificirati dio slijeda iz kromosoma 8, a ne neki genetski materijal drugog organizma. Drugim riječima može otkriti naš vlastiti dna, (test bude pozitivan na vlastiti DNA).
Podijeliti ću još jednu stvar ovdje da provjerim sa svima jer je to zaista važno da bi bili sigurni da je ta informacija točna.
Podaci su točni i to je ovdje je kod od 18 slova CTCCCTTTGTTGTGTTGT i kaže da je iz gena RDRP u virusu. Nakon što sam prelistao genbank koji je dio nacionalnih zdravstvenih instituta u kojem čuvaju sve sekvence iz projekta ljudskog genoma, a također i druge od životinjskih genoma i tako da možete vidjeti i ljudski kromosom 8.
Nakon nebitnih referenci ovdje možete vidjeti stvarni slijed, a on se točno podudara ovdje CTCCCTTTGTTGTGTTGT.
Ovo je protokol Pasterovog instituta iz svjetske zdravstvene organizacije. Možete vidjeti taj slijed sekvenci koji se savršeno podudaraju.
Onda smo u situaciji, ispravite me ako griješim gdje test PCR potencijalno prikazuje materijal koji se već nalazi u ljudskom tijelu i ako je pozitivan, pozitivan je na virus sars-kov2 a ne na ljudski genom.
Malo je složenije od toga jer ih ima više prajmera koji mogu koristiti, tako da je cijela stvar testiranja vrlo heterogena širom svijeta, tako da drugim riječima postoje različiti protokoli u gotovo svakoj zemlji i puno njih se preporučava kroz svjetsku zdravstvenu organizaciju, ali ima i od nekih drugih tijela.
Oni mogu upotrebljavati različite prajmere tako da, čak i kad naprave samo jedan uzorak neće koristiti samo jedan prajmer za test i reći je li taj pozitivan ili nije pozitivan, tako da nije baš tako jasno, ali ono o čemu govorimo je da barem jedan od prajmera koje koriste je istovjetan ljudskom slijedu kromosoma 8, u redu, pa se može pojaviti pozitivan test kod svakog čovjeka bez obzira na neprisustvo bilo kojeg virusa ili bilo čega drugog, tako da dodaje drugu razinu zbunjenosti i zbunjenosti kako tumačiti rezultate ovakvih testova.
Još uvijek mislim na najvažniju točku, a ta je da ne znamo odakle su te sekvence došle jer nikad nije izolirana pročišćena čestica virusa gdje su ih imali gomilu zajedno u jednom uzorku i mogli bi ih okarakterizirati i izvući RNA materijal iz tih čestica, nikada to nisu učinili na taj način samo su je gledali u ovom prljavom uzorku koja je bila mješavina mnogih mikroorganizama I ljudske stanice i izvukli su ove sekvence odande jer su mislili da te sekvence pripadaju obitelji koronavirusa.
Ali to se temeljilo na samo oko 80 posto identitet sekvence između tih uzoraka. I znate kada sam to pogledao i obavio to istraživanje ranije s ostalim sondama za drugačiji protokol za njemački protokol otkrio sam da su mnogi od tih prajmera u tom nizu imali 80 do 85 identiteta sekvence koji su se protezali i na ljudski genom. Jednostavno nisam našao kompletnu podudarnost. Našao sam zapravo 18 u nizu koji se podudaraju, ali one su prajmeri koji su imali 24 baze.
Ima puno preklapanja u ovome, a zatim ako pogledate i prirodu PCR testa sami enzimi koje koriste za kopiranje RNA griješe. I tako bi vam mogli dati puno lažnih rezultata i ovo je jedan od problema koji su se uvijek znali o ovom testu i što ga više pojačavate jer ovaj test radite u ciklusima i u svakom ciklusu udvostručite kopije tog dijela RNA kojeg tražite, i što više puta udvostručite više lažnih signala koje dobivate jer vi također pojačavate i smetnje se poput signala buke koji bi mogao biti drugi niz koji se djelomično podudaraju i nisu uočljivi dok ih ne pojačajte toliko puta i to vam daju veliku distorziju i lažne pozitivne rezultate što i je jedan od glavnih razloga zašto gaCarrie Mullis, pronalazač tog testa, nije preporučio da se koristi kao dijagnostički test, zbog svih onih lažnih pozitivnih.
Ali po mom mišljenju budući da ne znamo koje je porijeklo ovoga slijeda po kojem testiraju i da jedan od njih možda dolaze iz naših vlastitih genskih sljedova poput ljudskog slijeda tada stvarno nema načina izračunati bilo kakvu točnost,
Pa bih rekao znajući sve ovo da prilikom testiranja postoji stopostotna stopa pogreške.
Dr. Andrew Kaufman, dio interwieva sa Davidom Ickeom
Tko ili što je to promatrač? Promatranje je po nekoj definiciji proces neuvjetovanog gledanja u kojem onaj koji promatra nema apsolutno nikakav interes u promatranome te ne može projecirati ikakve subjektivne interese na promatrano. Ukratko objektivan je!. Promatrač ne može ništa reći o promatranome jer time interpretira stvarnost jer je govorom označava simbolima svijesti koja po svojoj prirodi ne može ikako biti objektivna. Stoga um/svijest ne može biti ikako u stanju promatranja obzirom da njena priroda počiva na označavanju i prostorno, vremensko, logičnim petljama/algoritmima koji su programskog karaktera samim time subjektivni. Tako možemo kazati da samo onaj koji ne zna ništa o takvom označavanju može biti objektivan promatrač a koji se nalazi van dosega programa svijesti/uma. Koja bi to mogla biti pozicija vidite sami za sebe. U ovom videu pokušavam objasniti na više primjera kako se može prepoznati unutar sebe pozicija van uma ili bolje rečeno van utjecaja uma i njegovih simboličkih oznaka. Uživajte!
Što je zajedničko virusu i neoliberalizmu? Oboje su nevidljivi i smrtonostni. Tajna efikasnosti neoliberalizam je u njegovoj prikrivenosti. Razlog zašto virus izaziva toliko straha je također u njegovoj nevidljivosti. Nitko od nas nije vidio niti neoliberalizam niti virus. Nitko od nas nije u potpunosti siguran da li oni uopće postoje.
Što kaže naša mainstream neoliberalna ideologija? Ona tvrdi da smrtonostni virus postoji, ali smrtonostni neoliberalizam ne. Za neoliberalne gurue je teoretiziranje o neoliberalizmu samo fantaziranje intelektualaca ljevičara. Osim njuh, većina prosječnih ljudi nema pojma što je neoliberalizam, a kamoli da razmišlja o njegovim determinirajućim utjecajima na našu svakodnevnicu.
Neoliberalizam je ekstremni oblik kapitalizma. Kao i samo njegovo ime, tako je i sve što on stvara lažno. Sve krize, koje je on stvorio su umjetne, tj. namjerno inicirane. Neoliberalizam stvara te krize globalnih razmjera, da bi se njima hranio tj. ljudskim reakcijama na njih. Rat je elitama uvijek donosio najveću dobit. Aktualne krize su novi oblik ratnog stanja, kao odgovor na napad novih nevidljivih neprijatelja, od terorista, preko zatopljenja, do najnovijeg virusa. Upravo su oni najbogatiji najviše zaradili tokom proljetne krize ili projekta COVID-19. Taj virus je definitivno dijete neoliberalizma i toliko je istinito sve što nam o njemu mediji govore, koliko su istinite filantropske namjere neoliberalnih svetaca i iznenadna pojava njihove brige i ljubavi za dobrobit „mašina koje govore“.
Glavna funkcija neoliberalizma je da se sva energija od dole, prebaci na gore, tj. od pučanstva prema eliti. On to uspijeva bez vidljive i direktna prisile, time što kreira uvijek novu izazovnu stvarnost, inscenirajući uvijek nove krize i panike. Kad jedna kriza završi, nema analiza, pručavanja i traženja krivaca. U neoliberalizamu nema odgovornih. On krivicu majstorski prenosi u umove svakog pojednica, poput ideje grijeha u prošlom eonu religije. Zar nismo svi mi krivi za globalno zatopljenje? Zar nismo svi mi krivi za širenje zaraze i nastanak pandemije?
Kako se suprostaviti neprijatelju koji je nevidljiv? Kako ga učiniti vidljivim, opipljivim, stvarnim? Kako se strateški suprostaviti neprijatelju za kojeg nismo ni potpuno sigurni da li uopće i postoji? Kako početi vjerovati u sebe, u onaj meki osjećaj i tihi glas unutar nas, umjesto u globalnu medijsku viku i galamu? Kako se suprotstaviti projektima koje kreira neoliberalizam? Demokratskim putem tj. mirnim prosvjedima?
Neoliberalizam je konačno pokazao pravo lice demokracije. Ona je, kao opijum za mase, vješto zamjenila religiju. Demokracija je stvorena kao projekt ranog kapitalizma, nebi li se ljudima dala utjeha i iluzija su-odlučivanja i su-vladanja. Kako bi se spriječila mogućnost da „raja“ dobije ikakvu moc, stvoren je koncept reprezentativne (lažne) demokracije. Prava demokacija zapravo nikad nije ni postojala niti danas postoji. Biraju se političari koji svi redom pripadaju eliti. Istinska demokracija čak uopće nije ni moguća unutar političko-ekonomskog sistema kapitalizma. Postoje ozbiljne i trezvene znastvene studije koje dokazuju da su izbori unutar sistema reprezentativne demokracije, potpuno neučinkoviti i stoga besmisleni. Isti oni „spavači“ koji vjeruju u učinkovitost biranja, nekoć su vjerovali u spasenje putem tehnika reprezentativne vjere, misama i molitvama.
Neoliberalizam pedantno planira i oblikuje našu stvarnost, kreirajući situaciju pogodnu za „muženje“ masa? Mi zapravo ne živimo svoj život, već smo dio jedne kazališne predstave, koju režira neoliberalni um. Naš strah i naša vjera u realnost te kazališne predstave, daje joj moć da u potpunosti upravlja našom energijom, sviješću i na koncu našim životima. O projektu “klima” smo već pisali na ovim područjima. Projekt “migranti” su također jedan takav neoliberalni projekt, kao i projekt “islamski terorizam”. Svi oni nastaju u umu neoliberalizama, koji čine mnogi umreženi eksperti, zaposleni po najpoznatijim svjetskim institutima i think tank-ovima. Jedan od zadnjih njegovih projekata je projekt ili san zvan “pandemija”. Svatko tko vjeruje u stvarnost i spontanost tog sna, podržava ga i osnažuje. Svaki trenutak, kad o pandemiji nekritički mislimo i u strahu brojimo zaražene i umrle, dajemo mu poticaj. Čak i naš bijes, nakon trenutka spoznaje lažnosti plandemije, također je energetska podrška, koja taj novi-svijet, novu-stvarnost, novu ne-normalnost, novu dnevnu moru čini sve opipljivijom. Svaka naša emocionalna reakcija je čin kooperacije, sudjelovanja u projektima neoliberalizma.
Jedini način da odustanemo od saučešća u ovom aktualnom projektu, koji polako postaje naša nepobitna stvarnost, je da ga shvatimo kao nametnuti san, koji odbijamo sanjati, smijući se njegovoj absurdnosti i iracionslnosti. Svi mi stvaramo, tj. su-sanjamo našu kolektivnu društvenu stvarnost. Zašto ne sanjati svoje snove, kreirati svoje projekte, živjeti svoju novu stvarnost, umjesto da konzumiramo ono ponuđeno? I opet smo se nasukali na lijenosti, onoj našoj omiljenoj duhovnoj disciplini, koju treniramo cijeli naš život.
„Da, ali što ja tu kao pojedinac mogu učiniti?“
Naravno ništa, kad svo raspoloživo vrijeme i energiju onstran pukog preživljavanja pojede konzum zabave i digitalni snovi netflix-a. Zašto išta i činiti kad će nas spasiti ljubav, pogotovo ona najveća, najdobroćudnija, najvelikodušnija i najiskrenija: ljubav velikog i dragog Billa. Podsjeća li vas njegovo milosrđe na božje milosrđe? Njegovo srce je upravo toliko milo, koliko je milo srca biblijskog „boga“, koji voli svoje i istrebljuje tuđine.
Grupa entuzijasta iz “Slovenije” Objavu Suvereniteta i Slobode Živog Čovjeka pevela je na slovenski jezik i uručila ga trojedinoj vlasti u REPUBLICI SLOVENIJI 23.7.2020 godine. Ovo je prva ovakva objava van administrativnih granica RH, a za tzv slovence je od velikog značenja, jer sada postoji pravna podloga za izlazak iz sistema RS koji je samo jedna franšiza u globalnom trgovačkom svijetu u kojem suvereni vladari i suverene države ne postoje već stotinama godina. Stoga se iskaznica zajednice živih ljudi od sada može koristiti i na administrativnom teritoriju RS. Najveće zasluge za ovo pridajem Tonki Božinović koja je sve skupa ovo organizirala. Postoji još neki ljudi iz slovenije koje ovo zanima i koji su mi se javljali, pa ih sve upućujem da se jave ili Tonki na tonkabo@gmail.com ili Viktoru na viktor.jagarinec@gmail.com koji su u Sloveniji i poznaju ovu temu ponajbolje kako bi se živi ljudi u sloveniji mogli lakše i bolje organizirati. Naravno i ja, ali i cijela zajednica živih ljudi podupiremo iz srca ovaj potez i spremni smo pomoći živim ljudima na zemlji u kojoj god iluzornoj tvorevini oni stanovali.
Da li je itko do danas pokrenuo postupak optužbe za „veleizdaju i genocid“ protiv sila koje su stajale iza projekta “sveta inkvizicija”?
Nije! Što smo naučili iz te lekcije iz prošlosti? Ništa! Kako onda možemo spriječiti da se „sveta veleizdaja“ takvih ili većih razmjera opet ponovi? Ono „sveto“ oprašta svaki zločin. Što nam je danas sveto? U što danas vjerujemo bez trunke sumnje? Koja „svetost“ će danas opravdati zločine protiv slobode i prava individualca?
Upravo smo svjedoci jedne moderne „svete inkvizicije“, koja svojim razmjerima daleko nadilazi on srednjovjekovnu. Nekad je definicija grijeha bila „bavljenje prirodnim znanostima individualnim putem“. Čitava krema tadašnjeg društva, sa svojim stasajućim individualnim znanstvenicima i čitava individualno-objektivna (fenomenološka) znanost u nastanku, bila je na najbrutalniji način zatrta. Kao rezultat tog genocida mudrosti, nastao je vakuum, u kojem je posijano sjeme za jednu novu, umjetnu (ne-prirodnu, konceptualnu) znanost. To krvavo sjeme su posijali isti oni dželati, koji su dematerijalizirali onu izvornu, prirodnu, euroazijsku znanost. Iz tog sjemena krvnika izraslo je jedno kopile bez svijesti i energije, koju zovemo moderna (jezuitska) znanost. Danas je to autističko dijete izraslo u monstruma, koje je preuzelo vlast nad cijelom civilizacijom. Koji su danas vjersko-idološki razlozi za optužbu zločina i neposluha naspram kolektiva? Sumnja u onog znanstvenog pseudo-Boga je danas najveći grijeh. Griješnici su prozvani „teoretičarima zavjere“ i za njih se već kuju digitalne giljotine.
Što razlikuje akt herojstva od akta veleizdaje? Samo i jedino onaj nepisani društveni dogovor ili konsenzus. Tko definira pravila i okvire tog dogovora? Možda ono lice „Boga sa tisuću glava“, čije naredbe ono prenosi narodu sistemom vlasti, idelogijama, filozofijama, vjerama, znanošću i naravno silama restrikcije. Što je to “Zna se!”, koje inficira sve one umove priključene na kolektivni server egregora poslušnosti? Tko to biće oblikuje, tu formu do detalja definira, koja propagira jednoumlje i poslušnost? Kako atributu poslušnosti oduzeti taj pozitivnio-emotivni naboj?
Kolika je stvarna moć medija, očito govori činjenica, da se pravi heroji lako ignoriraju, redikuliziraju i etiketiraju kao lažljivci, diletanti i protu-državo-narodni elementi. Na drugoj strani, oni veleizdajnici podržani od telediligiranih medija, postali su “samoprozvani” (naravno od tih istih medija) heroji, iako sve činjenice govore u prilog veleizdaji. Omjere korupcije, koja provejava svjetskom politikom, dali su nam naslutiti podaci o ponudama WHO-a nekim nezavisnim političarima, u zamjenu za strože mjere protiv aktualne plandemije. Primjećuje se i jedan novi internacionalni trend. Poslušni veleizdajnici redom dobijaju ponude za prelazak u u više rangove politike. Što su „sveti dobročinitelji“ u doba proljetnog zatvaranja bili nemilosrdniji prema vlastitom narodu, to su kasnije postali omiljeniji od svog stada, od medija i onih vladara iz sjene, koji im pišu „šalabahtere“. Ipak sve je to bilo moguće provesti, samo kao posljedica ozljeda i deformacija, koje je judeo-kršćanska ideologija romantizma nanijela energetskom (duševnom) zdravlju, ovih nekad robusnih dinaridskih plemena. Prvo im je zakočila sposobnosti analtičkog razmišljanja konceptima straha, da bi ih potom deložirala u močvare emocionalnog sado-mazohizma. Prvo se izmislila panika, da bi onda ti meštri od panike obećali spasenje, ali samo za poslušne.
Svi projekti straha i poslušnosti su pod krinkom “kulture” zapravo projekti kastriranja potentnih naroda, pretvarajući ih u sado-mazohiste i idolopoklonike. Tko narod više tlači, pod lukavom izlikom napada vanjskog neprijatelja, to ga taj narod više poštuje i obožava, homogeniji je i lakše i jeftinije se kontrolira. To nisam ja izmislio. To je činjenica koju su potvrdile mnoge znanstvene studije. Krajnji absurd je onaj osjećaj ponosa, da svojim radom i poreznim izdvajanjima, financiramo teror nad samim sobom. Nije li to kruna sado-mazohizma i/ili gluposti?
Stroge mjere kojima se disciplinira čitava svjetska populacije danas, je sljedeći drastični korak “cijepljenja” istih protiv samostalne percepcije i samostalnog odlučivanja. Cilj je odstraniti i ono malo zdravog buntovništva i neposlušnosti protiv strogih autoriteta. To je projekt kastracije cijele svjetske polupacije, nakon koje će usljediti drastičan pad nataliteta i shodno tome broja stanovnika (posebno u bogatijim, svjesnijim i tehnološki razvijenijim zemljama). Sve mjere koje se sada u sklopu plandemije postepeno donose, mogu se objasniti samo kao dio jednog globalnog rituala inicijacije svjetske populacije u masu neizlječivih robova.
Izmišljen je novi strah, pa novi bog, pa nova vjera (tj. praksa ili disciplina poslušnosti prema kolektivnom nauštrb individualnom). Nije li čudno da je ideja ili statistički koncept „kolektivnog zdravlja“ važniji od individualnog? Koga je briga što ljudi na respiratorima umiru i oni na oksidacijskim ljekovima ozdravljuju ili se uopće niti ne razbole. Važnije je spasiti „zdravstvo od kolapsa“ i bolnice od prenapučenosti, nego ljudske živote onih oboljelih od onih nezanimljivih, nepodobnih i nepopularnih bolesti. Otkud u kapitalizmu uopće pojam brige za čovjeka, kad je zakonska osnova svega profit. Molim, spasite nas od vaših medija i vaše lažne filantropije!
Sad nas očekuje „dobrovoljno“ transhumanističko pokrštavanje (cijepljenje) svjetske populacije. Propaganda će se pobrinuti da se dobije pristanak većine. Post od komunikacija i samotrovanje maskama je priprema za to krštenje. Tek potom ćemo biti spremni na škropljenje „svetom vodicom“, koja ovaj put dolazi intravenozno i od strane „svećenika u bijelim odorama“.
Za kraj poklon vjernim čitaocima. Ekskluzivno donosimo službeni prijedlog svečane zakletve „bijelog krštenja“. Molim naučiti napamet! Korištenje šalabahtera se kažnjava novčano ili oduzimanjem onih ostataka slobode, kojih još imate.
Vjerujem u Troglavog Boga čije ime je MMV=medicina-mediji-vlast.
Bojim se đavola, čije ime je virus Covid-19.
Bit ću poslušan i neću griješiti protiv Boga.
Pridržavat ću se pokorno svih novovjerskih pravila.
Vjerujem u spasenje.
Otkupit ću svoj spas, time što ću u potpunosti odustati od svega svoga, svega individualnog.
Svečano se odričem svojih odluka, osjećaja, percepcije, objašnjenja, misli i imaginacije.
Svečano se odričem svoje svijesti i svoje energije.
Vjerujem u spasenje i uskrsnuće kao bio-robot, kao savršeni sluga, kao ne-čovjek.
Emisija postaje sprdačina jer je situacija izvanredno povoljna za sprdnju. Daje i povoda svim teoretičarima zavjera da upru prsom i kažu: “aha, a kad sam ja govorio…!” I to Vedran obilato koristi jer ništa ga, ama baš nište ne demantira u njegovu vidiku svijeta. Niti mene, pa se možemo i dalje zajebavati na račun svega u ovom svijetu toliko ozbiljnog i strašnog da te se mora prisiliti na strah i ozbiljnost. Ekstremna je situacija. Ljudi ili se smiju kaoja i on ili kao neki, ali zato mnogi plaču. Valjdo to tako treba biti, rekli bi mudri a kako sam već opisao u svojem velebnom članku OVDJE.
Uvesti red u naš život, dok još živimo, znači prvenstveno izbaciti sve ono što nam nije neophodno potrebno. Jedna od tih stvari je odstranjivanje automatskog ili apriori ignoriranja svega onoga što nam stvara neugodu, gađenje ili strah. Osim trauma iz prošlosti toj grupi pripada i ignoranje svijesti o neminovnoj smrti tokom života. Sistematsko bavljenje temama iz te grupe, redovito nas nagrađuje trofejima „duhovnosti“, poput trezvenosti, skromnosti i unutrašnjim mirom.
Jedan od načina da uvedemo više reda naš život, je sprijateljavanje sa vlastitom smrću. Blizak odnos sa njom nam daruje životnu podršku u smislu većeg intenziteta života, bolje učinkovitosti i osjećaja da zapravo nemamo vremena za zajebanciju (koja sa gajenjem kulture humora nema nikakve veze). Zamislimo si biće, na rukohvat iza nas, koje nas stalno promatra i vjerno prati kroz život. Ideologija romantike je to biće preimenovala u svetog anđela čuvara i poklonila nam ideju samovažnosti, posebnosti i vječnosti. „Loši“ životni pratilac nam daje mogućnost da rastemo kroz iskustvo života, dok nas onaj „dobri“ vodi u ropstvo i besvijest. Svatko od nas bira svog životnog pratioca na osnovu količine svoje individualne moći.
Život bez cilja, namjere i fokusa je preživljavanje, a ne život. Život lišen prisnog odnosa sa smrću i ideje konačnosti je životarenje, a ne život. I preživljavanje i životarenje su rasipanja vremenskih i energetskih resursa, koje smo dobili na poklon od naših roditelja, onim duhovno-energetskim aktom grijeha, koji zovemo začeće. Oboje su spirale koja nas vuku u besvijest i prepuštanja, preferirajući našu pasivnost. Umijeće življenje je, nasuprot njma, spirala koja nas vuče ka više svijesnosti tokom života, te više svijesti tokom i nakon smrti, preferirajući našu aktivnost. I pasivnost i aktivnost se ne odnose na našu radinost ili lijenost na polju društveno priznatih zanimanja, već na ona čisto individualno-umjetnička.
Zašto je jedna od važnih stavki umijeća življenja priprema za smrt? Čovjek je uistinu čovjek samo ako sam donosi samostalne odluke. To je magični čin odustajanja od ustupanja svoje moći institucijama društva, nebi li one donijele odluke umjesto nas. Jedna od najvažnijih odluka koje jedan “insan” može za života donijeti je odluka da se uvede red u svoj život. Dio tog “reda” je uvođenje koncepta smrti u svoju svakodnevnicu, tj. o trezvenoj svjesnosti o konačnosti ovakvog načina postojanja i ne postojanje ideje o beskonačnom vremenu. Činjenica je da nam nijedna sila na ovom svijetu ne može garantirati da ćemo se sutra ujutro probuditi ili čak živi večeras zaspati. Nema to veze sa aktualnim stanjem u svijetu, u kojem je polito-korupto-medicina postala glavno ideološko oružje za teroriziranje stanovništva. Istina, mediji su nas svakodnevno bombardirali sa brojem oboljelih i umrlih, kao da nas polako pripremaju za neki malo veći “pomor ribe”. Time su ljude ili kronično preplašili ili su ih učinili ignorantnim prema smrti i strahu od smrti. Ipak nijedan od navedenih odnosa prema smrti nije filozofski-duhovno- energetski ispravan ili rečeno jezikom fatalističkih religija, griješni su.
Smrt je faktor ili energetski dio našeg fizičkog svijeta, kao uostalom i svijest. Smrt je tu da nas razbudi iz letargije prepuštanja našim slabostima i ojača nas da postanemo donosioci odluka. Smrt je moć, jer nam daje šansu da dosegnemo našu individualnu moć (ne onu iluzornu tipa društvene ili političke moći). Prijateljstvo sa smrću je možda i nakvalitetnije prijateljstvo koje možemo za života imati. Taj prijatelj nas nikad neće niti iznevjeriti niti slagati. Smrt nas uči da je ovaj život važan, da je on poklon mogućnosti i poligon učenja, rasta i razvoja. Smrt životu daruje epitet svetosti . Koncept smrti kao savjetnika je važan dio učenja kako se odnositi sa društvenim svijetom, a da nam ta preokupacije ne pojede našu primarnu životnu energiju, koju možemo efikasnije iskoristiti u naše individualno-energetske (duhovne) svrhe. Pojam ispravnog korištenja naše životne energije je srž “umijeća prikradanja” ili “kontrolirane ludosti”, koju smo već spominjali na ovim koordinatama.
Red u našem životu polako ali neumoljivo sređuje i naš um, što rezultira lakšem dostupu tihovanju i fokusiranoj pažnji. Kontrola uma je direktan odraz reda u našem svakodnevnom životu, bez koje nema puta u tišinu i moć istinske čovječnosti. Živim čovjekom se postaje uvođenjem reda u kaotični život osobe.
Red donosi svjesnost i trezvenost u život. Trezven i svjestan život donosi aromu svjesnosti u trenutku smrti, mogućnost izbora, mogućnost odluke. Kako itko može očekivati poklon milosti, nakon života provedenog u apstinenciji odlučivanja (tj. doslovno na automatskom pilotu kojim upravlja egregor društvene zajednice), da će u trenutku smrti biti sposoban donijeti ikakvu iole individualnu odluku? Ima li veće oholosti od očekivanja “vječnog života” nakon decenija životarenja i preživljavanja? Mišiće svijesti i odlučivanja treba kontinuirano trenirati tokom cijelog života. To je disciplina umijeća života. Životarenje je vjerovanje u “digitalne mišiće”, čiju nam učinkovitost obećava pseudo-duhovna kultura romantike, koja se kosi sa našom istinskom prirodom kao energetskih bića i istinskom prirodom univerzuma kao energetskog konglomerata.
Škola je priprema djeteta za budući život. Ja se ne sjećam da smo u školi ikad učili ili razmatrali temu smrti, a kamoli da smo se na bilo kakav način pripremali za taj događaj, bilo za nas same, bilo za ljude iz naše okoline. Pisanje oporuke je uvijek bila tema nekog drugog, scena iz filma ili neke knjige. U školi smo učili koja je prosječna životna dob čovjeka i to nas je nekako odvraćalo od daljeg razmišljanja o smrti. Kao da nam statistika može na neki magični način garantirati „rok valjanosti tijela“ od tih 70-ak godina.
Priprema za smrt se ne radi poslje smrti, već za života. Iako zvuči banalno, činjenjica je da velika većina ljudi tematiku smrti pozicioniraju izvan skupa svojih životnih preokupacija. Um ne poznaje smrt i uporno je nastoji ignorirati. Um sebe smatra transcendentalnim, vječnim, svetim. On nam te laži neumorno ponavlja, dok mi u njih ne povjerujemo, premda je istina pred našim očima sasvim drugačija. Zatvorimo oči i otvorimo um je parola materijalista i idealista (romantičara). Zatvorite um i otvorite oči je naredba fenomenalista. Kome vjerovati? Koju ideologiju pratiti? Hoćemo li se udati za ne-naš um ili naše oči, odlučit će naše romantično ili naturalistično srce. Jedno je umjetno-plastično, dok je drugo krvavo-masno-mišićno. Jedno je „lijepo“-duhovno, a drugo je „ružno“-materijalno. Jedno je isprazno, a drugo moćno.
Smrt je zabranjena u prostoru i vremenu uma osobe. Smrt nije i ne smije biti dio mog života, samo nečijeg drugoga. Smrt se ne smije dogoditi u mom vremenu, jedinom vremenu koji stvarno posjedujem, sadašnjosti. Ona se u umu osobe uvijek događa u budućnosti. Bijeg osobe u imaginarno vrijeme prošlosti i budućnosti je zapravo bijeg od prisutnosti sadašnjeg trenutka, koji je za um i osobu opasan po život. Smrt je dio sadašnjosti, tog jedinog stvarnog kontinuiranog trenutka ili vremena. Onaj tko ne živi u sadašnjosti, živi u iluziji uma i njegovim iluzornim vremenima, prošlosti i budućnosti. Samo um osobe može preživjeti u tim iluzornim svjetovima, čista svijest čovjeka ne.
Nakon smrti,tj. prestanka funkcioniranja fizičkog tijela i tjelesne svijesti, osoba nastavlja živjeti u pravnom svijetu. Vjerovatno bi u tom svijetu iluzije mogla živjeti vječno, ukoliko se pravnim aktom smrtovnice smrt nebi utvrdila i potvrdila društveno važećim dokumentom. Život kao i smrt, potvrđuje i dokumentira za to zaduženo, medicinsko osoblje. Ukoliko se smrtovnica nebi izdala, osoba bi nastavila živjeti dalje, a njen um bi vjerovatno i dalje mislio i tumarao svojim iluzornim svjetovima. Trik vječnog života je jednostavan. Samo treba spriječiti izdavanje dokumenta smrtovnice i osoba će nastaviti živjeti u umovima kolektivne svijesti i umova svojih bližnjih.
Sve počinje i završava sa medicinom. Medicina je alfa i omega naše civilizacije. Danas, u vremenima totalitarizma i terora, baziranog na politički podobnoj i poslušnoj medicini, je to već svima jasno. Nijedna druga profesija nije tako zaštićena naspram ostatka društva, nijedna druga komora nije tako moćna i nedodirljiva. Oštećenja i smrtnosti nastale greškama ili manjkom higijene u bolnicama, gotovo je nemoguće razotkriti i dokazati, a kamoli dobiti kakva takva dostojna obeštećenja. Nedavno je jednom „gušteru“ ponuđena svota od 50 tisuća eura za „šutnju“, nakon što je nakon obaveznog cijepljenja ostao paraliziran, tokom služenja vojnog roka u jednoj naprednoj evropskoj državi. Naravno da je ponudu odbio. Kako će se suđenje završiti, sigurno nećete saznati iz poslušnih medija.
Da li snagu živog čovjeka garantira zaobilaženje „velikog medicinskog brata“? Ostavlja li kućni porod i ignoriranje uradka dokumenta o rođenju ili nastanku osobe više prostora i energije za život i rast budućeg živog čovjeka? Koja je stvarna energetska cijena koju plaćamo za učlanjivanje u registar osoba?
Do prije koju godinu nisam ni znao da je čin „depersonalizacije“ ilegalan, dakle kažnjiv po važećem zakonu. Sve to spada u skup zločina pod zajedničkim nazivnikom „ignoriranje ili negiranje države“. U birokratski pedantnim državama, je tako u posljednjih par godina, nastala nova grupa političkih zatvorenika. Izgleda da je Goli Otok doživio renesansu u modernoj kapitalističkoj „Jugoslaviji“, koju danas zovemo zajednica evropskih država. Na negiranje države se doslovce gleda kao na „uvredu protiv Boga“ i njegovi ignoranti ili državo-ateisti se tretiraju kao najgori i najopasniji zločinci.
