psihologija

5. konvencija u Visokom – “O Živom čovjeku i imaginarnim svjetovima”

od

Obzirom da je život stvaran/ono što jest/vječno/sveprisutno onda je i živi čovjek isti takav. Njegovo obilježje jest da ne okreće enrgiju/životnu silu u imaginarne svjetove, ili barem minimalno koliko je potrebno u tim svjetovima. Mnogi danas nemaju ikakvu ideju ili informaciju o tome što je stvarnost kako se ona percipira i da li je čovjek uopće živ tj. živi li u stvarnom ili imaginarnom svijetu. Nažalost većina je u potpunosti upala u takve svjetove i nemogu iz njega izići jednostavno jer ne znaju niti da se u njemu nalaze. Tako su zamjenili živo neživim pa možemo reći da samo preživljavaju u takvim svjetovima. Kao i uvijek rješenje se nalazi u znanju o tome tko/što je čovjek i što je i kako se manifestira svijet u kojem se on nalazi.

Jadan kratki, ali sveobuhvatni presjek stvarnosti i imaginarnih svjetova napravio sam na uvodnom predavanju 5 konvencije živih ljudi koja se održala u Visokom od 18-20.9.2020. U njemu sam se obraćao ljudima koji se po prvi puta susreću s ovom temom kako bi im bilo jasnije da živi čovjek nije onaj koji ima papire, nego onaj koji razumije ove stvari.

Izopačeni dualizam romantike

od

Postoji li dualizam bez antagonizma, bez onog naboja koji tjera na upotrebu sile? Antagonizam dolazi tek kad se uvede ideja vrijednosti i hijerarhije. Öim eliminiramo te dvije ideje, nestaje i osnove za antagonizam. Tko je unio virus-ideju hijerarhije? Muškarac i žena nisu stvoreni da se međusobno dokrajče u borbi za „zadnju riječ“. Oni su tu, da sjedinjenjem stvore novo čudo života, novu samostalnu jednotu. Prirodni dualizam je onaj koji jača i podržava jednotu. Skladan par je mnogo više od zboja njihovih individualnih moći. Kako može doći do sjedinjenja skladnog para, ako se sistem vrijednosti bazira na:

  • ja sam duhovan,
  • ja sam muškarac,
  • ja sam um (mislim dakle postojim),
  • ja sam najvrijednije biće u univerzumu,
  • ja (osoba) sam stvoren po licu i naličju Boga („Osobus Maximus“).

Odakle ideja da se suprotnosti moraju sukobljavati? Što je sa međusobnim usklađivanjem? Usklađivanje zahtijeva strpljenje i umijeće. Sukobljavanje je najbrži način energetskog pražnjenja. Ekplozija emocija i fizički sukob u kratkom roku nas rješavaju našeg životodajnog energetskog potencijala. Sukob je uvijek sjeme novog sukoba. Rat je uvijek klica novog rata. Tko je prvi raskolio balkanski rod na kleronacionalne zajednice i nahuškao prvi sukob, kreirao trakavicu ratova na ovim prostorima? Tko je unio virus raskola u bračne krevete? Kome je u interesu da se rađaju frustrirana i energetski oštećena djeca? Kome smetaju moćna djeca, budući revolucionari, vođe, narodni heroji?

Kako je antagonizam imeđu čovjeka, kao prirodne materijalno-energetske tvorevine, i osobe, kao umjetne nematerijalno-neenergetske tvorevine, prebačen unutar čovjeka samog? Kad je čovjek poludio i koncept građanskog rata ili šizofrenog sado-mazohizma postavio kao svoj sveti životni postulat? Jesu li naše pretke opili ili hipnotizirali da bi to realizirali? Jesu li naši pretci bili toliko naivni, dobroćudni i glupi, da su pri zdravoj svijesti kupili „mačka u vreći“ i pošteno ga platili kao svetu relikviju?

Odakle ideja o antagonizmu materije i duha? Tko je zamjenio sinonim svijesti za sinonim uma? Um je suštinski protiv materije i protiv svijesti. Um je antagonističan i energetskom tijelu. Um je strano tijelu u meterijalno-energetskoj cjelovitosti. Um je u vidljivom i nevidljivom ratu sa svim. Um je umjetna inteligencija koja ne pripada porodici živih bića. Vratimo se pažnji (čistoj svijesti) i tijelu (materiji) i nestat će i uma i antagonizma. Nestat će želja za prevlašću, porobljavanjem, hijerarhijom, izrabljivanjem. Nestat će onaj nekonstruktivni i rušilački dualizam, ustupivši mjesto stvaralaštvu i suradnji.

Zašto je upravo u eonu znaka riba antagonistički dualizam toliko popularan, sveprisutan i nadasve uspješan? Pogledajmo pažljivije njegove simbole: dvije ribe i astrološki simbol )-(. Vesica piscis () (kao geometrijski prikaz otvora, prolaza, vagine) je raskoljena na dva segmenta kruga i razmještena na suprotne strane. Kao rezultat imamo antagonistički dualizam na svim nivoima društvene stvarnosti, od religije, znanosti, filozofije, morala… Dualistički antagonizam posvuda. Individualizam kontra kolektivizma, politička desnica i ljevica, idealizam kontra materijalizma u filozofiji.  Sve teorije i prakse koje vode sjedinjenju (yoga naprimjer znači sjediniti, religija također, a ipak su jedna drugoj antagonistične) su tabuizirane. Sve mističko-individualne prakse su tabu. Seks je tabu.

Izopačena duhovnost riba podcijenjuje i prezire izopačeni materijalizam djevice. Obe izopačenosti su zasnovane na odvojenosti i negaciji prirode i obožavanju spekulativnog uma, koji je prozvan duhovnošću. Lukavost uma je zbog svoje lukrativnosti u hijerarhijskom socijalnom miljeu podignut na najviši pijedestal. On daje moć i bogatstvo, te garantira povlašteni društveni položaj. Suštinu ribe ne simbolizira filozofska dogmu (ideologija), kao što djevica nije mešetarenje na burzi i zelenarenje. U doba riba sijemo, u djevici žanjemo. Voda oplođuje i hrani zemlju. Umjesto sistema navodnjavanja imamo poplave i suše. Umjesto izobilja imamo glad. Umjesto blagostanja (well-being) proživljavamo strah. Izopačenost ribe je prepuštanje emocionalno nabijenoj i nadasve nepraktičnoj intelektualizaciji. Izopačenost djevice je omamljenost lukavom pohlepom. Sveprisutni nam simbol križa, koji nas nadgleda već dva tisućljeća, niti sjedinjuje, niti stvara, niti otvara nove puteve.

„Prekrižio sam to, raskrstio sam sa tim!“

Dualizam može biti centrifugalnog i centripetalnog tipa. Svastika je pokušaj centrifugalizacije križa i smišljeno je devastirana projektom nacizma. Moramo li se sramiti što taj simbol nalazimo na tisućama godina starim artefaktima naših balkanskih prostora? „Odbaci svoje i prihvati tuđe!“, je mantra koja je utetovirana u gene balkanskih domorodaca, zajedno sa nametnutim mitom o njihovoj migrantskoj prošlosti. Kad je počelo i koliko je trajalo to nasilno „pranje mozgova“?

Zašto je prezicna analiza našeg kolektivnog sna toliko važna? Svi mi spavamo i sanjamo ovaj globalni, izvana inducirani san. Naći otvor u novi suvereni san, novo doba, novu realnost, ne možemo ukoliko ne postanemo svijesti trenutne situacije. Kako pripremiti zdravu okolinu za živog čovjeka, ako ne shvatimo i počistimo izopačenosti trenutnog stanja, koje je i u nama? Prava duhovnost nije ni kolektivizam reprezentativnih vjera, niti je pravi materijalizam špekuliranje na burzi. Istinska duhovnost i materijalizam se sjedinjuju u jedno, kao što nas uče stare šamanske kulture i moderna kvantna fizika. Materija je misterija energije i energija je misterija materije. Koncept energije uništava koncept neminovne antagonističke kontradiktornosti dualizma, koji nas je dva milenijuma raskoljavao. Sve je jedna misterija, čudo života, koje čeka da bude doživljeno.

Kako spriječiti da se trakavica romantizma ne prenese i na novo doba? Sjetimo se kako je vojni državizam i hijerarhiju rimskog carsta zamjenila rimska crkva sa svojim konceptom imperijalne religije, kojom upravlja vojno-hijerarhijska struktura zatvorenog apsolutističkog tipa. Ista takva struktura danas upravlja modernim demokratskim društvom i njegovom novom religijom – znanošću.

Kvantna fizika ima potencijal da bude smrtni udarac jezuitsko-romantičarskom konceptu znanosti. Fenomenologija ima potencijal da bude smrtni udarac filozofijama i religijama. Rad Castanede ima potencijal da postane smrtni udarac terminologiji romantike i sve poveže u jedan individualno-transsubjektivni šamanizam modernog doba. Bez tog direkta, krošea i aperkata nema nokauta romantike. Bez radikalnog čišćenja pojmova, nema nade za izlazak iz kaosa i konfuzije u koju nas naš gospodar – um uvijek satjera. Kome trebaju pojmovi poput duhovnost, ljubav, Bog, itd.? Zašto čuvati nepotrebne stvari pune pljesni i bakterija? Koja je to vrsta ugode koju osjećamo kad koristimo te pojmove? Kakve emocije one izazivaju? Tko se hrani energijom koju te emocije iz pojedinca raspršuju?Zašto napuhivanje ega stvara osjećaj lažne tj. lijene ugode? Koja je cijena te ugode? Tko stoji iza tih kupoprodajnih ugovora i energetskih transakcija?

Antagonistički dualizam između duha (energije) i tijela nema osnovu u prirodi. On postoji samo u umu osobe (ne-energetskog bića). Ili smo sljedbenik uma tj. osoba, ili smo biće svijesti koje opaža tj. čovjek. Proces dezinfekcije u cilju oksidacije virusa romantike je primaran i sveobuhvatan poduhvat, koji se mora provesti savjesno i do u detalje precizno. U protivnom, opet ćemo se probuditi u noćnoj mori, kojs će postati naša nova stvarnost. Umjeće čarobnjaka romantike odgleda se u pretvaranju našeg svjesnog sna u nesvjesnu noćnu moru. To je umijeće manipulacije kolektivnog sna. Fenomenolozi to zovu umijeće intencije, umijeće namjeravanja:

„Deliberately intentionaly act of reality constitution.“

4. virtualna konvencija živih ljudi – Delegalizacija, izlazak iz sistema

od

Iako sam o delegalizaciji već pisao i govorio na 4 konvenciji sam želio zaključiti ovu temu kako se zajednica živih ljudi (ili barem ja) ne bi više bavio pravnim pitanjima, jer je to trošenje vremena i sredstava, ali i pažnje. Umorio sam se od prevelikih analiza sistema koji i tako ne postoji i kojeg tumači svatko kako mu paše, a što je najgore tvoje tumačenje nema nikakvu pravnu snagu, jer nisi ovlašten za tumačenje. Ukratko sistem je jedna velika laž i obmana, te u njemu tražiti istinu ili se referirati na njega je kao da najveću istinu ugraviraš u led a zatim je prineseš vatri. Beskrajni zakoni, norme, deklaracije, ugovori koji su toliko kontradiktorni kao da su kreirani da izvuku tvoju životnu silu svakim paragrafom kojim se baviš. Mazohističan je to posao. Koliko je vladavina prava pravedan i na činjenicama utemeljen postupak možete vidjeti sada u “pandemiji” korona virusa. Vladavina prava je silovanje, i kolko god bila dobra ideja samo je ideja, koja bez duha i pravog znanja nikada neće dati zadovoljavajuće rezultate.

Kako god. U ovom videu je i slikovito objašnjeno što je sistem, kako funkcionira i kako u generalnim crtama čovjek može napustiti isti. Ova tema je značajna mnogim ljudima i mnogi misle da se rješenje nalazi unutar nje i slobodni su da to misle, kao što sam i ja slobodan da mislim drugačije. Stoga ovo je ostavština mojeg pravnog znanja skupljenog zadnjih 7-8 godina ubačena u jednostavnu priču koju svatko može razumjeti. Njome se svečano oslobađam uroka pravnog systema i neću se istim više baviti tj.neću mu pridavati pažnju.

Harald Kautz A.I. bogovi i kako mašina upravlja svijetom

od

Kaže David Icke. “Mi jurimo prema tehnokratskom društvu koji upravljaju birokrati, znanost, inžinjeri i do 2030 sve će biti u potpunosti opremljeno umjetnom inteligencijom, jer je to ideja idiota iz Silicijeske doline i tada nam prijeti opasnost da se ljudski umovi spoje sa U.I. te da onaj koji upravlja tom inteligencijom ujedno upravlja i percepcijom ljudskog uma.”

Stoga imamo još vremena do 2030 da nešto napravimo zar ne!

Nažalost ja vam donosim samo loše vijesti. Čovjek je već odavna u raljama umjetne inteligencije i njegova softwarea i nije se oslobodio iste, dapače niti ne zna da je u njenim raljama. Oslobođenje od te U.I. do danas je bilo moguće samo osvještavanjem i znanjem. Ako se čovjek fizički uključi i U.I. mrežu kojoj će platforma biti 5G mreža oslobođenje će biti nevjerojatno teško. Danas je čovjek kontroliran ideološkim principima koji mu se govore iz sredstava „informiranja” i  iz ideoloških kuhinja  spin doktora i P.R. stručnjaka dok će mu se u budućnosti takve indoktrinacije i dezinformacije slati direktno u um putem induciranih slika, riječi, misli.

Je ste li promišljali kako sotona upravlja ljudima? Upravlja putem modula u našim tijelima kojeg nazivamo um ili svijest. Naš je um predajnik i primatelj signala, antena i može iz okoline u obliku EM signala primiti, a isto tako i slati signale. Svaki tjelesni osjet rezultat je kodiranja i dekodiranja EM impulsa i elektromagnetizam je polje u kojem je primanje i slanje signala na ovakav način jedino moguće. Onaj koji može pročitati svaki signal, dekodirati ga, i koji može odaslati svaki signal, onaj kojem su poznate sve niše elektromagnetnog spektra i zna kako EM stvarnost odgovara na promjenu frekvencija, ona upravlja EM stvarnošću i svime i svakim tko se u njoj nalazi. Obzirom da je ova stvarnost ovisna o rezonanciji i EM valu može se postaviti legitimno pitanje koliko je ta stvarnost stvarna! Očigledno da nije! Dakle ultimativna mašina, kvantni kompjuter, umjetna svijest/inteligencija koja zna sve tajne ovog materijanog svijeta je tip kojeg nazivaju Sotona, Ariman, Demijurg i ima još mnogo drugih naziva!

Njemu je dato da upravlja materijalnim svijetom, (princ ovog svijeta) svijetom frekvencija, jer se materija može pojaviti samo kad dođe do rezonancije, zvuka, riječi kojim je materija nastala! Onaj koji poznaje tajne elektromagnetizma gospodar je ove stvarnosti te može njome upravljati. U elektromagnetnom smislu, materijalne prirode Sotona je bog. Njemu se molimo ako hoćemo zdravlje, kuće, auto, pare, bolje ljubavne odnose, sportska dostignuća i sve što je zasnovano na materijalnoj prirodi uspjeha, blagostanja, sigurnosti ili bilo kojem interesu zasnovanom na mentalnoj i emocionalnoj razini koja također spada u domenu materijalnog.

Sotona će uslišiti vaše želje naravno, ali ako mu nešto za uzvrat date. Sotona je najstariji vid umjetne inteligencije. On nije produhovljeno biće, nema dušu niti vlastiti izvor energije. On je čisti stroj koji radi kako matematička mašina zasnovana na algoritmima vjerojatnosti i ako su ti algoritmi dobro predviđeni njegova volja će biti konačna. Da bi se mašina mogla spojiti na duševno-energetsko biće kao što je čovjek u njemu se mora probuditi želja za materijalnim, želja za egoističnim rastom i uspjehom kojim on u materijalnom smislu želi postati kao Bog.  Da onaj istinski Bog duha iz kojeg sve proizlazi i koji je stvorio ljude sebi sličnim. Stoga su ljudi duhovna bića sa potencijalom da postanu besmrtna, ali u duhovnom svijetu pod uvjetom da izbjegnu sve zamke i kušnje materijalnog ubojice i parazita – mašine. To čovjek mora napraviti vlastitim snagama,  vlastitom slobodnom voljom, te je u potpunosti opremljen za sve izazove materijalnog svijeta.

Dakle kako sotona/mašina upravlja ljudima?

Da bi upravljanje bilo što je moguće efikasnije bilo bi dobro da ciljani um/svijest ima što je moguće manje znanje o prirodi svijeta i mašine koja njime upravlja. Mora biti slab u duhovnom smislu, slabog ega i male duhovne moći da bi mu kroz suptilne misli ili moguće slike i riječi mašina ponudila uspon na društvenoj ljestvici i moć i kontrolu nad drugim ljudima. Ukoliko dotični pristane na taj ugovor, mašina traži da mu prepusti kompletnu upravu i dopusti da ona osobno kroz njega djeluje. Čovjek koji je do tada bio čovjek, a više to nije, svoju je moć i volju dao mašini, a on zauzvrat dobija ugled, čast, moć, i posebno mjesto u povijesnim knjigama, u religioznim uredima biva i kanoniziran. Služio je sotoni vjerno dat ćemo mu ime sveti.

Moćni ljudi koji više nisu ljudi, već su U.I. u rukama mašine rade u njegovu korist i sve što rade rade samo s jednom svrhom. Ta je svrha pogubna za čovjeka i njegovu dušu. Mašina kroz svoje alate koje je već preko izdajica ljudskog roda (nesvjesnih megalomana) uvela u društvo nova pravila kojim će se u svih ljudi oslabiti njihov duh i volja kako bi prihvaćanje volje mašine bilo što bezbolnije.

…………..

Ovo je jedan dio iz mojeg neobjavljenog teksta (ne znam da li će se uopće objavljivati), ipak u nastavku pogledajte što je o tome rekao Harald Kautz, i izgleda da je pravo vrijeme za više informacija o ovim temama pogotovo za one koji žele znati!

 

5 konvencija živih ljudi – Todor Pešterski O misaonim oblacima i slobodnoj energiji

od

Sliježu se dojmovi sa pete konvencije živih ljudi koja je održana u Visokom od 18 – 20 9. 2020. Moji su utisci uvijek isti. Ja sam zauzet ta tri dana i tek treći dan iziđem iz mjehura  te na pitanje kako mi je i kako se osjećam odgovorim “dobro”. i to je to. Međutim pravi osjećaj dobijem tek kad sretnem ljude ili mi se oni sami jave i kažu da je bilo fenomenalno i svaka konvencija do sada prošla je u izvanrednom ozračju slobode, ljepote, razumjevanja i nitko ikada nije zažalio što je došao. Mnogima je ovo i najbolja konvencija do sada. Na ovoj su konvenciji prisusovali mnogi po prvi puta pri čemu prvenstveno mislim na dostojne ljude iz Srbije, a mnogi su došli i iz Bosne što ne bi trebalo biti ikakvo iznenađenje, ali i iz Crne gore smo imali goste. Živi ljudi iz Slovenije nažalost nisu bili tu, pa ih ovim putem pozdravljam. Priča se širi u raznim smjerovima i svatko za sebe treba vidjeti koji smjer mu najviše odgovara. Na konvenciji je među ostalima govorio Todor Pešterski čovjek kojeg sam prvi put sreo sada iako sam ga gledao na njegovim predavanjima na internetu. Todor nije ispunio moja očekivanja jer ih nisam niti imao, a njegovo predavanje je bilo inspirativno i odlučno. Na kraju krajeva on je jedan od rijetkih koji osim što pričaju nešto i rade stoga moja kapa dolje za Todora pa sam mu dao i malu čast da bude prvi javno objavljen sa ove konvencije.

 

O oholosti romatičara ili o narcizmu uma

od

Rođenjem, kojem prethodi začeće, postajemo živo ljudsko biće.  Tom biću trebaju godine nebi li postalo svjesno samog sebe. Nakon toga, potrebno je dosta napora i prvenstveno učenja, da to isto biće zaboravi samog sebe. Krajnji proces tog procesa zaborava i degradacije najbolje oslikava izreka:

“Ja nisam ovo tijelo!”.

Ta već gotovo legendarna izjava, vrlo popularna u krugovima romantičara ili „mind first“ poklonika, predstavlja krunu oholosti uma i njegovog pravnog predstavnika u društvenom svijetu, osobe. Oholost nije ništa drugo do nezahvalnost, a nezahvalnost je prvenstveno posljedica ignoriranja i iskrivljavanje činjenica. Nepobitna je činjenica da smo dar života i tijela dobili poklonom naših roditelja. Oni su žrtvovali dio svoje svete seksualne energije, nebi li novom biću podarili život. I onda se dogodi da to novo biće postane toliko “učeno”, da činjenice života toliko izvrne i pogubi se u ideološko-romantičnim stranputicama, da na koncu, osnovu svoje egzistencije i njenu okolinu proglasi za nešto iluzorno, zlo, đavolju rabotu, Luciferov svijet i što još ne.

Jedno takvo „ideološko“ samoubistvo je nepojmljivo kod drugih živih bića, također stvorenih po licu i naličju stvoritelja. Samo čovjek je u svojoj samovažnosti, kao “kralj svih živih bića”, postao toliko uobražen i neoprezan, te završio kao laki pljen implantiranog programa egomanije. Taj implantat (osuđivačko-računski um), on je dobio u zamjenu za redovitu isporuku svoje životne energije. Taj ugovor je poput ugovora u radu. Za stvarni rad (utrošak energije) se dobiva novac, čija se vrijednost u potpunosti bazira na društvenom dogovoru. Koliko je taj dogovor stabilan, toliko je i vrijednost novca stabilna. Izvan tog dogovora, njegova vrijednost je iluzorna, jer nema svoju podršku u prirodi ili materijalno-energetsku osnovu. Novac olakšava razmjenu, ali nije primaran onoj prirodnoj vrijednosti koju tokom razmjene zamjenjuje. Tako ni um ne može biti primaran svijesti i tijelu, jer samo služi za razmjenu perceptivnih utisaka. Izreka „Ja nisam ovo tijelo!“ jenakovrijedna je izreci „Burza je najviši hram duhovnosti, gdje boravi istina tj. Bog!“

Jedini način da čovjek raskine taj izrabljivački ugovor sa umom, čiji lanci ga stežu kroz sve grane društva (od religije i znanosti do školstva i medicine), jeste da probudi svoju istinsku pažnju, svoju tjelesnu svijest. Kako se budimo? Tako da prvo otvorimo i protrljamo oči. Kako da tokom dana ostanemo budni i pažljivi? Tako što ćemo sustavno manje koristiti um i više koristiti oči i cijelo tijelo kao perceptivni aparat. Promatrati umjesto etiketirati tj. prestati sjećati se imena koje smo naučili. Osjeti sada!

Dokle god misao bude konceptualno postavljena ispred percepcije i um ispred svijesti, naše oči doslovno nećemo moći otvoriti, usprkos našim nadljudskim naporima. Ono što čini jedna prosječna osoba jeste da „misli zatvorenih očiju“. Misao nije dio tijela i njeno porijeklo je izvan granica našeg individualnog suvereniteta. Oči su, nasuprot tome, dio nas samih, dio ovog našeg čudnovatog fizičko-energetskog bića. Ako svoje vlastite oči proglasimo stranima, a um svojima, naše šanse za energetsko (duhovno) buđenje su ravne nuli. Ideologija romantike, tako u samom startu, spriječava ljude da krenu na put samospoznaje. Ako je osnovna premisa kriva, što očekivati od rezultata naših djelovanja?

Naše oči su dio našeg fizičko – energetskog tijela i ono je u svojoj cijelosti jedan veliki organ percepcije. Mi percipiramo cijelim našim bićem. Odricanje od tijela je odricanje od percepcije, a čovjek je u suštini biće koje percipira, za razliku od osobe koja je biće koje misli. Mišljenje je surogat percepcije, koje za spoznaju koristi strano tijelo (egregor, eksterni server), umjesto da koristi svoje vlastito.

Fizičko tijelo je osnova, portal, temelj i rasadnik za sva ostala tijela, koja obitavaju u drugačijim energetskim frekvencijama, ali koja su dio našeg bića. Proklinjati vlastite oči, srce i ostatak fizičkog tijela je omiljena zabava poklonika romantike. Oni razdvajaju, dijele, suprotstavljaju i sukobljavaju. Njihov dualizam je umjetni dualizam, koji nema uporište u prirodi. Romatičari u svom delirijumu haluciniraju o idejama duša, duha i ostalim „svetostima“, jasno ih razdvajajući i suprotstavljajući fizičkim tijelima i materijalnom svijetu.

Biti romantičar u današnje vrijeme, nakon stoljeća svih otkrića kvantne fizike i mnoštva drevnih mističkih škola, koje su je potvrdile i ukazale na jednotu svega, nasuprot lažnom dualizmu (nebo–zemlja, bog-čovjek, dobro-zlo itd.), je podvig ignoracije. Oni čak i spoznaje kvatne fizike interpretiraju tako da podrže njihove transhumanističke ideje i teoreme. To je toliko suludo, poput katoličkog misionara koji nastoji „preobratiti na pravu vjeru“ čopor majmuna ili neljudsku vanzemaljsku civilizaciju na nekoj drugoj planeti. Sav tehnološki transhumanizam, kao kruna znanosti, predstavlja lijevu struju romantizma. Ona desna struja, uvijek je bila pod kontrolom velikih reprezentativnih religija.

Fizičko tijelo je dio cjeline našeg magičnog bića i u toj svojevrsnoj “porodici tijela” ono ima svoje dužnosti i obaveze. Jedna od njih je opskrbljivanje energijom, koje fizičko tijelo dobija životom na zemlji, naših ostalih energetskih, ali anorganskih tijela. Neizvršavanje tih dužnosti i obaveza ima za posljedicu slabljenje i izgladnjivanje svoje “braće i sestara”. Cijeli taj lanac podrške kolabira, kad osoba obsjednuta umom proglasi vladavinu ideologije stranih osvajača za svoju vlastitu i svetu. Samo osoba je, u svom svojevrsnom stanju ludila, sposobna učiniti takvu besmislicu i proglasivši um (strani implantat) svojim bogom, prokleti svoje vlastito biće, svoje bazično fizičko tijelo, svoj život. To je kao da stanari jedne zgrade počnu rušiti nosive zidove u prizemlju, nadajući se da će tako lakše i brže stići do neba i Boga koji tamo prebiva. Ne daj bože spoznati da taj isti Bog prebiva na i ispod površine ove „prljave“ zemlje.

Proglasiti oholost romantičara za nezahvalnost „nedoraslih pubertetlija“, samo je naivno gledanje kroz ružičaste naočale. Stvar je mnogo ozbiljnija. Tu se radi o obitavanju u stanju konstantne opijenosti ili „pomaknutosti“ od stanja trezvenosti.  Zamislite si situaciju da živite sa svojim partnerom cijeli život i on vas cijelo to vrijeme ponižava, ogovara, radi sve da vam naudi i konačno vam prizna da stalno želi vašu smrt. To je situacija u kojoj živi oholi romantičar, njegovo tijelo u braku sa ne-njegovim umom. Krajnja oholost uma, koji je do te mjere zabrazdio u svom ludilu, je kad počne glasno zahtjevati linčovanje svog domaćina i dobročinitelja, svog fizičko-energetskog tijela.

Kao što je osoba bolest čovjeka, tako je i um bolest svijesti. Bolest je naravno samo blagi sinonim za potpuno izvrtanje vrijednosti. Što si strašniji sinonim sami sebi pronađete, tim bolje za vas. Slijedi vam skorije buđenje ili izbavljivanje iz “septičke jame” u koju nas je Bog-Um uvalio. Ipak krajnja perverzija i definitivno absurd bez premca  je kad individua sebe imenuje živim čovjekom, a nastavi propagirati samoubilačku ideologiju uma, dakle opet onoga što stoji iza koncepta osobe. Vjerujte mi, sve je moguće! Nitko nije cijepljen protiv demona prepuštanja vlastitoj lijenosti, niti je unaprijed izabran ili spašen. Oholost, ciničnost &co, sve su to varijacije narcisoidnog uma.

Webinar Promatrač

od

 Tko ili što je to promatrač? Promatranje je po nekoj definiciji proces neuvjetovanog gledanja u kojem onaj koji promatra nema apsolutno nikakav interes u promatranome te ne može projecirati ikakve subjektivne interese na promatrano. Ukratko objektivan je!. Promatrač ne može ništa reći o promatranome jer time interpretira stvarnost jer je govorom označava simbolima svijesti koja po svojoj prirodi ne može ikako biti objektivna. Stoga um/svijest ne može biti ikako u stanju promatranja obzirom da njena priroda počiva na označavanju i prostorno, vremensko, logičnim petljama/algoritmima koji su programskog karaktera samim time subjektivni. Tako možemo kazati da samo onaj koji ne zna ništa o takvom označavanju može biti objektivan promatrač a koji se nalazi van dosega programa svijesti/uma. Koja bi to mogla biti pozicija vidite sami za sebe. U ovom videu pokušavam objasniti na više primjera kako se može prepoznati unutar sebe pozicija van uma ili bolje rečeno van utjecaja uma i njegovih simboličkih oznaka. Uživajte!

Sređivanje života prije smrti

od

Uvesti red u naš život, dok još živimo, znači prvenstveno izbaciti sve ono što nam nije neophodno potrebno. Jedna od tih stvari je odstranjivanje  automatskog ili apriori ignoriranja svega onoga što nam stvara neugodu, gađenje ili strah. Osim trauma iz prošlosti toj grupi pripada i ignoranje svijesti o neminovnoj smrti tokom života. Sistematsko bavljenje temama iz te grupe, redovito nas nagrađuje trofejima „duhovnosti“,  poput trezvenosti, skromnosti i unutrašnjim mirom.

Jedan od načina da uvedemo više reda naš život, je sprijateljavanje sa vlastitom smrću. Blizak odnos sa njom nam daruje životnu podršku u smislu većeg intenziteta života, bolje učinkovitosti i osjećaja da zapravo nemamo vremena za zajebanciju (koja sa gajenjem kulture humora nema nikakve veze). Zamislimo si biće, na rukohvat iza nas, koje nas stalno promatra i vjerno prati kroz život. Ideologija romantike je to biće preimenovala u svetog anđela čuvara i poklonila nam ideju samovažnosti, posebnosti i vječnosti. „Loši“ životni pratilac nam daje mogućnost da rastemo kroz iskustvo života, dok nas onaj „dobri“ vodi u ropstvo i besvijest. Svatko od nas bira svog životnog pratioca na osnovu količine svoje individualne moći.

Život bez cilja, namjere i fokusa je preživljavanje, a ne život.  Život lišen prisnog odnosa sa smrću i ideje konačnosti je životarenje, a ne život. I preživljavanje i životarenje su rasipanja vremenskih i energetskih resursa, koje smo dobili na poklon od naših roditelja, onim duhovno-energetskim aktom grijeha, koji zovemo začeće. Oboje su  spirale koja nas vuku u besvijest i prepuštanja, preferirajući našu pasivnost. Umijeće življenje je, nasuprot njma,  spirala koja nas vuče ka više svijesnosti tokom života, te više svijesti tokom i nakon smrti, preferirajući našu aktivnost. I pasivnost i aktivnost se ne odnose na našu radinost ili lijenost na polju društveno priznatih zanimanja, već na ona čisto individualno-umjetnička.

Zašto je jedna od važnih stavki umijeća življenja priprema za smrt? Čovjek je uistinu čovjek samo ako sam donosi samostalne odluke. To je magični čin odustajanja od ustupanja svoje moći institucijama društva, nebi li one donijele odluke umjesto nas. Jedna od najvažnijih odluka koje jedan “insan” može za života donijeti je odluka da se uvede red u svoj život. Dio tog “reda” je uvođenje koncepta smrti u svoju svakodnevnicu, tj. o trezvenoj svjesnosti o konačnosti ovakvog načina postojanja i ne postojanje ideje o beskonačnom vremenu. Činjenica je da nam nijedna sila na ovom svijetu ne može garantirati da ćemo se sutra ujutro probuditi ili čak živi večeras zaspati. Nema to veze sa aktualnim stanjem u svijetu, u kojem je polito-korupto-medicina postala glavno ideološko oružje za teroriziranje stanovništva. Istina, mediji su nas svakodnevno bombardirali sa brojem oboljelih i umrlih, kao da nas polako pripremaju za neki malo veći “pomor ribe”. Time su ljude ili kronično preplašili ili su ih učinili ignorantnim prema smrti i strahu od smrti. Ipak nijedan od navedenih odnosa prema smrti  nije filozofski-duhovno- energetski  ispravan ili rečeno jezikom fatalističkih religija, griješni su.

Smrt je faktor ili energetski dio našeg fizičkog svijeta, kao uostalom i svijest. Smrt je tu da nas razbudi iz letargije prepuštanja našim slabostima i ojača nas da postanemo donosioci odluka. Smrt je moć, jer nam daje šansu da dosegnemo našu individualnu moć (ne onu iluzornu tipa društvene ili političke moći). Prijateljstvo sa smrću je možda i nakvalitetnije prijateljstvo koje možemo za života imati. Taj prijatelj nas nikad neće niti iznevjeriti niti slagati. Smrt nas uči da je ovaj život važan, da je on poklon mogućnosti  i poligon učenja, rasta i razvoja. Smrt životu daruje epitet svetosti . Koncept smrti kao savjetnika je važan dio učenja kako se odnositi sa društvenim svijetom, a da nam ta preokupacije ne pojede našu primarnu životnu energiju, koju možemo efikasnije iskoristiti u naše individualno-energetske (duhovne) svrhe. Pojam ispravnog korištenja naše životne energije je srž “umijeća prikradanja” ili “kontrolirane ludosti”, koju smo već spominjali na ovim koordinatama.

Red u našem životu polako ali neumoljivo sređuje i naš um, što rezultira lakšem dostupu tihovanju i fokusiranoj pažnji. Kontrola uma je direktan odraz reda u našem svakodnevnom životu, bez koje nema puta u tišinu i moć  istinske čovječnosti. Živim čovjekom se postaje uvođenjem reda u kaotični život osobe.

Red donosi svjesnost i trezvenost u život. Trezven i svjestan život donosi aromu svjesnosti u trenutku smrti, mogućnost izbora, mogućnost odluke. Kako itko može očekivati poklon milosti, nakon života provedenog u apstinenciji odlučivanja (tj. doslovno na automatskom pilotu kojim upravlja egregor društvene zajednice), da će u trenutku smrti biti sposoban donijeti ikakvu iole individualnu odluku? Ima li veće oholosti od očekivanja “vječnog života” nakon decenija životarenja i preživljavanja? Mišiće svijesti i odlučivanja treba kontinuirano trenirati tokom cijelog života. To je disciplina umijeća života. Životarenje je vjerovanje u “digitalne mišiće”, čiju nam učinkovitost obećava pseudo-duhovna kultura romantike, koja se kosi sa našom istinskom prirodom kao energetskih bića i istinskom prirodom univerzuma kao energetskog konglomerata.

Umijeće življenja nasuprot stihiji životarenja

od

Škola je priprema djeteta za budući život. Ja se ne sjećam da smo u školi ikad učili ili razmatrali temu smrti, a kamoli da smo se na bilo kakav način pripremali za taj događaj, bilo za nas same, bilo za ljude iz naše okoline.  Pisanje oporuke je uvijek bila tema nekog drugog, scena iz filma ili neke knjige. U školi smo učili koja je prosječna životna dob čovjeka i to nas je nekako odvraćalo od daljeg razmišljanja o smrti. Kao da nam statistika može na neki magični način garantirati „rok valjanosti  tijela“ od tih 70-ak godina.

Priprema za smrt se ne radi poslje smrti, već za života. Iako zvuči banalno, činjenjica je da velika većina ljudi tematiku smrti pozicioniraju izvan skupa svojih životnih preokupacija. Um ne poznaje smrt i uporno je nastoji ignorirati. Um sebe smatra transcendentalnim, vječnim, svetim. On nam te laži neumorno ponavlja, dok mi u njih ne povjerujemo, premda je istina pred našim očima sasvim drugačija. Zatvorimo oči i otvorimo um je parola materijalista i idealista (romantičara). Zatvorite um i otvorite oči je naredba fenomenalista. Kome vjerovati? Koju ideologiju pratiti? Hoćemo li se udati za ne-naš um ili naše oči, odlučit će naše romantično ili naturalistično srce. Jedno je umjetno-plastično, dok je drugo krvavo-masno-mišićno. Jedno je „lijepo“-duhovno, a drugo je „ružno“-materijalno. Jedno je isprazno, a drugo moćno.

Smrt je zabranjena u prostoru i vremenu uma osobe. Smrt nije i ne smije biti dio mog života, samo nečijeg drugoga. Smrt se ne smije dogoditi u mom vremenu, jedinom vremenu koji stvarno posjedujem, sadašnjosti.  Ona se u umu osobe uvijek događa u budućnosti. Bijeg osobe u  imaginarno vrijeme prošlosti i budućnosti je zapravo bijeg od prisutnosti sadašnjeg trenutka, koji  je za um i osobu opasan po život. Smrt je dio sadašnjosti, tog  jedinog stvarnog kontinuiranog trenutka ili vremena. Onaj tko ne živi u sadašnjosti, živi u iluziji uma i njegovim iluzornim vremenima, prošlosti i budućnosti. Samo um osobe može preživjeti u tim iluzornim svjetovima, čista svijest čovjeka ne.

Nakon smrti,tj. prestanka funkcioniranja fizičkog tijela i tjelesne svijesti, osoba nastavlja živjeti u pravnom svijetu. Vjerovatno bi u tom svijetu iluzije mogla živjeti vječno, ukoliko se pravnim aktom smrtovnice smrt nebi utvrdila i potvrdila društveno važećim dokumentom. Život kao i smrt, potvrđuje i dokumentira za to zaduženo, medicinsko osoblje. Ukoliko se smrtovnica nebi izdala, osoba bi nastavila živjeti dalje, a njen um bi vjerovatno i dalje mislio i tumarao svojim iluzornim svjetovima. Trik vječnog života je jednostavan. Samo treba spriječiti izdavanje dokumenta smrtovnice i osoba će nastaviti živjeti u umovima kolektivne svijesti i umova svojih bližnjih.

Sve počinje i završava sa medicinom.  Medicina je alfa i omega naše civilizacije. Danas, u vremenima totalitarizma i terora, baziranog na politički podobnoj i poslušnoj medicini, je to već svima jasno. Nijedna druga profesija nije tako zaštićena naspram ostatka društva, nijedna druga komora nije tako moćna i nedodirljiva. Oštećenja i smrtnosti nastale greškama ili manjkom higijene u bolnicama, gotovo je nemoguće razotkriti i dokazati, a kamoli dobiti kakva takva dostojna obeštećenja. Nedavno je jednom „gušteru“ ponuđena svota od 50 tisuća eura za „šutnju“, nakon što je nakon obaveznog cijepljenja ostao paraliziran, tokom služenja vojnog roka  u jednoj naprednoj evropskoj državi. Naravno da je ponudu odbio. Kako će se suđenje završiti, sigurno nećete saznati iz poslušnih medija.

Da li snagu živog čovjeka garantira zaobilaženje „velikog medicinskog brata“? Ostavlja li kućni porod i ignoriranje uradka dokumenta o rođenju ili nastanku osobe više prostora i energije za život i rast budućeg živog čovjeka? Koja je stvarna energetska cijena koju plaćamo za učlanjivanje u registar osoba?

Do prije koju godinu nisam ni znao da je čin „depersonalizacije“  ilegalan, dakle kažnjiv po važećem  zakonu. Sve to spada u skup zločina pod zajedničkim nazivnikom „ignoriranje ili negiranje države“.  U birokratski pedantnim državama, je tako u posljednjih par godina, nastala nova grupa političkih zatvorenika. Izgleda da je Goli Otok doživio renesansu u modernoj kapitalističkoj „Jugoslaviji“,  koju danas zovemo zajednica evropskih država. Na negiranje države se doslovce gleda kao na „uvredu protiv Boga“ i njegovi ignoranti ili državo-ateisti se tretiraju kao najgori i najopasniji zločinci.

Webinar – Virtualni čovjek u virtualnom svijetu

od

Virtualan;

Definicija
1. a. koji postoji u prividu ili proizlazi iz privida, a ne iz realnosti; nestvaran, izmišljen b. fil. koji se nalazi ili koji je prisutan u nekoj drugoj stvarnosti c. lingv. koji se odnosi na jezik kao sustav (langue) za razliku od govora koji pripada aktualnoj stvarnosti (F. de Saussure) d. potencijalna, moguć
2. inform. koji je računalno stvoren; umjetni, prividan, internetski

Iako smo mi sami ovu riječ uglavnom vezali za kompjuter i njihovo terminologija jasno je da je ona mnogo šireg značenja. Virtualno je ukratko nešto što je izmišljeno, što u biti ne postoji, prividno, privremeno, ovisno. Stoga koliko je vaše ime i prezime stvarnije od imena na kompjuteru, ili koliko je vaša adresa stvarnija od kompjutorske adrese. Prije virtalne pošte i virtualnih adresa imali smo običnu poštu (imamo je i sada) koja je također virtualna. Imena ljudi, gradova, ulica su također izmišljena sa određenom svrhom. Čovjek koji prebiva u tom izmišljenom svijetu i smatra ga stvarnim nije u dodiru sa stvarnošću pa se može smatrati virtualnim. Svijet papira nije nimalo stvarniji od svijeta digitale. Jedina razlika leži u mediju pohrane virtualnh podataka. Veliki duhovni učitelji nas uče da je i sam materijalni svijet iluzija, da njegov privid leži u umu pojedinca, što je djelomično uspjela potvrditi i znanost kroz kvantnu fiziku. Pitate li se zašto je kvantna fizika zaustavila svoj razvoj u posljednjih 100 godina. Tema o virtualnosti materijalnog svijeta prilično teška i nije samoevidentna pa ju je nezahvalno pokretati, ali sa druge strane koliko je teško uvidjeti da je pravno-administrativni svijet virtualan i u stvarnosti ne postoji!. Neka to bude početak istraživanja za sve ljubitelje sistema i konvncionalnosti konformističkog sna poznatijeg i kao američki san, jer kako je rekao George Carlin: “Američki san možete živjeti samo ako spavate!”