Patološka slika jednog narcisa

od

“Samo bolesno oko vidi samo sebe!”  – Viktor Frankl

Da li je ogledalo nadomjestak bolesti našem zdravom oku? Koliko vremena traćimo misleći teške misli o sebi? Zašto su narcizam i pojam “živog čovjeka” dvije potpuno oprečne stvari?

Nitko ne voli biti okarakteriziran i prozvan narcisom. Taj izraz se ugnjezdio u društenoj svijesti kao uvreda, ponižavajuća etiketa koja se lijepi na sebične, samoljubne, asocijalne, gotovo perverzne individue. Nitko ne priželjkuje narcisa kao bližnjeg svoga. Svima nama je narcis uvijek netko drugi, naš partner ili naš šef ili kolega na poslu. Tko je zapravo narcis i što ga karakterizira? Da li je zdravo biti narcis? Da li je politički korektno biti narcis?

Narcisoidnost nije temperament, već karakterna osobina. Sa temperamentom se rađamo i umiremo, dok karakter sami izgrađujemo kroz život. Naš karakter je ono što smo od sebe napravili ili nismo napravili. Promjena karaktera je moguća i za to je potrebna volja, intencionalnost. Narcis može ponovno postati čovjek, ako to namjerava. Za to je prvenstveno potrebno stvoriti unutarnji red i spremnost za suradnju sa svojom okolinom, njemu jednakovrijednim kolegama, bez hijerarhijske predrasude.

Narcizam se ne bazira samo na ljepoti nečijeg fizičkog izgleda. On se može izraziti i na mentalnom planu, ukoliko je libido narcisa usmjeren u intelektualnom smjeru. Poznati su ljudi koji govore samo da bi slušali ton svog glasa. Oni nemaju pažnju i strpljenje saslušati sugovornika. Oni upadaju u riječ ili čak govore istovremeno sa onim nasuprot njih. Narcis zapravo ni ne potrebuje sugovornika. On uvijek razgovara sa samim sobom. Narodna definicija ludila je upravo glasno razgovaranje sa samim sobom. Tiho razgovaranje u sebi sa samim sobom je definicija mišljenja ili aktivitet uma, koji u Indiji zovu majmunskim mozgom. Još i danas neka djeca ne mogu čitatu „u sebi“ bez da pomiču usne, tj. šapuću.  E.Tolle je taj mehanizam dekonstruirao onim legendarnim pitanjem: “Koliko nas to ima u meni?”. B.Fuller je desetljećima zapisivao svaku svoju misao. Da li je to tajne njegovog genijaliteta i njegovih 47 počasnih doktorata?

Iako doslovce svi ljudi konstantno razgovaraju sa samim sobom, narcis je specifičan sa obzirom na temu svog  unutrašnjeg dijaloga. Mišljenje narcisa je uvijek “pozitivno”. On se konstantno hvali, izdiže u nebesa i onda sve to sam sebi potvrđuje. Problem sa tim pozitivnim unutrašnjim blebetanjem je taj,  što je on gotovo neizlječiv. Osjećaj seksualne ugode koju proizvodi prepuštanje toj „pozitivi“ (poput sočnih pohvala koje dobivamo iz okoline), stvara oko narcisa gotovo neprobojan zaštitni obruč, koji apstraktne evolutivne sile prirode ne mogu probiti. Dijagnoza: “Narcis ima crvene oči i unutrašnja tišina mu neće doći.”

Jedna posebna aureola čini narcisa voljenim i popularanim u društvu oko njega. Pošto je narcisoidnost češća kod muškaraca, to je obično onaj „šupak“ o kojem žene sanjaju. Narcis je nepokolebljivo samopouzdan i uvjeren da je bolji od svih ostalih. To mu daje onaj sjaj i šarm, onu robusnost i “snagu karaktera” za kojim žene žude. Taj fenomen je najbolje prikazan i dokazan popularnošću knjige i filma “50 shades of grey”, koja je, vidi čuda, napisana od strane jedne žene. Narcis političar biva obožavan od puka, koji se divi njegovoj odlučnosti i samopouzdanju. Nikoga ne zanima činjenica da taj isti političar nema namjeru nekome pomoći, niti situaciju promjeniti nabolje. Hraneći individualni narcizam kod svojih obožavatelja, on održava status quo i cijelo društvo vodi u degradaciju i propast, istovremeno dajući sebi pohvale i nagrade. Nesklonost narcisa prema samo-analizi se ogledava u tromosti puka prema konstruktivnoj kritici svojih vođa. Obožavati nekoga je najlakše, ne zahtjeva nikakav napor analitičkog uma. Tko je toliko lud da radi na sebi, umjesto da radi da bi zaradio pare?

Narcis je hrabar iz jednostavnog razloga jer se ne boji greške. Greške se ne boji jer taj pojam ili  solucija za njega ne postoji. Sve što on učini je savršeno i nema alternative. To je tajna globalnog uspjeha i globalnog neuspjeha društva u kojem vladaju nepisani zakoni narcizma.

“Oni me nisu shvatili!”, odgovara on na kritike. “Ti kritičari su samo zavidni na moj veliki uspjeh i grandioznost moje ličnosti.”

Sad dolazimo do ključnog momenta, koji opravdava sav trud za ovu analizu narcizma, a to je pojam ljubavi. Narcisu ne manjka ljubavi. Dapače, on je ima za izvoz. On prekomjerno voli, ali samo sebe i eventualno one koji mu služe i ono što njemu služi. Narcis doslovno obožava samog sebe i taj višak ljubavi ne uspjeva preusmjeriti na van. Njegova seksualna energija (libido) ostaje začahurena unutar njegovih granica osobnosti i u službi njegova visočanstva. Moderni socijalni mediji upravo podržavaju narcisoidnost i digitalnu atomizaciju. Poznajete li nagon koji vas tjera da provjerite koliko je lajkova pristiglo u posljednjih 5 minuta, otkako sam izložio svoj novi “selfie”. Fenomenalizam narcizma dokazuje da “ljubav” nije sveopći lijek i rješenje za sve bolesti svijeta. Ljubav nije čin, već samo puka interpretacija onog popratnog pratioca koji se javlja kao posljedica djelovanja iz srca (tj. koherencije svih vitalnih organa tijela i te sladne cjeline sa umom).

“Jao kako sam genijalan. Najbolji sam, jedini pravi! Dobro je samo ono što je dobro za mene. Ja sam mjera svih vrijednosti. Sve je tu samo da služi mojoj „velikosti“.”

Narcis sve gleda odozgo, sve obezvrijeđuje. To je tajni recept njegove uzvišenosti, uzdizanja sebe iznad okoline. Ništa nije iznad njega i ništa mu nije sveto, čak ni Bog. Cijeli svijet je pod njegovim nogama. Na osnovu svih tih razloga on zaslužuje privilegije. On je rođeni plemić, vođa, političar, papa. Dobro razvijeni narcis ima veliki potencijal postati psihički bolestan ili učiniti ljude oko sebe psihičkim bolesnicima. Nesposobnost transcendiranja, nadilaženje samog sebe je njegovo tragično prokletstvo. Zatvoren u sebe, začahuren, on je dobar samo prema onima koji ga obožavaju. Narcis je potencijalni psihopat, biće rođeno da vlada i zloupotrebi tu moć. Zamislite si osobu koja je samu sebe zaključala u sobu sa ogledalima i izgubila ključ.

Kako se postaje narcisom? Kako odgajati dijete da bi ono izraslo u narcisa? Istraživanje fenomena “milenium generacije” je donekle pojasnila odgojne procese koji pojačavaju mogućnost da dijete postane ono što zapravo nitko ne želi, narcis. Rezultati istraživanja su pokazali, da su djeca iz te generacije (rođena od 1980.-te do 2000.-te godine), gotovo zatrpavana pohvalama i obožavanjima, što se tada roditeljima savjetovalo. Djeca iz tog vremena su bila istrajno bombardirana porukama njihove okoline da su nešto posebno. Još u ranom razdoblju su ta djeca dobila osjećaj da su nešto do sad neviđeno na ovoj zemlji. Danas su to odrasli ljudi, koji su usprkos prividnom uspjehu, vrlo nesretne i nestabilne osobe. Njihov problem, kao i problem svih narcisa je, da su “pobucali lončiće”. Njihovi životni prioriteti su izokrenuti. Posljedica toga je naglašeni karijerizam, nesposobnost dugotrajnih veza, mnogo više razvoda brakova, manje djece i puno skrivenih frustracija unutar njih samih.

Nema dobrog narcizma, kao što i nema dobrog nacizma. To je bolest ili izvitoperenost ljudskog karaktera. Narcizam energetski zatvara pojedinca i onemogućava mu duhovni rast, razvoj, transcedenciju, mogućnost da se samoga sebe posmotri iz jedne druge perspektive. Narcis je doslovno zabetoniran, proklet u svojoj iluziji posebnosti. Osjetiti sebe dijelom jedne globalne ljudske familije i kao suvereni individuum biti njen skladni, sastavni dio je nešto, što narcisi nisu u stanju niti sanjati, a kamoli utjeloviti.

Webinar – Rimska Crkva

od

Rimska crkva je prva državom određena službena religija. “Duhovno” i “svjetovno” se spojilo u Rimskom carstvu kao nikada prije, a svećenstvo je sada moglo upravljati svekolikim čovječanstvom bez obzira na njihovu religioznost. “Bog” se spustio na zemlju (u obliku crkve) u pokušaju da iskrivi izvorna učenja pripisivana Isusu pretvorivšio ih u organizaciju za kontrolu religioznih umova. Tako je sve do današnjeg dana kad se na tu istu crkvu ne gleda kroz prizmu čovjeka i njegove individualnosti i duha, već kroz prizmu organizacije i kolektivnog mentalnog sklopa koji na veliku žalost svih kojima je do toga možda stalo sa svjetovnim nema dodirnih točaka.

Na taj se način rimska crkva protežirala u duhovnu organizaciju čiji je glavni cilj saklupljenje svjetovnih bogatstava i osvajanje političke, i svekolike druge moći u čemu je bila prilično uspješna. ono u čemu je potpuno podbacila je nažalost ono što se smatra njenom primarnom djelatnošću, a to je “dušebrižništvo”. U ovakvom obliku crkva nikada nije niti organizirana da bude podrška oslobođenju čovjeka i spajanju sa svojim duhovnim potencijalima, već peta mentalna kolona Arimana i njegovih jataka koji u materijalnom svijetu, (kojim i upravljaju) igraju i svjetovne i duhovne uloge, poziciju i opoziciju. Stoga što god izabereš sigurno ćeš pogriješiti.

Na kraju krajeva nije li period od 13 stoljeća dovoljno dobar indikator učinkovitosti. Ako nisi uspio narod produhoviti u 13 stoljeća nećeš ga nikad ni produhoviti .

Čemu uopće crkva služi?

 

Narcizam u politici

od

Da li je danas politički korektno biti narcis? Da li je korektno biti i političar narcist?

Rekapitulacija krize co-virusa je jasno i glasno pokazala da su reakcije politike na tu krizu bile više nego neprimjerene. Svjesno su korištene laži u svrhu manipulacije javnog mijenja i širenje opće psihoze straha. Agresivnost, autoritativnost, neograničeno samopouzdanje (bahatost) u kontekstu neznanja, neiskustva i neiskrenosti, dala je jasnu sliku kakvi psihološki profili vladaju zemljom i svijetom. Te činjenice su nedvojbeno pokazale, da u strukturi društvenog sistema, uspjevaju i opstaju upravo osobe sličnog tipa. Kako itko, osim jednog “džon-obraza” može uspjeti u čovjeku stranoj okolini društvenog uređenja (pseudo)kapitalističke (pseudo)demokracije? Pokušajte si zamisliti scenu, u kojoj cijeli stožer CZ, skupa sa premijerom i cijelom vladom, javno iznosi iskrene isprike, podnosi neopozivu ostavku i moli oprost i pravni imunitet. Zašto je to nemoguće da se dogodi u stvarnosti? Jer državom i svijetom vladaju narcisi, a oni se nikad ne izvinjavaju, jer su uvjereni da su uvijek u pravu.

Mnogo opasnija pandemija od ove virusne je jedna druga pandemija, protiv koje nema i nikada neće biti pronađeno cjepivo. Mislim na pandemiju narcizma koja hara u krugovima svjetskih političara i krugovima onih koji stoje iza njih. Samo tako si mogu objasniti sve nelogičnosti, iracionalnosti, svo to licemjerje, propuste, manipulacije i laži, koji šikljaju iz tih krugova. Jedino tako si mogu umiriti svoju ljudsku i profesionalnu savijest jedne lijepe i uspješne etno-psihijatrice. Jedino tako si mogu opravdati svu ludost svijeta. Samo jedan koncept “inteligentne i disciplinirane narcisoidnosti” može barem donekle objasniti ono što se sada na globalnom planu odvija pred našim očima. Iza jedne politike “humanog” globalizma (UN, WHO, WIF, World Bank, zeleni i klimaši, …) krije se jedan fanatični i neizlječivi ekscepcionalizam, koji je moguć samo u podneblju ektremne narcisoidnosti. Ono što se krije iza misionarskih parola i projekata tih super-narcisa (koje oni spuštaju direktno od samog boga znanosti i do kojeg naravno samo oni imaji ekskluzivni dostup), je jedna ideoligija, koja uništava svaki osjećaj čovječnosti, dostojanstva i zajedništva svih ljudi, kao jedne velike ljudske porodice, sačinjene od jednakovrijednih individualaca.

Zašto me pojam narcizam tako neodoljivo podsjeća na pojam nacizam? Razlika je samo u jednom slovu, slovu r. Ima li smisla povezivati ideologiju nacionalnog socijalizma (ukratko nacizam) sa psiho-tematikom narcizma? Da li je Hitler bio narcis? Da li su svi nacisti bili narcisi? Odakle inače taj njihov poriv za “misioniranjem”? Odakle dolazi ono pravo, da smijem uzeti i život i materijalna dobra nekome? Da li je to zbog toga što smatram da sam bolji od nekoga, da to prirodno zaslužujem? Odakle dolazi ona ideja, ono uvjerenje, da zaslužujem privilegije?

Fenomen “misionarstva” vjerovatno najbolje opisuje karakter narcizma na nivou kolektiva ili institucije. Da li vam je poznat onaj osjećaj, koji vas tjera da gotovo nasilno uvjeravate nekoga u ono što ste upravo shvatili, u ono što vjerujete i što mislite da je apsolutna istina? Ne morate biti aktivni član jehovinih svjedoka, da bi bili član “svjetskog društva narcisa”.

Vjerovatno nijedan političar ne može uspjeti ukoliko nije narcis. Takav političar je uvjeren u nepogrešivost svojih odluka i nije spreman izviniti se za svoje greške, iako svi dokazi govore tome u prilog. On je najveći, najbolji i nema alternative. On je sam Bog na zemlji. Pošto “riba smrdi od glave”, onda mora i cijeli državni aparat biti narcisoidan, posebno onaj birokratski i represivni dio. Rijetko je tko imao priliku da na istom nivou priča sa državnim službenikom. Jeste li primjetili da je u kontaktu sa njima uvijek prisutan svojevrstan strah. Ukoliko ih ne “mazimo perom po guzici”, mogu se razbjesniti, mogu odužiti proces dobijanja dozvole ili odbiti naše zahtjeve, da novčanu kaznu ili fizičko maltretiranje niti ne spominjem. Cijela struktura vlasti ili države nije stvorena po liku i naličju čovjeka, tj. na osnovu njegove strukture i potreba, več na osnovu nečeg stranog, nečeg  što je čovjeku posve strano. Sve autoritativne i hijerarhijski organizirane institucije su također konstruirane po principu narcizma. Narcizam je ključ uspjeha pojedinca u našem narcisoidnom društvu.

Da li su vam promakle esencijalne sličnosti karaktera porodice Rockefeller i karakter onih koje od milja zovemo “use-nase-podase” ljudi.  Oba karaktera se  brinu samo za sebe i eventualno još za svoju užu i širu porodicu.. Gotovo je neodoljiva sličnost religije “Rockija” i religije tipičnog birača HDZ-a iz dalmatinske zagore. Što imaju zajedničko? Preaktivnost reptilskog dijela mozga i zakržljalost ili nerazvijenost onog prednjeg dijela.

Svatko tko podržava politiku “misionarstva” svjetske imperijalne sile, pogotovo one Obamine projekte “širenja demokracije”, je nesvjesni član svjetskog društva narcisa. To je naravno i svaki misionar – ljubitelj klima-Grete. Svi oni su sad ujedinjeni u jedan novi misionarski pokret neviđenih razmjera, kojem je cilj da spasi čovječanstvo milom ili silom, cijepeći svo ljudsko stanovništvo na zemlji, skupa sa čitavim životinjskim i biljnim svijetom (u najmanju ruku treba cijepiti sve koze i biljke papaje). Bolest misionarstva nije ništa drugo do poremećaj zvan na(r)cizam. Nazvati misionarstvo izrazom humanosti i brige je provokacija zdravog razuma. U na(r)cizmu nema ničega dobrog. U ljubavi narciste nema ničega humanog za one izvan njega samoga, kao što u “socijalizmu” nacizma nema nikakvog boljitka za one koji su izvan kruga nacista. Nazvati Bill Gatesa filantropom, isto je što i proglasiti Hitlera herojem njemačkog naroda, ili ti Staljina proglasiti herojem SSSR-a. Zanimljiva je činjenica, da niti jedan od ta dva veleizdajnika svog naroda, nije pripadnik većinskog naroda te države. Poznato je da Staljin nije bio rus, manje je poznato da je Hitler po ocu i majci navodno bio jevrej. Ipak oba su bili superiorni u svom narcizmu, isto kao i svi oni kršćanski misionari, koji su širili “spas” i “jedinu pravu vjeru” širom bezbožnog svijeta. Da li je i bog našeg svijeta također jedan veliki Na(r)cist?

 

Geoinženjering

od

Kad sam bio mali mislio sam da bog upravlja sa neba vremenom i vremenskim prilikama i da čovjek na to može samo gledati bespomoćno i eventualno prognozirati kakvo će vrijeme biti sutra.

Zatim sam malo narastao i počeo shvaćati da su određeni ljudi u određenim trenucima i sa određenim znanjem mogli utjecati na vrijeme, tj. Znali su što se i kako u atmosferi odvija.

Onda sam narastao skroz i razumio da u ovo doba vrijeme se u potpunosti kontrolira tehnologijom i to u razne svrhe, od ekonomskih do ucjenjivačkih pa do političkih. Tehnologija za sve to postoji i nalazi se u rukama elite, nikako u rukama naroda.

Shvatio sam da se upravlja ne samo vremenom, već i sušama, poplavama, tajfunima, cunamijima pa čak i potresima. Sve je to, kažu, Teslina tehnologija i to potajno razvijena do te mjere da Teslina u originalu izgleda smješna prema ovoj. Sve ove akcije u svrhu kontrole vremena u što su uključene i opće poznate priče o globalno zatopljenju kao i o kemtrejlovima zajedno se nazivaju „GEOINŽENJERING“.

O ovome se ne smije javno govoriti i to je javna tajna pogotovo što većina ljudi svoje znanje o vremenu drži na razini istog onog kad sam ja bio mali. Državnici o tome ne govore, obavještajci i vojska dolaze u posjete onima koji o tome govore ili nedajbože išta rade po tom pitanju. Ipak postoje ljudi koji o tome znaju jako mnogo i djeluju po tom pitanju. Jedan od njih, i to jedan od najboljih, je Živi Čovjek Miran koji je održao ekskluzivno predavanje na nedavnom online mitingu živih ljudi te stoga imam čast, uz njegovu dozvolu, objaviti ovo njegovo ogromno znanje.

 

Trči- laži

od

Ovaj je izraz popularan u Dalmaciji. Označava osobu koja hoda okolo kao muva bez glave i prodaje nekakve priče koje nisu utemeljene na ičemu. Trči-laži osoba nije svjesno takva, ona je se samo ponaša programski te kao malo dijete privlači pažnju okoline pokušavajući je zadiviti svojim izmišljotinama. Kad neka osoba dobije etiketu „trči–laži” to u biti znači da je nepouzdana, lažljiva, vrti se u krug i što god kaže nemojte joj vjerovati.

Trči-laži osobi nećete dati ikakav posao da vam odradi ili da vam nešto analizira, jer ona jednostavno nema ikakav fokus da bi mogla van svojih imaginacija odraditi stvari prizemno i svrsishodno. Od nje nećete ikada dobiti stvari urađene do kraja i kvalitetno u bilo kojem smislu.

Mnogi ljudi prepoznaju ove trči-lažljivce i sebe svrstaju u drugu kategoriju, tako da nitko ikada neće sebe staviti u tu kategoriju, je je ova “odlika” duboko nesvjesna.

Kako se svijet kojeg percipiramo stvarnim malo pomalo u meni ruši, uviđam da je gotovo cijeli život prosječnog građanina jedno veliko trči-laži stanje.

Upali smo kao padobranci u njega i vrtimo se u krug vođeni društvenim i ekonomskim „moranjima”. Trčimo da ih ostvarimo što bolje i brže kako bi mogli uživati u posljedičnoj „sreći”, „slobodi” životnih „uspjeha”, a sve kako bi na kraju završili kao manje ili više lijep leš, u manje ili više raskošnom lijesu u betonskom sarkofagu pokriveni pločom i ubrzo ostavljeni u zaboravu.

Možda radimo poslove temeljito, pouzdani smo, vjerodostoji, ukratko predivni karakteri, osobe koje bi svaka majka poželjela za zeta ili za nevistu, ali za kurac sve to, jer život zasigurno vodimo po trči-laži programu.

To nije ni čudno, jer postoji entitet koji priječi ljudima saznavanje tko su oni, što je život, što je smrt i ostale za život jako bitne stvari. Štoviše, taj je entitet stvorio i upravlja cijelim sistemom laži i prevara u kojem odvraća čovjeka od stvarnosti i istine a gura ga u suprotnom smjeru. Taj se sistem prožima cijelim svijetom i skup je raznih sistema religije, znanosti, obrazovanja, politike, prava i drugih trči-laži sistema. Takav entitet jest u biti poznat kao „Sistem.” (sa veklikim slovom)

On je jedan veliki trči-laži entitet koji konstantno burgija, zuji a malo meda daje. Stalno obećava, a ništa ne izvršava. Uvijek priča o prosperitetu, a donosi težinu. Nudi znanje i smisao, ali nitko se te vode od sistema još nije napio. Komfor i civilizacijske trči-laži tekovine kojima se hvali služe isključivo za mentalno-fizičko debljanje i duhovnu bulimiju. Sistem je lažac, otac laži i ubojica od prvog trenutka.

Pa, onda dragi ljudi zapitajte se kako nekom trči-lažljivcu ne biste dali da vam uskopa vrt jer će stvari ostaviti napola i napraviti, po marfijevom zakonu, grešku tamo gdje se i ne može napraviti, a dali ste najvećem trči-lažljivcu ikada da vodi vaš život.

Svijet vođen doktrinama sistema jedno je veliko trči-laži. Cijeli vas život vodi po nekom labirintu obećavajući stalno da se izlaz nalazi iza slijedeće ćoše da bi vas na kraju doveo pred zid. I kad se konačno nađete pred zidom i uvidite da su vas pošteno naguzili bude vam žao što niste slušali sebe, već ste slušali druge. Uvijek ste imali tu mogućnost, ali možda niste bili dovoljno hrabri ili odlučni da tako i napravite.

I šta sad ?! Pa ništa, nikad nije kasno da počnete slušati sebe, ali prvo provjerite koliko ste i sami postali agent trči-laži sistema, koliko duboko je lažljivac zagrizao vaš dušu i kad slušate sebe da li iznutra govori pravo ja ili trči-agent laži-sistema!

Pobjeći od sistema nije baš jednostavno, ali svakako je moguće, stoga preporučam!

Maskenbal, svečano otvaranje “igara bez vremenskih granica”

od

Kad sam prije par dana prvi put kročio u apoteku sa maskom, nakon gotovo mjesec dana kućnog pritvora, prvo što mi je palo na pamet je bilo da kažem: „Ruke uvis, pare ili život!“. Na svu sreću apotekarka me je, unatoč mask prepoznala i oboje smo se nasmijali, ja onako veselo, a ona pomalo kiselo.

Koliko je nošenje maski opravdano iz zdravstvenih razloga? Nije li to samo gesta poslušnosti onog koji je nosi, kao izraz prihvaćanja i podupiranja aktualne politike?

Obaveza nošenja maski je mjera ušutkavanja i discipliniranja stanovništva donesena u vrlo neugodnom trenutku za donositelje. Naime, sve su analize pokazale, da su donešene mjere, kao reakcija na prijetnju od strane co-virusa, pretjerane, preagresivne i nadasve omalovažavajuće. Kako bi spriječile opći revolt napaćenih ljudi i smanjile pritisak od strane onih koji su svijesnih tih grešaka, sve vlade pribjegavaju istom scenariju. Direktan skok iz izvanrednog stanja u normalnost, bio bi doslovno javno priznanje greške, što bi opet otvorilo vrata diskusiji o odgovornosti za načinjenu štetu. Pad povjerenja javnosti si ne priželjkuje nijedna vlada na svijetu. Zato je preporučljivo djelomično nastaviti psihozu straha i maltretiranja građana. Što se groznije prikaže neprijatelj ili opća opasnost, to se više može napuhati naknadno herojstvo. Obaveza nošenja maski, unatoč svim dokazima o njenoj neučinkovitosti i štetnosti, upravo je savršeno rješenje za jednu malu pauzu.

Kakvu poruku šaljem okolini noseći masku na javnom mjestu? Strah me je, širim psihozu straha i pasivno zahtjevam da se i svi ostali solidariziraju sa mnom u nošenju maski.  Trend koji bi trebao olakšati i naviknuti nas na normalnost nošenja maski je njeno podizanje na nivo statusnog simbola. Nosim li običnu masku, masku koju sam sam izradio ili pak uradak nekog poznatog modnog kreatora? Nošenje pomodne maske je znak tihog pomirenja i dodatne podrške stanju “novog normaliteta”. Ispravno pitanje glasi: zašto nosim masku? Kako se osjećam dok je nosim? Kako se osjećam nakon pola sata nošenja maske?

Neispravno “novonormalno” pitanje glasi: „Da li ti se sviđa moja maska? Ljepotom svoje maske ja pokazujem da sam poslušniji od ostalih i potajno se nadam pohvali. Nisam li time nekao iznad onih koji nose one ružne, bezlične maske? Moram priznati da sam sa ovom divnom maskom još lijepši nego prije. Mislim das sam se zaljubio u svoje novo ja.”

Reakcija djeteta i prosječnog psihičkog bolesnika na nošenje maski u javnosti je gotovo ista. Dijete u maskiranim mladićima u autu vidi pljačkaše banaka, koji upravo idu na svoju sljedeću pljačku. Psihički bolesnik vidi u maskiranim ljudima prijetnju, osjeća nesigurnost koju oni šire. Nedvojbeno je da je naredba nošenja maski sljedeći korak plasnkog procesa ka atomizaciji (fragmentaciji) društva. Svaki pojedinac smije isključivo digitalnim putem kontaktirati sa kolektivnim “cloud-om”. Svaki kontakt između atoma je nepoželjan, jer otežava njihovu kontrolu i manipulaciju. Poslušni građanin sadašnjeg trenutka je osamljeni atom, udaljen od drugog atoma nekoliko svjetlosnih godina i bez mogućnosti dodira. Kontakt je dozvoljen samo sa centralom i svaki atom ima direktni digitalni kontak sa njom. Atomizirani pojedinac tako postaje puka projekcija ili produžetak kolektivne (umjetne) inteligencije. Fragmentirano društvo je idealno za provođenje manipulacije i kontrole nad njim.

Drugi aspekt nošenja maski je radikalno srozavanje dostojanstva civilnog stanovništva  i njegova kriminalizacija na podsvijesnom nivou. Sad smo mi sada maskirani (potencijalni) ilegalci, bez obraza, bez smješka, bez empatije i emocija. Svi smo mi sada bez-obrazni agenti “velikog brata”. Štoviše, mi smo, dobrovoljno odustajući od svoje individualnosti, odustali od sopstvenog iskustva stvarnosti. “Veliki brat” sada preko nas doživljava ono što mi doživljavamo, naše iskustvo je njegovo iskustvo, naš život je njegov život. Jesmo li samo privremeno ustupili sebe nekome drugome, samo da bi stekli osjećaj sigurnosti, ili je na pomolu najveća i najlukavija otimačina bioloških ljudskih bića u povijesti?

Obaveza nošenja maski je samo pripremni korak ka obaveznom cijepljenju, koje naravno neće biti ni obavezno ni prisilno, ali neophodno potrebno onima koji svoje preživljavanje zasnivaju na ovisnosti o društvenim resursima. Autonomnost u preživljavanju ili ti umjeće lova, polako postaje jedini garant suvereniteta pojedinca.

Maske su dodatno prouzrokovale nijemost čitavog naroda. Postali smo pravi nijemci, narod bez usta i bez glasa. “Social distancing” nije zdravstveni  več društveni projekt de-empatizacije društva. Na putu smo ka društvu u kojem nitko nikoga ne poznaje, nitko sa nikim direktno ne komunicira, nikoga nije briga za drugoga. Cilj ovog projekta je dovesti  pojedinca do stanja ravnodušnosti, kao mirne osnove za transformaciju u hladnog izvršiococa naređenja „clouda“, bez vlastitog preispitivanja i uplitanja s(a)vijesti. Koračamo ka svijetu totalne poslušnosti. Poslušnost iznad svega! Da li vam se stvarno sviđa ovaj maskenbal ili ova permanentna tiranija civilnog stanovništva? Dobrodošli u NWT, novu svjetsku tiraniju.

Matematički gledano, veća je vjerovatnost da dobijete na lotu nego da se zarazite. Ako razmotrimo aktualno stanje zaraženosti na osnovu “pouzdanih” testova, potreban je vremenski period od više od 50 godina da teoretski imate mogućnost  da se zarazite, ukoliko svakodnevno srećete 50 novih pojedinaca. Zato skinite svoju maske, kad god to nije zakonski neophodno, zbog vašeg vlastitog zdravlja i zdravlja vaših bližnjih! Sebi štetite smanjenjem dotoka kisika i trovanjem ugljičnim dioksidom, te opasnošću od infekcije onih bakterija i virusa koji su u vlažnoj klimi maske otkrili idealne uslove za rast i razmnožavanje. Drugima štetite zato što ih stalno podsjećate na prijetnju, šaljući im poruke straha govoreći im: “Mi smo u ratu!”. Vi niste kirurg koji nosi masku u sterilnoj operacionoj sali tokom otvorene operacije, koji tu istu masku baca neposredno poslije. Nošenje maske je naš javni stav kojim potvrđujemo da vjerujemo u laž i da poslušno širimo tu istu laž iz onog medijski nametnutog osjećaja sigurnosti legalnog građanina, istog onog koji nas sutra može obavezati da učinimo svakojaka, još gora, zlodjela protiv čovječnosti, pod izgovorom da činimo samo ono što društvo od nas zahtijeva.

Svim našim imunskim sistemima je nadaleko potreban stari normalitet, bez straha i udaljavanja. Učinimo korak nazad, ka zbližavanju golih, jednakovrijednih obraza!

 

Webinar – Povijest

od

Dragi čitatelji željni znanja. Webinar povijest je bio moj pokušaj da se pravna situacija počne gledati kroz povijest jer je po meni vidljivo da je rimsko pravo i rimska crkva kao sve što dolazi iz rimskog carstva okupacija koja se može i treba pravno odbaciti. U pravnom smislu svaki čovjek ima pravo boriti se protiv okupatora i to je potpuno legalno. nažalost malo je onih koji vide takvo stanje, jer ne znamo svoju prošlost, povijest i tko i što smo bili. busamo se u prsa da smo kršćani i vjerni vatikanu i drugim parazitima zapadne civilizacije, ali zapravo to je manipulacija

Slijedeći webinar je „Povijest“ u kojem ćemo pričati o povijest ali iz nekakvih drugačijih izvora nego li onih na koje smo navikli. Ta povijest prikazana mnome rezultat je istraživanja i slaganja puzzla u najočiglednije i naj logičnije meni. kako će biti vama ne znam. najviše sam se oslanjao na Anastazijino učenje i objašnjenja koja su se potvrdila kroz moja saznanja i slutnje. Općenito ćemo se dotaknuti generalno današnje robovskog sistema i kako je do njega uopće došlo sa osvrtom na ove prostore koliko to bude moguće. veselim se unaprijed jer mislim da je povijest nakon prava slijedeća točka koju treba demistificirati kako bi imali potpuna prava zbaciti okupaciju stranaca i strane ideologije sa naših prostora ali i iz naših umova.

 

Dizel (Diesel) ili bajka o energetskom preokretu

od

 

Nećemo ovdje pitati o modnom brand-u „Diesel“, na žalost muških čitaoca. Posvetit ćemo pažnju  temi dizela kao goriva motora koji ga koristi, na radost čitateljica. Osmotrimo neke povjesne konotacije, koje nam mogu pomoći da bolje shvatimo tok povijesti, kakav nismo učili u školama i time bolje shvatimo naše aktualno vrijeme, vrijeme civilizacijske promjene na bazi promjene energenata, koja se ne bazira na zdravorazumskim osnovama. Naime, nikakva se stvarna revolucija na polju energije, u skoroj prošlosti, nije dogodila. Dogodila se samo politička „revolucija“, koja nam kao i na području klime, prodaje nešto drugo zapakirano pod etiketom istine. Ukoliko ne učinimo svjestan napor i zaustavimo ponavljanje fake-istina u „našim“ umovima, ne preostaje nam ništa drugo nego da ih proglasimo istinitim i podržimo kao stvarnost.

Kad se dogodila posljednja globalna energetska revolucija? Otkriće dizela kao goriva dobivenog iz nafte, nije ni približno toliko spektakularno koliko otkriće dizelskog motora. Njemački inženjer Rudolf Diesel (1858-1913) patentirao je prvi dizelski motor koncem 19.-og stoljeća. Dugoročni potencijal tog otkrića najbrže je shvatila tadašnja svjetska imperijalna sila, Velika Britanija. Prije doba dizela, koji uzgred rečeno još traje, vladalo je razdoblje parnog stroja. Pokušajmo si zamisliti koliko je ugljena bilo potrebno za pogon lokomotiva i brodova, pogotovo onih prekooceanskih. Efikasnost dizel motora uveliko je nadmašilo onu parnog stroja, te se vojno-industrijski fokus sa ugljena ekspresno prebacio na naftu. Gotovo preko noći su se najveće svjetske sile okrenule prema bliskom istoku i njegovim zalihama nafte. Tadašnja Njemačka je zajedno sa Turskom, odmah počela planirati prugu do Bagdada, što je toliko uplašilo Engleze, da su u roku od 15 godina isplanirali oba i započeli prvi svjetski rat.  Ta dva svjetska rata su preokrenuli prirodni tok svjetske povijesti, koji je Njemačku trebao katapultirati na vrh svjetske znanosti i ekonomije, što je pokazao njen fantastični rast na prelazu iz 19.-og u 20.-o stoljeće.

Dizel-revolucija je jedna od najvećih tehnoloških revolucija u povijesti civilizacije, koja se desila gotovo istovremeno sa onom električnom. Obje su istovremeno i najveće ekološke revolucije, koje su promjenile izgled neba, kako u industrijskim gradovima, tako i u lukama i željezničkim postajama. Danas smo pak svjedoci nametnute nam revolucije na području mobiliteta, gdje najviše zalugom političkog pritiska, a ne na osnovu tehnološke ili ekonomske logike, elektricitet nastoji zamjeniti „fosilna“ goriva.  Još je smješnija euforija u vezi osvajačke najezde romobila i ostalih „individumobila“ na električni pogom. Zaboravili smo, skupa sa još mnoštvom interesantnih izuma,  da je još prije stotinjak godina postojao i funkcionirao isti takav električni romobil i automobil. Ipak električna revolucija se tada prvenstveno koncentrirala na područje nekretnina (izuzev električnih tramvaja), dok se dizelska revolucija fokusirala na područje mobiliteta na duže razdaljine. Još i danas po americi voze isključivo lokomotive na dizel i svjetskim morima plove tankeri sa dizelskim motorima. Još i danas po cestama svijeta teretna vozila troše dizel, isto kao i tenkovi svih svjetskih vojski. Superiornost dizela u odnosu na benzin i električnu struju nije samo veća sigurnost u odnosu na transport, požar i eksplozije, već i mogućnost ekološkijeg zbrinjavanja nakon „penzioniranja“. Sjetimo se uzgred, kako su saveznički (engleski) oficiri plašili neuke partizane na tada slobodnom Visu, gaseći svoje cigare u bačvama punim dizelskog goriva, dok su partizani bezglavo bježali u zaklon, očekujući eksploziju.

Povijest se definitivno ponavlja. Isto kao što je u teslino doba Evropa prespavala električnu revoluciju i prepustila da SAD postavi temelje postanka vodeće svjetske sile, tako smo i sada svjedoci kako su amerikanci sa Tesla automobilima ostvarili veliku prednost u odnosu na automobilsku industriju Evrope i ostatka svijeta. Možda električna struja jednostavno ne paše duhu Evrope, koja je ne samo stvorila dizelski motor, već ga dovela i do perfekcije. Ili kako bi rekla moja susjeda: „Jednom dizel, zauvijek dizel!“, a oči joj sjaje dok priča o „1000 prevezenih kolometara sa jednim tankom“.

Sjećate li se obećanja u vezi jednolitarskog auta krajem devedesetih prošlog stoljeća? Što se dogodilo? Nakon političkog pritiska „sa druge strane bare“, kampanja jednolitraša  je utihnula i sve je polako palo u zaborav, iako je tehnologija bila zrela da proizvede „čudo od Audija“. Da nije bila umjetno stopirana (neka samo još netko spomene glupost da kapitalizam nije plansko-državna ekonomija), ta tehnologija bi dugoročno spriječila nadolazak već odavno planiranog električnog auta. Tko bi mislio o autima na struju, kad bi sa litrom ulja mogao preći 100 kilometara. Dizelski motor čak nije ni ovisan o nafti. Ulje se relativno lako može napraviti. Za to nije potrebna nikakva visoka tehnologija. Napraviti struju je ipak malo teže i upravo tu leži skriveni razlog, zašto se politički forsira tema električnih auta, pod krinkom isto tako političke ideologije-religije u vezi klimatske krize. Jedan od sigurnih razloga je mogućnost bolje kontrole individualnog mobiliteta, kao što je lakše kontrolirati ljude ukidanjem papirnatog novca.

Usprkos PR kampanji „Dieselgate“ čiji je cilj da se njemačka automobilska industrija oslabi i preokrene javno mijenje u vezi dizela, dizelski motor je bio i ostao najbolji sa svojih 40-45% učinkovitosti. Hidrogenski, sveukupno gledano,  ima samo 20% učinkovitosti, a za električne automobile jednostavno nema ni približno dovoljno struje. Ako netko misli da će vjetar nadoknaditi manjak, grdno se vara. „Vjetromlati“ ne samo da ne daju puno struje, već ni ne vraćaju uloženu investiciju. Dodatni minus svara njihova osjetljivost i potreba za čestim servisima i sve se to naravno plaća iz državne kase. Korist imaju samo proizvođači i monteri tih čudovišta, koja vizuelno zagađuju našu okolinu za buduća stoljeća. Ne samo da temelj od 500 tona betona nije moguće dematerijalizirati, nego se ni korišteni materijali ne daju uobičajenim metodama reciklirati.

 

On Line konvencija živih ljudi – raspored

od

Ozdrav Ljudi on Line sastanak živih ljudi prvi u ovakvom krnjem formatu već je isplaniran i dogovoren do u ne baš nasitnije ali ipak detalje.

Gosti predavači su fenomenalni. Usuđujem se reći da je jako mali broj onih koji mogu organizirati ovako kvalitetne predavače sa izuzetno zanimljivim temama.

Raspored je slijedeći.

 

Srijeda 27.05.

18 – 19:30 h – Dražen Rušitelj svijetova: „Delegalizacija“

20:30 – 22h  – Luck Mieering: „Who is the author of your life script“

 

Četvrtak 28.05.

18 – 19:30h – Juraj Jogunica: “Multidimenzionalna priroda čovjeka”

20:30 – 22h – Jure Stanić: … U Umu Um…?

 

Petak 29.05.

17 – 19h ZeMArC – Zana Zu and Michael Rice: “Bioarchitecture, holistic design and repleted space”

20:30 – 22h Robert Shenk: “Iskustva iz Blatuše”

 

Subota 30.05.

18 – 19:30h Miran Rubin: “Geoinžinjering”

20:30 – 22h Harald Kautz: “AI gods, How the machine is running the world.”

 

Nedjelja 31.05.

18 – 19:30h Dušan Dunđer: „ Kako odgovoriti na Globalnu političku situaciju“

20:30 – 22:30h Dražen Rušitelj svjetova: “Dosta je bilo zajebancije”

 

Tehnikalije:

  • Cijena za sudjelovanje u svim zoom sastancima je 40 kn (5€), nema popusta obzirom na simboličnu cijenu, dapače tko želi dati i više dobrodošao je.
  • Uplate primamo preko računa IBAN:HR9723600003248567133,  ukoliko plaćate iz inozemstva trebate i swift broj: ZABAHR2X može i na Revolut na br. telefona 00385954552071 paypal: mihaelkasalo112@gmail.com
  • Također primamo  i keš uplate tko nema račun ili neradi preko istog
    • u Splitu i okolici Dražen 0954552071
    • u Zagrebu i okolici Jaka 0977074838
    • u Zadru i okolici Vedran 0915848804
    • u Beogradu i okolici Krle 0659579111
    • ukoliko niste u ijednom od ovih gradova, a plaćate isključivo kešom javite se Draženu na prvi broj telefona radi dogovora.
  • Podaci koji su potrebni prilikom prijave su ime, email, telefon koje pošaljete na  kontrolauma2016@gmail.com

 

Zoom platforma radi preko kompjutora ali i preko smartphona, tako da možete sudjelovati gdje god se nalazili. Tko se ne razumije u download i instalaciju. Neka se malo informira, pogleda na YouTube ili na stranici www.zoom.us

Sva će predavanja biti dostupna naknadno na YouTubeu i vjerojatno će biti titlovana ukoliko pronađemo dovoljan broj pomagača u procesu prevođenja.

 

Meeting će biti preko zoom platforme.

https://zoom.us/

 

za mobitel možete skinuti app preko google Play – „Zoom cloud meeting“

za apple preko App Storea.

 

https://zoom.us/download#client_4meeting

 

Morate se upisati da bi koristili zoom, dakle upisati ime i email (sign up) i kad dobijete na mail link za potvrdu na email onda klikom na link to potvrdite i možete ga koristiti.

Kada na email naknadno dobijete link za meeting kojeg će vam poslati svaki dan za vrijeme održavanja meetinga samo kliknete na njega i trebalo bi vam se automatski otvoriti u aplikaciji zoom i tada možete gledati i slušati domaćina na sastancima.

Tko se ne snalazi neka pogleda ovaj kratki video

 

Linkove i obavjesti za sastake ćete dobivati svako dan do podne  i klikom na njega ulazite u sastanak, nema potrebe da klikate prije zakazanog vremena jer u virtualnoj sobi za sastanke neće biti nikoga.

Svim sudionicima će biti isključen mikrofon, i kamera, te se neće moći uključiti u sastanak izravno. Sva pitanja se trebaju postavljati preko tipke chat (čavrljanje) gdje upišete pitanje u bilo kojem vremenu trajanja sastanka i domaćin će odgovoriti na kraju ukoliko bude bilo moguće.

Nadam se da sam sve rekao.

Sastanci koji se na engleskom jeziku naknadno će se nadam se prevesti! Svi će sastanci biti dostupni i na javnim platformama, ali kad će to biti ne mogu kazati. Ovisi.

Biti ili ne biti lud? Biti ili ne biti umjetnik?

od

Najveća uvreda jednom umjetniku je osporiti njegovu originalnost, autentičnost  njegovog izraza.

Najveća uvreda jednoj osobi je osporiti njenu normalnost, kompatibilnost do njene društvene okoline.

Umjetnici su oduvijek bili smatrani luđacima. Okolina ih se divi, zavideći im na njihovoj slobodi, hrabrosti i nekonformizmu, dok ih istovremeno prezire i mrzi zbog njihove nepredviljivosti i neuračunljivosti. Pogledajmo iskreno u sebe i osjetimo, koji dio nas obožava, a koji satanizira umjetnost i umjetnike. Koji dio nas se boji ludosti, neprihvaćenosti i neshvaćanja okoline. Koji dio nas se tako ustrajno trudi da nas odvuče i od same pomisli na ludost umjetnosti?

Što je zapravo ludost umjetnika? Za njegovu okolinu je to etiketa. Za njega samog je to fenomen. Ludost je za umjetnika (=čovjeka) garant njegove slobode, garant distanciranosti od normi društva.  Moral i društvena pravila su za njega samo ograničenja koja služe da osoba ostane osoba, tj. da rob ostane rob. Umjetnik prvenstveno doživljava sebe kao individuu. Pritisak pripadnosti nekom kolektivu je za njega sekundarna, uprvavo marginalni nagon i dokaz nezrelosti osobe. Ludost je njemu poput magične formule,  frekvencije koja ga obavija,  štiteći ga od porobljavajućih utjecaja  njegove društvene okoline. Zanimljivo da takvi utjecaji ne dolaze iz prirode same.

Jedini problem koji umjetnik sam ima sa svojom ludošću je pitanje kontrole, tj. prepuštanja njoj. Kontrolira li ludost njega, ili on kontrolira ludost? Umijeće ili disciplina umjetnika je naučiti kontrolirati svoju ludost i ne pretvoriti osjećaj kreativnosti, slobode i lakoće, koje ona donosi, u osjećaj samovažnosti, posebnosti, ekskluzivnosti, nadmoći, besmrtnosti. Biti drugačiji i živjeti bez potpore i razumijevanja okoline, 24 sata na dan, je naporan pothvat koji ne teraje sat-dva, dan ili mjesec, već cijeli život. Napraviti most između dva kontineta, svoje iracionalnosti i „smislenosti“ društva je izazov svakog umjetnika ponaosob. Umijeće kontrolirane ludosti je disciplina koja našu individualnost i čovječnost pouzdano i dugoročno štiti od tiranije kolektiva. To umijeće je vrlo individualna stvar. Umjetnik ga izgrađuje cijeli svoj život, pažljivo njegujući  njegovu vrlo ranjivu ravnotežu.

Genijalnost umjetnika se svodi na njegovu sposobnost da prilaže jedan svijet, drugačiji od onoga koji poznajemo. U suštini umjetnik doima isti svijet kao prosječna osoba, ali je njegov sistem interpretacije potpuno drugačiji. Dok je za osobu sve što nas okružuje poznato i stoga dosadno, njenim  životom vlada rutinska i sa vremenom postaje depresivana. Depresivnost je direktna posljedica manjka energije, koju promatrač crpi iz svog kontakta sa svijetom, promatrajući-doživljavajući ga kao bez predrasuda, kao fenomen. Etiketiranje ili ne-doživljavanje svijeta nas osuđuje na ono isto-dosadno-mrtvo zakukuljeno sopstvo odvojeno barijerom ega-osobe.

Nasuprot tome umjetnik nastoji vidjeti svijet kao čudo, kao misteriju koju nikad neće dokučiti i raduje se svakom milimetru i svakoj sekudni svoje interakcije sa njim. On svijet ne interpretira po pravilima i normativima društva. Za njega su pravila i norme društva samo religija, ideologija robova, onih normiranih, normalnih. On nije i ne smije biti normalan. Da bi bio umjetnik, on mora biti lud, kontrolirano lud.

Razlika između umjetnika i prosječne osobe je u hrabrosti i istrajnosti. Umjetnik vjeruje u ono što direkno percipira svojim čulima, svojim cjelokupnim bićem,  te svim srcem voli svoje autentično perceptivno iskustvo. Njegova golema hrabrost se očituje u tome, što se on ne srami da je drugačiji, što svijet vidi drugačije, što misli svoje misli i govori svoje riječi. On se ne srami što nije normalan, što je drugačiji.  On je sam na svijetu i ne boji se svoje samoće. Umjetnik nema i ne smije imati istomišljenika, jer nitko na svijetu nema njegove oči i ne polaže pravo na njegovu svijesno iskustvo. On ponosno nosi svoje žive hlače, živo srce i živa usta, jer zna kolika je njihova vrijednost i koju cijenu on za njih plaća. Njegovo najveće bogatstvo je sloboda, sloboda od nemtnutih pravila društva, sloboda od svakojake prisile izvana. Njegov najveće blago su njegovo tijelo i njegova svijest, kao baza i garant slobodne percepcije. Njegovo doimanje trenutka jest i mora ostati  na nivou doimanja čistog fenomena. U protivnom njegovo iskustvo ne crpi energetski udar iz doživljenog i on nema što poručiti, što prenijeti sa svojih „putovanja“ onim normalnim. U protivnom njegova djela nemaju snagu i autentičnost, koja je toliko simptomatična za svaki istinski umjetnički rad. Fascinacija umjetničkog djela je energetska  informacija pohranjena u taj materijalni artefakt. Umjetničko djelo je poput kompjuterskog stika za pohranjivanje, osim što za njegovo čitanje nije potreban kompjuter već svijest. Biološki kvantni kompjuter nije ništa drugo do čovjekovo tijelo, a umjetničko djelo kvantni stik za pohranjivanje perceptivnih podataka.

Između osobe i umjetnika se nalazi bezdan koje nastanjuje čudovište, zvano Ego. Ego je program definiranja samog sebe kroz prizmu društvenih normi, vrijednosti i polažaja. Ego može opstati samo u socijaliziranom svijetu. Transformacija od osobe do umjetnika je proces desocijalizacije. Osoba ne može biti i ostati sama. Ona svoje postojanje bazira na konstantnoj interakciji sa društvenom okolinom. To je proces koji zovemo mišljenje i podsjeća me na neprestano kooperiranje mobilnog telefona sa odašiljačem. Vrijednost osobe se mjeri količinom misli, kao što se kvalitet mobilnog telefona cijeni preko brzini i učestalošću njegove komunikacije sa „stupom“.

Da bi bio i ostao svoj i time kreativan u svom radu, umjetnik stalno mora biti „offline“ od „clouda“ društva. Njegovo zdravlje i sloboda je proporcionalna njegovoj umjetničkoj disciplini, toj vjernosti samom sebi i nepokolebljivosti u svoju autentičnost i suverenitet. Bolje je biti i gladan, nego se prostituirati za ciljeve osobe, tj. ciljeve društvene normalosti. Njegov rad je njegov talisman protiv transhumanističkih trendova, koji sve nastoji pretvoriti u podobne osobne, spremne za daljnju „evoluciju“ u bio-robote.

Umjetnik je živi čovjek, koji svoju čovječnost ne dokazuje svojim intelektualnim cinizmom, već skromnošću svoje genijalnosti u različitosti. Potvrda njegove čovječnosti su njegova djela, koja odišu inspiracijom, živom energijom, a ne mrtvom digitalnom valutom. Ono čega se on zaista boji je gubitak slobode i pad u svijet normaliteta. On se boji da će zaboraviti činjenicu, da je on sam i svijet oko njega čudo, koje nikad neće shvatiti, ali koje može doživjeti i prenijeti svoje iskustvo u svoja djela. On se boji da će izgubiti privilegiju doimanja stvarnosti izvan ograničavajućeg normaliteta osobe, naroda, države, religije i znanosti. On se boji pada u ropstvo  egregora i sljepilo ideologija. Njegov osnovni postulat je postulat čovjeka, a on glasi: totalna sloboda totaliteta bića i njegove precepcije. Umjetnik  je fenomenalist u praksi, dakle apsolutni anti-romantičar. Njegova sloboda je ono najvrijednije što posjeduje, sloboda od bilo kakve uvjetovanosti.

Pronađimo i gajimo našu vlastitu ludost, našu umjetnost! Ako ustupimo slobodu na svoju ludost u zamjenu za sigurnost, na kraju gubimo oboje.

Powered by  GDPR Cookie Compliance
Pregled privatnosti

Ova web stranica koristi kolačiće tako da vam možemo pružiti najbolje moguće korisničko iskustvo. Podaci o kolačićima pohranjuju se u vašem pregledniku i obavljaju funkcije poput prepoznavanja kod povratka na našu web stranicu i pomaže našem timu da shvati koji su dijelovi web stranice vama najzanimljiviji i najkorisniji.