Stvaranje Zajednice Slobodnih Ljudi

Svakom iole budnom čovjeku je postalo jasno kako trenutni društveni i ekonomski sistem više jednostavno nije održiv, u niti jednom njegovom aspektu. Čovjek je postao rob svoje osobne kreacije i izgubio sebe u lažnim vrijednostima ovog društva koje živi po lažnim moralnim načelima. To se nije dogodilo slučajno, jer slučajnosti ne postoje, neka me Charles Darwin oprosti, ali ta njegova teorija je valjda nešto najgluplje što je izašlo iz usta jednog ljudskog bića koje je sebe smatralo intelektualcem.

Ljudski ego je jedna od najjačih sila koja oblikuje ovaj svijet, a ego je prisutan od kako je čovjeka i njegovog intelekta. Dakle od samoga početka našega postojanja mi kao čovječanstvo idemo prema ovome, isključivo iz razloga jer nekontroliran ego želi imati moć i kontrolu. Ako se osvrenom okolo sebe, jasno možemo vidjeti o čemu govorim.

Međutim, što mi možemo učinit po tome pitanju ? Kako donijeti promijenu u ovo društvo koje to više i nije ? Ja u ovakvim slučajevima uvijek volim citirati Gandhia i njegove poznate riječi; Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu ! Dakle, ukoliko želimo živjeti u društvu slobodnih i čestitih ljudi, najprije mi sami moramo postati slobodni i čestiti, drugi način ne postoji – uvijek moramo krenuti od sebe.

Borba sa sistemom na njegovom terenu i sa njegovim oružjem je očajnički čin koji također dolazi iz ega, i to pod svaku cijenu moramo izbjeći ukoliko ne želimo da nas sistem samelje i uništi, a skupa sa nama i posljednje sjeme slobode. Jedini način da se borimo sa sistemo je ono što ja nazivam građanska neposlušnost, ili ti ne kupovanje usluga koje nam sistem nudi ili nameće.

Što to zapravo znači ?

Ja sam evo recimo odlučio da ove godine ne pošaljem svoje dijete u školu, i sa nekolicinom ljudi pokrenuo sam inicijativu da mi sami osnujemo i pokrenemo školu koja će nuditi istinsko znanje našoj djeci, znanje koje će se temeljiti na onim suštinskim moralnim načelima koja svatko od nas u svome duhu poznaje. To znanje nažalost nije prisutno u modernom školstvu koje je formirano tako da od naše djece stvara poslušne robove koji će jednoga dana bezpogovrno služiti potrebama korporacija i državnih institucija. Ja kao otac koji je svjestan svoje duhovne odgovornosti prema svome djetetu, uzima svoje pravo na slobodu da svoje dijete zaštitim od onoga što je štetno i opasno za njegov duh i njegovu slobodu.

Ono što moramo shvatiti jeste to da u ovo moramo ući sa jakim osjećajem zajedništva, a trenutno živimo u sistemu koji se na sve načine trudi da uništi to zajedništvo – pogledajte koliko samo društvenih podjela je nastalo u proteklih 50 godina !!! Za sve to su zaslužni određeni ljudi koji imaju sve potrebne instrumente u svojim rukama, a najjači od njih su mediji u svim oblicima; štampa, film, dječiji programi, glazba i sve ono u čega se mogu instalirati subliminalne poruke kojima je svrha da vrše jedan psihološki inžinjering nad čovjekovom podsvjesti, a samim time i svjesti.

Naša jedina odgovornost je ta da jednostavno iskoračimo iz ovoga ludila, i da počnemo živjeti vrijednosti koje želimo vidjeti u ovome svijetu – to je najbolji mogući način ‘borbe’ gdje mi svojim primjerom pozivamo druge da nam se pridruže. Ako se potrudimo da razumijemo jedni druge, i da prije svega osvjetimo svoj ego koji želi da posjeduje, mi ćemo u tome i uspjeti.

Glavni i jedini recept za uspijeh u ovome o čemu vam govorim jeste davanje koje će nas naučiti što je to bezuvetna ljubav, bez toga je svaki sistem i svaka zajednica osuđena na propast – prije ili kasnije.

Što to znači ?

To znači da se moramo uzdići do te razine svjesnosti gdje će nam biti sasvim jasno da ništa mi ne posjedujemo, jer na ovaj svijet smo došli praznih ruku, i praznih ruku ćemo sa njega i otići. Onaj tko to ne može da shvati, taj nije spreman da stvara jednu zdravu i samoodrživu zajednicu slobodnih ljudi. Dakle, kao što sam rekao u svome kratkom govoru na konvenciji živih ljudi, mi moramo shvatiti da je davanje jedini način da stvaramo i da dobijemo istinsko bogatstvo. To vam je kao u ljubavi, jer kako da primi ili osjeti ljubav onaj koji ju ne zna dati, to je jednostavno nemoguće !?

Svatko od nas ima nešto za dati kako bi se stvorila jedna zdrava i neuništiva zajednica, netko ima zemljište, netko novac, netko znanje o izgradnji, netko mudrost, netko sposobnost icjelivanja, netko znanje o uzgoju hrane, netko ljubav i spremnost da radi sa našom djecom, netko sposobnost duhovnog vodstva zajednice, netko poznaje ekonomiju, netko arhitekturu, netko ljekovite biljke, i tako dalje…Sve to je dragocijeno, i ništa od toga nesmije ići na vagu kako bi zatim odlučivali tko je više vrijedan i tko više zaslužuje – jer upravo to egocentrično vrednovanje jeste ono što uvijek uništava zajednicu.

Ono što je ključno za izgradnju zdrave zajednice slobodnih ljudi jeste znanje koje svatko od nas u određenoj mjeri donosi u sebi, i to zanje moramo međusobno djeliti. Nitko od nas ne posjeduje svo znanje ili sve sposobnosti, to je nemoguće. Znanje je poput mozaika u kojem mnogi djelići stvaraju jednu cijelinu, a svaki djelić je jednako bitan, bez obzira kojem dijelu mozaika pripada. Bilo da se radi o samom srcu mozaika ili pak jednom od njegovih ‘neuglenih’ rubova, kako bi mozaik bio potpun potrebno je prisustvo svakog njegovog djelića.

Primjer mozaika možemo lako usporediti sa čovjekom. Svatko od nas jeste djelić jedne velike cijeline i svatko od nas u sebi nosi jedan dio ove kozmičke priče. Teka kada se udružimo te zajedničkim snagama i sposobnostima krenemo graditi svoju stvarnost, tek tada ona može biti upotpunjena, a samim time održiva i oslobođena od destrukcije.

Dakle, jedna zdrava zajednica zahtijeva sposobnost učenja, prihvaćanja, odricanja i davanja, te dubokog razumijevanja da smo svi mi JEDNA cijelina. Drugim riječima, ako želim da meni bude dobro, onda moram napraviti sve da i svima u zajednici kojoj pripadam bude dobro, to jest da ne želim drugima ništa manje od onoga što želim sebi samome – a da bi to bilo moguće, mi moramo naučiti kako djeliti ono što nam je bogom dato da djelimo.

Duboko vjerujem da ste svi vi koji čitate ovaj tekst već dovoljno osvješteni da razumijete ovo što vam govorim, i da ćete shvatiti to da se nalazimo u vremenu kada moramo krenuti djelovati iz srca, a ne iz ega. Ovim putem vas pozivam da se udružimo i da svi zajedno stvorimo jednu cijelinu, jednu raširenu ali dobro povezanu zajednicu slobodnih ljudi koja će biti izgrađena na moralnim načelima, toliko jakim da ih ništa pokolebati neće…

Napisao: Živi Čovjek Anđelko Katinić

4 konvencija živih ljudi, O blatuši Robert Schenk

Pokušavamo promovirati povratak zemlji jer nam je jasno da u gradovima nema budućnosti. Jedan od pionira povratka i entuzijas jest Robert Schenk. Prije 15-ak godina možda i više kupio je prilično velik komad zemlje u Kordunu u selu zvanom Blatuša. Tamo je pokušao organizirati zajednicu ljudi koji bi u miru živjeli i radili na njoj. Koliko god to izgledalo idilično i jednostavno kod ljudi nikada ništa nije jednostavno.

Danas je ova ideja još prisutnija nego li prije 15 godina, ali isti problemi ostaju. Robert je na vlastitom primjeru naučio mnogo toga i otvoreno govori o svim i dobrim i lošim stvarima koje su se događale u njegovom altruističkom poduhvatu. Robert nam je na 4. virtualnoj konvenciji živih ljudi govorio o tome, ali zbog moje lijenosti video sa ove konferencije postavljam tek sada, valjda nikad nije kasno. Razgovor je vodio Vedran Miočić Stošić, i odlično ga je vodio.

5 konvencija živih ljudi – Todor Pešterski O misaonim oblacima i slobodnoj energiji

Sliježu se dojmovi sa pete konvencije živih ljudi koja je održana u Visokom od 18 – 20 9. 2020. Moji su utisci uvijek isti. Ja sam zauzet ta tri dana i tek treći dan iziđem iz mjehura  te na pitanje kako mi je i kako se osjećam odgovorim “dobro”. i to je to. Međutim pravi osjećaj dobijem tek kad sretnem ljude ili mi se oni sami jave i kažu da je bilo fenomenalno i svaka konvencija do sada prošla je u izvanrednom ozračju slobode, ljepote, razumjevanja i nitko ikada nije zažalio što je došao. Mnogima je ovo i najbolja konvencija do sada. Na ovoj su konvenciji prisusovali mnogi po prvi puta pri čemu prvenstveno mislim na dostojne ljude iz Srbije, a mnogi su došli i iz Bosne što ne bi trebalo biti ikakvo iznenađenje, ali i iz Crne gore smo imali goste. Živi ljudi iz Slovenije nažalost nisu bili tu, pa ih ovim putem pozdravljam. Priča se širi u raznim smjerovima i svatko za sebe treba vidjeti koji smjer mu najviše odgovara. Na konvenciji je među ostalima govorio Todor Pešterski čovjek kojeg sam prvi put sreo sada iako sam ga gledao na njegovim predavanjima na internetu. Todor nije ispunio moja očekivanja jer ih nisam niti imao, a njegovo predavanje je bilo inspirativno i odlučno. Na kraju krajeva on je jedan od rijetkih koji osim što pričaju nešto i rade stoga moja kapa dolje za Todora pa sam mu dao i malu čast da bude prvi javno objavljen sa ove konvencije.

 

Webinar Promatrač

 Tko ili što je to promatrač? Promatranje je po nekoj definiciji proces neuvjetovanog gledanja u kojem onaj koji promatra nema apsolutno nikakav interes u promatranome te ne može projecirati ikakve subjektivne interese na promatrano. Ukratko objektivan je!. Promatrač ne može ništa reći o promatranome jer time interpretira stvarnost jer je govorom označava simbolima svijesti koja po svojoj prirodi ne može ikako biti objektivna. Stoga um/svijest ne može biti ikako u stanju promatranja obzirom da njena priroda počiva na označavanju i prostorno, vremensko, logičnim petljama/algoritmima koji su programskog karaktera samim time subjektivni. Tako možemo kazati da samo onaj koji ne zna ništa o takvom označavanju može biti objektivan promatrač a koji se nalazi van dosega programa svijesti/uma. Koja bi to mogla biti pozicija vidite sami za sebe. U ovom videu pokušavam objasniti na više primjera kako se može prepoznati unutar sebe pozicija van uma ili bolje rečeno van utjecaja uma i njegovih simboličkih oznaka. Uživajte!

Sređivanje života prije smrti

Uvesti red u naš život, dok još živimo, znači prvenstveno izbaciti sve ono što nam nije neophodno potrebno. Jedna od tih stvari je odstranjivanje  automatskog ili apriori ignoriranja svega onoga što nam stvara neugodu, gađenje ili strah. Osim trauma iz prošlosti toj grupi pripada i ignoranje svijesti o neminovnoj smrti tokom života. Sistematsko bavljenje temama iz te grupe, redovito nas nagrađuje trofejima „duhovnosti“,  poput trezvenosti, skromnosti i unutrašnjim mirom.

Jedan od načina da uvedemo više reda naš život, je sprijateljavanje sa vlastitom smrću. Blizak odnos sa njom nam daruje životnu podršku u smislu većeg intenziteta života, bolje učinkovitosti i osjećaja da zapravo nemamo vremena za zajebanciju (koja sa gajenjem kulture humora nema nikakve veze). Zamislimo si biće, na rukohvat iza nas, koje nas stalno promatra i vjerno prati kroz život. Ideologija romantike je to biće preimenovala u svetog anđela čuvara i poklonila nam ideju samovažnosti, posebnosti i vječnosti. „Loši“ životni pratilac nam daje mogućnost da rastemo kroz iskustvo života, dok nas onaj „dobri“ vodi u ropstvo i besvijest. Svatko od nas bira svog životnog pratioca na osnovu količine svoje individualne moći.

Život bez cilja, namjere i fokusa je preživljavanje, a ne život.  Život lišen prisnog odnosa sa smrću i ideje konačnosti je životarenje, a ne život. I preživljavanje i životarenje su rasipanja vremenskih i energetskih resursa, koje smo dobili na poklon od naših roditelja, onim duhovno-energetskim aktom grijeha, koji zovemo začeće. Oboje su  spirale koja nas vuku u besvijest i prepuštanja, preferirajući našu pasivnost. Umijeće življenje je, nasuprot njma,  spirala koja nas vuče ka više svijesnosti tokom života, te više svijesti tokom i nakon smrti, preferirajući našu aktivnost. I pasivnost i aktivnost se ne odnose na našu radinost ili lijenost na polju društveno priznatih zanimanja, već na ona čisto individualno-umjetnička.

Zašto je jedna od važnih stavki umijeća življenja priprema za smrt? Čovjek je uistinu čovjek samo ako sam donosi samostalne odluke. To je magični čin odustajanja od ustupanja svoje moći institucijama društva, nebi li one donijele odluke umjesto nas. Jedna od najvažnijih odluka koje jedan “insan” može za života donijeti je odluka da se uvede red u svoj život. Dio tog “reda” je uvođenje koncepta smrti u svoju svakodnevnicu, tj. o trezvenoj svjesnosti o konačnosti ovakvog načina postojanja i ne postojanje ideje o beskonačnom vremenu. Činjenica je da nam nijedna sila na ovom svijetu ne može garantirati da ćemo se sutra ujutro probuditi ili čak živi večeras zaspati. Nema to veze sa aktualnim stanjem u svijetu, u kojem je polito-korupto-medicina postala glavno ideološko oružje za teroriziranje stanovništva. Istina, mediji su nas svakodnevno bombardirali sa brojem oboljelih i umrlih, kao da nas polako pripremaju za neki malo veći “pomor ribe”. Time su ljude ili kronično preplašili ili su ih učinili ignorantnim prema smrti i strahu od smrti. Ipak nijedan od navedenih odnosa prema smrti  nije filozofski-duhovno- energetski  ispravan ili rečeno jezikom fatalističkih religija, griješni su.

Smrt je faktor ili energetski dio našeg fizičkog svijeta, kao uostalom i svijest. Smrt je tu da nas razbudi iz letargije prepuštanja našim slabostima i ojača nas da postanemo donosioci odluka. Smrt je moć, jer nam daje šansu da dosegnemo našu individualnu moć (ne onu iluzornu tipa društvene ili političke moći). Prijateljstvo sa smrću je možda i nakvalitetnije prijateljstvo koje možemo za života imati. Taj prijatelj nas nikad neće niti iznevjeriti niti slagati. Smrt nas uči da je ovaj život važan, da je on poklon mogućnosti  i poligon učenja, rasta i razvoja. Smrt životu daruje epitet svetosti . Koncept smrti kao savjetnika je važan dio učenja kako se odnositi sa društvenim svijetom, a da nam ta preokupacije ne pojede našu primarnu životnu energiju, koju možemo efikasnije iskoristiti u naše individualno-energetske (duhovne) svrhe. Pojam ispravnog korištenja naše životne energije je srž “umijeća prikradanja” ili “kontrolirane ludosti”, koju smo već spominjali na ovim koordinatama.

Red u našem životu polako ali neumoljivo sređuje i naš um, što rezultira lakšem dostupu tihovanju i fokusiranoj pažnji. Kontrola uma je direktan odraz reda u našem svakodnevnom životu, bez koje nema puta u tišinu i moć  istinske čovječnosti. Živim čovjekom se postaje uvođenjem reda u kaotični život osobe.

Red donosi svjesnost i trezvenost u život. Trezven i svjestan život donosi aromu svjesnosti u trenutku smrti, mogućnost izbora, mogućnost odluke. Kako itko može očekivati poklon milosti, nakon života provedenog u apstinenciji odlučivanja (tj. doslovno na automatskom pilotu kojim upravlja egregor društvene zajednice), da će u trenutku smrti biti sposoban donijeti ikakvu iole individualnu odluku? Ima li veće oholosti od očekivanja “vječnog života” nakon decenija životarenja i preživljavanja? Mišiće svijesti i odlučivanja treba kontinuirano trenirati tokom cijelog života. To je disciplina umijeća života. Životarenje je vjerovanje u “digitalne mišiće”, čiju nam učinkovitost obećava pseudo-duhovna kultura romantike, koja se kosi sa našom istinskom prirodom kao energetskih bića i istinskom prirodom univerzuma kao energetskog konglomerata.

Umijeće življenja nasuprot stihiji životarenja

Škola je priprema djeteta za budući život. Ja se ne sjećam da smo u školi ikad učili ili razmatrali temu smrti, a kamoli da smo se na bilo kakav način pripremali za taj događaj, bilo za nas same, bilo za ljude iz naše okoline.  Pisanje oporuke je uvijek bila tema nekog drugog, scena iz filma ili neke knjige. U školi smo učili koja je prosječna životna dob čovjeka i to nas je nekako odvraćalo od daljeg razmišljanja o smrti. Kao da nam statistika može na neki magični način garantirati „rok valjanosti  tijela“ od tih 70-ak godina.

Priprema za smrt se ne radi poslje smrti, već za života. Iako zvuči banalno, činjenjica je da velika većina ljudi tematiku smrti pozicioniraju izvan skupa svojih životnih preokupacija. Um ne poznaje smrt i uporno je nastoji ignorirati. Um sebe smatra transcendentalnim, vječnim, svetim. On nam te laži neumorno ponavlja, dok mi u njih ne povjerujemo, premda je istina pred našim očima sasvim drugačija. Zatvorimo oči i otvorimo um je parola materijalista i idealista (romantičara). Zatvorite um i otvorite oči je naredba fenomenalista. Kome vjerovati? Koju ideologiju pratiti? Hoćemo li se udati za ne-naš um ili naše oči, odlučit će naše romantično ili naturalistično srce. Jedno je umjetno-plastično, dok je drugo krvavo-masno-mišićno. Jedno je „lijepo“-duhovno, a drugo je „ružno“-materijalno. Jedno je isprazno, a drugo moćno.

Smrt je zabranjena u prostoru i vremenu uma osobe. Smrt nije i ne smije biti dio mog života, samo nečijeg drugoga. Smrt se ne smije dogoditi u mom vremenu, jedinom vremenu koji stvarno posjedujem, sadašnjosti.  Ona se u umu osobe uvijek događa u budućnosti. Bijeg osobe u  imaginarno vrijeme prošlosti i budućnosti je zapravo bijeg od prisutnosti sadašnjeg trenutka, koji  je za um i osobu opasan po život. Smrt je dio sadašnjosti, tog  jedinog stvarnog kontinuiranog trenutka ili vremena. Onaj tko ne živi u sadašnjosti, živi u iluziji uma i njegovim iluzornim vremenima, prošlosti i budućnosti. Samo um osobe može preživjeti u tim iluzornim svjetovima, čista svijest čovjeka ne.

Nakon smrti,tj. prestanka funkcioniranja fizičkog tijela i tjelesne svijesti, osoba nastavlja živjeti u pravnom svijetu. Vjerovatno bi u tom svijetu iluzije mogla živjeti vječno, ukoliko se pravnim aktom smrtovnice smrt nebi utvrdila i potvrdila društveno važećim dokumentom. Život kao i smrt, potvrđuje i dokumentira za to zaduženo, medicinsko osoblje. Ukoliko se smrtovnica nebi izdala, osoba bi nastavila živjeti dalje, a njen um bi vjerovatno i dalje mislio i tumarao svojim iluzornim svjetovima. Trik vječnog života je jednostavan. Samo treba spriječiti izdavanje dokumenta smrtovnice i osoba će nastaviti živjeti u umovima kolektivne svijesti i umova svojih bližnjih.

Sve počinje i završava sa medicinom.  Medicina je alfa i omega naše civilizacije. Danas, u vremenima totalitarizma i terora, baziranog na politički podobnoj i poslušnoj medicini, je to već svima jasno. Nijedna druga profesija nije tako zaštićena naspram ostatka društva, nijedna druga komora nije tako moćna i nedodirljiva. Oštećenja i smrtnosti nastale greškama ili manjkom higijene u bolnicama, gotovo je nemoguće razotkriti i dokazati, a kamoli dobiti kakva takva dostojna obeštećenja. Nedavno je jednom „gušteru“ ponuđena svota od 50 tisuća eura za „šutnju“, nakon što je nakon obaveznog cijepljenja ostao paraliziran, tokom služenja vojnog roka  u jednoj naprednoj evropskoj državi. Naravno da je ponudu odbio. Kako će se suđenje završiti, sigurno nećete saznati iz poslušnih medija.

Da li snagu živog čovjeka garantira zaobilaženje „velikog medicinskog brata“? Ostavlja li kućni porod i ignoriranje uradka dokumenta o rođenju ili nastanku osobe više prostora i energije za život i rast budućeg živog čovjeka? Koja je stvarna energetska cijena koju plaćamo za učlanjivanje u registar osoba?

Do prije koju godinu nisam ni znao da je čin „depersonalizacije“  ilegalan, dakle kažnjiv po važećem  zakonu. Sve to spada u skup zločina pod zajedničkim nazivnikom „ignoriranje ili negiranje države“.  U birokratski pedantnim državama, je tako u posljednjih par godina, nastala nova grupa političkih zatvorenika. Izgleda da je Goli Otok doživio renesansu u modernoj kapitalističkoj „Jugoslaviji“,  koju danas zovemo zajednica evropskih država. Na negiranje države se doslovce gleda kao na „uvredu protiv Boga“ i njegovi ignoranti ili državo-ateisti se tretiraju kao najgori i najopasniji zločinci.

Webinar – Virtualni čovjek u virtualnom svijetu

Virtualan;

Definicija
1. a. koji postoji u prividu ili proizlazi iz privida, a ne iz realnosti; nestvaran, izmišljen b. fil. koji se nalazi ili koji je prisutan u nekoj drugoj stvarnosti c. lingv. koji se odnosi na jezik kao sustav (langue) za razliku od govora koji pripada aktualnoj stvarnosti (F. de Saussure) d. potencijalna, moguć
2. inform. koji je računalno stvoren; umjetni, prividan, internetski

Iako smo mi sami ovu riječ uglavnom vezali za kompjuter i njihovo terminologija jasno je da je ona mnogo šireg značenja. Virtualno je ukratko nešto što je izmišljeno, što u biti ne postoji, prividno, privremeno, ovisno. Stoga koliko je vaše ime i prezime stvarnije od imena na kompjuteru, ili koliko je vaša adresa stvarnija od kompjutorske adrese. Prije virtalne pošte i virtualnih adresa imali smo običnu poštu (imamo je i sada) koja je također virtualna. Imena ljudi, gradova, ulica su također izmišljena sa određenom svrhom. Čovjek koji prebiva u tom izmišljenom svijetu i smatra ga stvarnim nije u dodiru sa stvarnošću pa se može smatrati virtualnim. Svijet papira nije nimalo stvarniji od svijeta digitale. Jedina razlika leži u mediju pohrane virtualnh podataka. Veliki duhovni učitelji nas uče da je i sam materijalni svijet iluzija, da njegov privid leži u umu pojedinca, što je djelomično uspjela potvrditi i znanost kroz kvantnu fiziku. Pitate li se zašto je kvantna fizika zaustavila svoj razvoj u posljednjih 100 godina. Tema o virtualnosti materijalnog svijeta prilično teška i nije samoevidentna pa ju je nezahvalno pokretati, ali sa druge strane koliko je teško uvidjeti da je pravno-administrativni svijet virtualan i u stvarnosti ne postoji!. Neka to bude početak istraživanja za sve ljubitelje sistema i konvncionalnosti konformističkog sna poznatijeg i kao američki san, jer kako je rekao George Carlin: “Američki san možete živjeti samo ako spavate!”

 

 

Oporuka ili uvođenje reda u život i život poslije života

 

Nedavna smrt, meni bliske individue, me ponukala da trezveno razmotrim proces pripreme  umiranja. Smrt je neminovnost našeg života i prosto je apsurdno da naša kultura promišljeno izbjegava bilo kakav pragmatični kontakt sa njom. U “primitivnim”, tj. prirodi bliskim kulturama, stanje je potpuno drugačije. Smrt kod njih nije ekskomunicirana iz društvene svijesti, već joj pripada počasno mjesto u loži sa primarnim prirodnim silama tj. Bogovima.

Naša smrt će nakon našeg “neurednog života” ostaviti mnogo posla nama bliskima, koji ostaju iza nas i moraju se pozabaviti sređivanju naše ostavštine. Razrješavanje tog nereda može trajati mjesecima, ako ne i godinama. Odakle nam pravo da maltretiramo svoje bližnje-voljene, prisiljavajući ih da iza nas pospremaju naš nered? Zašto vezivati misli onih živih za one umrle te remetiti njihov proces razgradnje i put ka biću-stvoritelju,  koje će tu svijest nakon smrti ponovno konzumirati.

Oporuka je pravni dokument koji unosi red u život poslije smrti i rješava na jednostavan i brz način mnogo nedoumica koje inače nastaju i doslovce piju krv onima koji se sa tim moraju baviti. Strah ili nelagoda oko pisanja oporuke, je ona vražja zona ugode, koja nas uvijek odvlači od važnih strukturalnih radova na našem vlastitom životu. Ta nelagoda se bazira na naivnoj  i potpuno iracionalnoj vjeri u besmrtnost. Taj virus su nam usadile prvenstveno one velike institucionalizirane religije sistemom „ cijepljenja“ u ranim danima (krštenje),  naknadnim kontinuiranim medijskim nasiljem i kasnijim “obnovama cijepljenja” (pričest itd.) . Pojam besmrtnosti je romantična besmislica, koja nas neće dovesti do trezvenosti neophodnoj da dosegnemo onu vrstu praktične nemilosrdnosti, bez koje čišćenje i bacanje smeća socijalizacije, tehnički jednostavno nije moguće.

Pisanje oporuke je znak zrelosti i mudrosti, umijeće definiranja naše zadnje volje, akt odpuštanja i zahvale.  Za donošenje neopozive odluke pisanja oporuke, te njeno  osmišljavanje i pisanje, potrebno je poprilično energije, koje stare i bolesne osobe obično ne posjeduju. Za dostojno  pisanje oporuke, potrebno je na staničnom nivou spoznati da nismo besmrtni i da je romantizam koji se krije iza koncepta “vječnog života” i “ja nisam moje fizičko-energetsko tijelo” jedan religiozni projekt-koncept čisto ideološkog tipa, dakle nema blage veze sa stanjem na tereni, tj. sa prirodom iliti istinom. Ta virus-ideja je osmišljena da unese nered u naše živote i liši nas mogućnosti skupljanja naše  individualne moći, stavljajući nas u stanje specifičnog ignorantno-hipnotičkog transa. Zato svi mistici koriste metaforu buđenja iz sna iluzije, kao prvi korak ka suverenitetu individue.

Pisanje oporuke je definitivno akt moći. Ipak nije dovoljno samo osmisliti je i zapisati našu zadnju volju. Treba se pobrinuti da ona bude naknadno nađena i ispravno interpretirana. Korisno je da testament ovjerimo kod notara i/ili podijelimo kopije na čuvanje nekolicini nama najbližih, po mogućnosti povjerljivih osoba. Može se desiti da čovjek u trenutku lucidnosti ispiše svoju oporuku, ali ju potom nekamo zaturi, te je poslije nitko više ne može naći. I ta mogućnost govori o stupnju reda u kojem se nalazi život pojedinca. Da li je naš život do te mjere sređen, da doslovce noćas možemo „otići“, ne ostavivši pritom ni traga, a kamoli smeća koje treba reciklirati?

Dvije su stvari koje treba jasno odrediti oporukom:

  1. Što učiniti sa našim bivšim beživotnim tijelom? Da li je kremaciji prihvatljiva, ako vjerujemo u uskrsnuće tijela? Da li se zna mjesto odlaganja? Da li preminuli ima dovoljno sredstava da pokrije troškove svog društeno-prihvatljivog recikliranja. Da li smo suglasni sa automatskom procedurom mogućeg darovanja organa?

 

  1. Kad smo na čisto sa onim pod brojem 1. treba se posvetiti delegiranju naših dugova ili vlasništva u smjeru kamo želimo. Ukoliko možemo snositi troškove brige oko našeg beživotnog tijela, divno. Ukoliko možemo precizno nekome ostaviti neka sredstva, kao životnu podršku, umjesto da ih pojede državna birokracija, prekrasno.

Kako učiniti prvi korak? Počnimo za početak prvo čistiti svoj radni stol i napravimo mjesta za jedan prazan list papira, na koji ćemo vlastoručno ugravirati svoju posljednju volju ovog trenutka. “Moja individualna volja sadašnjeg trenutka”. Nije li to precizniji naziv za jednu oporuku? Nije li to naputak za namjeravanje, aktivno oblikovanje vremena koje dolazi? Nije li to recept za umirenje uma od histeričnih inputa socijalne okoline?

Bjelorusija protiv Novog svjetskog poretka

Revolucija boja „planula je u Bjelorusiji, dobro kontrolirana i zaražena od strane„ vojnika NWO “, poput velikih dijelova naše VLADE, kao i naših polarizirajućih kvalitetnih medija … uvijek čitajte između redaka i pogledajte tko dobiva najveće prednosti od toga i također ‘gdje ide novac ‘ …. Budite pažljivi!

Na talijanskoj platformi Database Italia, (trenutno nedostupna?) istraživački novinar Nicola Bizzi objavio je sljedeće sjajne pozadinske informacije u vezi s krunskom krizom:

U skladu s tim, predsjednik Bjelorusije Aleksandr Lukašenko rekao je prošlog mjeseca na konferenciji za novinare da je primio značajnu novčanu ponudu (92 milijuna USD) od WHO-a da se ponaša ‘kao u Italiji’ i provede strogu karantenu.

Lukašenko, koji je od početka odbio poduzeti hitne, mjere zaključavanja ili ‘društvenog distanciranja’, eliminirao je ponudu suhim ‘ne’, ponuda je potom povećana na 940 milijuna USD u roku od nekoliko tjedana. Ovaj put od MMF-a – istim zahtjevom da se izvrši karantena kao i u italiji.

Bizzi nadalje piše da zna iz obavještajnih izvora da su slične unosne ponude dobivene u mnogim drugim europskim i izvaneuropskim zemljama. A također zna da mnogi šefovi država i vlada, uključujući srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, ne bi ni na trenutak oklijevali da to prihvate.

Bizzi pretpostavlja, zato što previše dobro poznaje mentalitet talijanskih političara, da je i vlada Giuseppea Contea dobila i prihvatila odgovarajuću ponudu. ”

Evo tako je to napisao Novinar Bizzi, a sve ovo izrečeno naglo nestaje iz virtualnih prostora.

Sasvim sam siguran da su takvu istu ponudu prihvatili domaći izdajnici iz Masonsko-Hdz-ovskih loža, i sluge đavola iz crkvenih redova, koji služe bogu i mamonu istovremeno.

Ovog momenta u Bjelorusiji se događaju anti-državne demonstracije podupirane iz zapadnjačkih medija i prodanih duša iz raznih šoroševskih ne-vladinih organizacija. Lukašenko kaže da će se obratiti Rusiji za pomoć.

Pa stvari su više nego jasne! Lukašenko nije želio prodati svoj kredibilitet, ljudskost i integritet. Valjda je čovjek evoluirao i draži mu je vlastiti narod od srebra koje mu nude Rimljani/Židovi da izda sebe i svoje. Nećeš izdati svoje, e onda ćeš imati revoluciju! Nećeš pare, naš si neprijatelj! Srušit ćemo te „spontanim“ izlaskom naroda na ulicu, ha,ha,ha,ha. I narod ima svoju cijenu (100€ po danu izlaska, sendvič, sok ili pivo, možda oboje onima koji nose transparente) Oni koji razbijaju izloge i pljuju po policiji i rade nerede imaju zagarantiran imunitet i extra svotu love ovisno o napravljenoj šteti i broju bačenih kamenja. Neki su na ulici besplatno, samo ako je dobra zabava i ima droge ili alkohola.

Ah kako je glup taj Lukašenko. Sad će ga MMf i sZo srušiti za par desetaka milijuna i instalirat će Bjeloruskog Beroša koji će uvesti karantenu za nikakve pare. To je čist dobitak i ušteda love. Lukašenko je kvario biznis. Stoga ništa osobno Alexandr đast biznis.

Iz ove perspektive lako je vidjeti da su naši vagali i izvagali da je bolje uzeti pare, uvesti nekakve polu-mjere da ih nebi strefile kakve demonstracije ili nedaj bože državni udar. I lijepo igraju svoje uloge. I novinari igraju lijepo, televizija, radio, svi u istom tonalitetu.  Ovakvu državu u rasulu bez obavještajnih agencija, vojske, banaka, industrije srušila bi jedna četa dobro uigranih špijuna i demonstranata uz potporu gonga, rode, fucktografa, i drugih ljubitelja tradicionalnog života ovog podneblja. Crkva se ne oglašava, kupljeni su i oni!  Svi su kupljeni davnih dana. Pa čestitam, eto uživajte u lovi kloju ste dobili, ali nažalost siguran sam da ste za prilično male pare prodali svoje duše.Sve ima svoju cijenu u kapitalizmu. Zato smo se borili, zar ne?

Stoga….

Kupit ćemo cjepivo, instalirati čip, uvesti maske koje se nemogu skinuti, mutirati virus, uvesti vječnu diktaturu stožera, a sve za spas nezahvalnih ljudi i za njihovo dobro!

Svi sretni i zadovoljni.

Aleluja!

Webinar Ugovor

Ovo je teme koja se mora konstantno produbljivati jer čovjeku koji je slobodno biće i uvijek može iskazivati slobodnu volju još uvijek nije jasno kako tu slobodnu volju može izgubiti. Mnogi danas šetaju ulicom i govore kako su prava čovjeka neotuđiva i kako čovjek može bez ikakavih obaveze konzumirati svoja bogom dana prava. To je daleko od istine tim više što većina tih se gotovo više ne mogu niti klasificirati ako ljudi ili živima. Onaj koji se odrekao svojeg duha i božanske prirode kako bi mogao kupovati i trgovati zasigurno više nema svoju slobodnu volju jer se implicitno ugurao u ugovorni odnos. Sotona kao kralj materijalne (ne)stvarnosti može u iluziji materijalizma te komfora ali i beznadežnosti koju materijalni svijet nudi utjecati na čovjeka tako da se ovaj ugovorom odreče duhovne stvarnosti u zamjenu za materijalnu, prolaznu, privremenu materiju. I mnogi upadaju u svijet Šeitana uživajući u “civilizacijskim blagodatima” i materijalnoj “sigurnosti” da bi onda rekli da tu blagodat neće platiti. Platit ćeš je i te kako prijatelju. Slobodna volje? Nemaš je prijatelju, javno, pismeno i usmeno si je se odrekao. Imam ugovor!

Kako to čovjek radi i da li je uopće svjestan toga  pokušajte sami proučiti, a ja ću vam malo pomoći webinarom o ugovorima kojeg sam snimi prošle godine!