društvena

Stvaranje novog, umjetnog univerzuma ili zbogom pameti!

od

„Ako uspije eksperiment, koji je u planu da se izvrši u CERN Institutu u Genevi, morat će se mijenjati ne samo knjige iz fizike, već i one iz filozofije.“ Science Nature 2020/10

Ono što sa sobom donosi „legalizacija“ hipermoderne znanosti (ili ono što je Tesla smatrao pravom znanošću) i što je definitivno pozitivan trend, je ujedno i djelomično odstranjivanje izopačene dualnosti iz naše kulturne stvarnosti. U svjetlu te fenomenalne znanosti, gdje prvenstveno vladaju samo zakoni energije i koji je lišen svakog kontradiktornog dualizma materije i duhovnosti, nemoguće postaje moguće i bajke postaju stvarnost. Ne samo da se ljudi u svojoj potpunosti prebacuju u druge dimenzije i univerzume, već se stvaraju i čitave nove dimezije, stvarni i nadasve dostupni svjetovi.

Za stvaranje jednog novog univerzuma potrebne su ogromne količine energije. Nadam se da Švicarska, skupa sa pola Evrope, neće pritom ostati bez struje, kao što je prije više od sto godina, ostao bez struje gradić u Coloradu, kad je Tesla vršio svoje eksperimente. Pitanje je zašto i dan danas nitko ne želi ili ne može ponoviti većinu njegovih postignuća, iako su se svi bazirali na analognoj tehnologiji? Svijet kompjutera tada nije postojao i  Tesla je, usprkos tome, uspio dosegnuti srž tajni univerzuma, prostora i vremena, ne u teoretskom, već u sasvim praktičnom smislu.

Znanstvenici, koji trenutno pripremaju taj eksperiment, su se uvjerili da ne samo da gravitacija, što god da ona jeste, curi kroz „crne rupe“, već je moguće stvoriti i umjetne crne rupe, kroz koje je moguće komunicirati sa drugim univerzumom ili čak stvoriti novi univerzum. Ono što su drevni čarobnjaci radili kad su koristili postojeća „mjesta moći“, nebi li putovali avenijama svijesti, ili kad su sami, snagom svoje volje, stvarali svoje vlastite otvore-vrata u druge realnosti, danas to čini znanstvenici uz pomoć javnosti poznate tehnologije u Švicarskoj.

Jedna od karakteristika našeg Corona-vremena je popularizacija dosad tajne tehnologije i znanstvenih dostignuća, koji su do sada bili dostupni samo najvišim državnim krugovima. Naravno da je znanje uvijek „curilo“ iz Pentagona prema Hollywood-u, po principu „ruka ruku mije“. Do pred kratko vrijeme su to bile samo insinuacije, dok se nije utvrdilo da Hollywood stvarno plaća usluge koje dobiva od američke vojske, time što dozvoljava da Pentagon kontrolira i mijenja scenarije njegovih filmova.

Ono što sam pod pojmom popularizacija mislio, nije njeno bukvalno-vulgarno značenje (učiniti poznatim i voljenim). Pod popularizacijom smatram okretanje oštrice mača represivnih sila od vanjskih neprijatelja prema onom unutarnjem. Popularizacija vojne tehnologije doslovno znači njena primjena u borbi protiv vlastitog naroda. Vrijeme corone nije samo orgijanje medija i njihovo silovanje javnosti. Iza koprene, koja dijeli javno od tajnog, izvršava se pažljivo isplanirana vojna strategija, specijalnog i nadasve nevidljivog rata. Glavni gubitnik u tom ratu je do sada bio naivni puk, kojemu je preostala samo mogućnost da bira manje zlo: ili umrijeti od gušenja od posljedice razaranja pluća tj. corone ili umrijeti od gušenja ili samo-trovanja pod maskama.

I pored cijele ove globalno inducirane panike, znanstvenici iz Geneve nam poput religioznih proroka obećavaju kontakt sa drugim materijanim (!) univerzumom, ukoliko uspije spomenuti eksperiment. Pošto znamo da je potreban rok od najmanje 50 godina da neka vojna tajna procuri u javnost, ni ova tema nije iznimka. Kad je tokom drugog svjetskog rata, Tesla postavljen za tehničkog direktora projekta popularno nazvanog „Philadelphia experiment“, i kad je sa svojim primitivno-analognim uređajima uspijevao manipulirati prostor i vrijeme, doslovno dematerijalizirajući i ono živo i neživo, to je bila strogo čuvana tajna, zbog koje su padale glave. U osamdesetim godinama je Hollywood obradio tu temu kad je Carpenter snimio istoimeni film. Krajem prošlog stoljeća su izjave onih preživjelih učesnika u nastavku eksperimenta manipulacie prostor-vremena-energije (projekt „Montauk“), bacili svjetlo na raspon i doseg znanosti iz tog vremena.

Ako se sutra probudimo na ovoj istoj zemlji, ali u nekom drugom univerzumu, onda ćemo znati da je eksperiment uspio i da smo bez našeg dopuštenja translatirani u novu realnost, za koju naš hardware možda nije dorastao. I kao što je so sada najveći problem bio, da ljudi koji „putuju“ prostorno-vremenskim bespućima, gube razum jer ne pronalaze frekventno-referentnu točku u novoj realnosti u kojoj su se snašli, tako se može desiti i svima nama na kolektivnom nivou. On što su nekad uspijevale drevne civilizacije srednje amerike, kada su tehnikama bio-tehnologije ili čarobnjaštva, kolektivo nestajali sa zemlje, mijenjajući po volji ovaj naš svijet za neki drugi, nama se može desiti to isto, ali po našoj „ne-volji“ i sve nas baciti u još veću nevolju. Naša, na lijenost naviknuta civilizacija, ne može ni sekunde preživjeti u uslovima neke druge stvarnosti, dok se istovremeno nada vječnom životu u raju (druga realnost!“) i kune se svojom duhovnošću. Naša lažna i nadasve nepraktična duhovnost nam ubrzo može doći glave, kad najmodernija vojna tehnologija u potpunosti ovlada našom cjelokupnošću. Iako i u zadnjem trenutku možemo iskočiti iz vlaka koji juri u provaliju, ako pritom sakupimo svu snagu i volju, mi ćemo se, inercijom naše lijenosti i poslušnosti, radije survati zajedno sa tim vlakom, uživajući u udobnosti i brzom besplatnom internetu.

 

Pojedinac kontra kolektiv  ili “Tko koga, njemu sve!”

od

Temeljno pitanje svake nove zajednice, koje je do sada u povijesti uvijek bilo zanemareno ili omalovažavano ili namjerno ignorirano, je jasna definicija hijerarhijskog odnosa između pojedinca i kolektiva. Trenutna situacija je pokazala da kapitalistički ustrojeno društvo nije u stanju garantirati slobodu i prava čovjeka, iako se trsi svojim poveljama. Trenutna situacija je također pokazala svu lažnu humanost sistema baziranog na imaginarno-dogovorenim vrijednostima kolektiva, potpuno oprečnim onim vrijednostima prirode. Pojedinac je ključna karika u vezi sa prirodom i istinom i svaki sistem vrijednosti koji zapostavlja njegovo prvenstvo nad kolektivom je umjetan, neprirodan i neistinit. Zato su svi sistemi bazirani na vrijednostima novca-profita ili moralnim vrijednostima kolektivnih religija u svojoj srži anti-čovječne i anti-prirodne. Kolektiv je uvijek ideja, umjetno stvoren pojam, koji ne generira energiju, dok je čovjek energetsko biće, dio sveukupnog energetskog svemira.

Kako zaštititi pojednica od nasilja od strane kolektiva? Koja sila može zagarantirati i odbraniti prava pojedinca-čovjeka, nasuprot svoj toj vojno-policijskoj sili kolektiva, poput države? Kao što reče Todor na zadnjoj Konvenciji u Visokom, ukoliko se sile kolektiva usmjere protiv skupa pojedinaca (i pošalju specijalce), uzalud su sve povelje i potvrde. Zakon jačeg je onaj nepisani, vječni zakon iznad svih ostalih. Upravo nam je sada potrebna nekakva nova, revidirana povelja (zakonska osnova) za zaštitu prava pojedinca. Nasuprot tome politika ide u potpuno supronom smjeru:  pooštravanje zakonske zaštite kolektiva od pojednica. Zakon uglavnom štiti kolektiv od “opasnih” pojedinaca, iako je upravo kolektiv taj koji je naredio i počinio najveće zločine u povijesti.  Zanimljivo da kolektiv nema tu auru zloćudnosti kao pojedinac. On je uvijek a priori dobar. Osim toga, odgovornost se kod pojedinca lako može utvrditi, dok se kod kolektiva ona gubi u pravnim zavrzlamama. Pravo i njegov temelj, kao rimsko pravo, ima svoje težište u zaštiti grupe od prozivke na odgovornost. Neoliberalizam je taj trend doveo do krajnosti. U njemu je odgovornost grupe-firme-kolektiva, pogotovo onih velikih, koji upravljaju čitavim državama i svjetskim trendovima, u potpunosti suspendirana. Samo tako se veliki zločini na privrednom ili ratnom polju mogu opravdati i brzo baciti u zaborav.

Svim grupama i kolektivima vlada jedna vrsta nematerijane inteligencije, koju ne možemo uhvatiti niti za glavu ni za rep, a kamoli kazniti. Kako možete nekoga kazniti kad ne postoji u fizičkom svijetu? Ne možete ga niti zatvoriti u pržun, niti javno bičevati. Ne samo čovjek kao pojedinac, već i sve ostalo na zemlji, kao i Zemlja sama, je stalno cilj zločinačkih udara te nematerijane inteligencije, koja se krije iza onog čuvenog pojma “pravna osoba”.

Svjedoci smo koliko je malo potrebno da se prava čovjeka, zagarantirana poveljom UN-a o pravima čovjeka, u potpunosti suspendiraju. Bilo da je to novi zakon, izvanredno stanje ili pritisak preplašene okoline, tematika sloboda pojedinca je u potpunoj defenzivi. Gotovo da je više i nema. Iz slobodnog demokratskog društva smo se brzinom  prdeka našli u diktaturi kolektiva nad pojedincom. I da situacija bude još bizarnija, sve se to dogodilo u doba “nove slobode” neoliberalizma. Izmjene zakona koje su nedavno predložene i usvojene u redom svim zemljama razvijenog zapadnog svijeta, na mala vrata nas uvode u stanje medicinskog fašizma u kojem ministar za zdrastvo ima sva prava i moć, a parlement nikakva. Iako je novi zakon kritiziran i od strane pravnih stručnjaka i privatnih osoba, izglasano je njegovo uvođenje. Kakva je to demokracija u kojoj svu sve stranke kupljene od strane “štampača novca” i u kojoj nema istinske opozicije? Čemu još uopće parlament, ako imamo jedan jednostranački sistem ili sistem bez stranaka u kojem faktički vlada jedno ministarstvo?

Čovjek u kapitalizmu ne postoji ni pravno ni fizički. Njegova sloboda i prava su farsa, kao i demokracija uopće. Demokracija je od kolektiva legalizirana diktatura kolektiva nad pojedincem. Čovjek u toj situaciji ima tri izbora na raspolaganju: da se asimiliira i izgubi u kolektivu, da pobjegne u samotništvo divljine ili da da ostane u kolektivu bez da u njemu žrtvuje svoju individualnost. Ova treća varijanta je najelegantnija i tehnički najzahtjevnija. Šamanske tradicije nazivaju tu vještinu, koja omogućuje tu treću varijantu, umjeće traganja ili vrebanja. Njen cilj je zadržati individualnu svijest i ne postati energetski rob kolektiva. U današnje doba agresivnog transhumanizma su izazovi treće varijante još veći. Kako zadržati čistoću individualne svijesti ako je kolektiv pronašao način da tu svijest manipulira i blokira preko manipulacije fizičko-energetskog tijela? Kolektivno silovanje, koje danas nazivamo “obavezno cijepljenje”, je čisti akt tjelesne povrede. Koža pojedinca, njegova materijalna barijera, se probija i ubrizgavaju se supstance čiji je sastav i dugotrajni učinak tajan i nedovoljno istražen.

Naša temeljna svijest jest tjelesna svijest, naša prva pažnja. Disciplinom uzgoja naše tjelesne energije dobivamo priliku da dosegnemo  svijest našeg čisto-energetskog tijela, tj. drugu pažnju. Dostup do nje je zablokiran procesom socijalizacije (učenja i odrastanja u kolektivu) i čarobnjačkim marifetlucima inteligencije koja upravlja kolektivima (romantika). Imobilizacijom tjelesne svijesti, putem npr. trovanjem cijepljenjem, pojedincu se oduzima mogućnost dosezanja energetske svijesti (ili kako je romantičari zovu: duhovnost), jer se uništava hardware potreban za nju. Strategija kolektiva je uvijek implicirala upotrebu ideologije izopačene dualnosti. Čim duhovnost odvojiš i suprostaviš tjelesnom, na vrlo lukav način je već u startu spriječena mogućnost dosezanja energetske sfere (duhovnog, spiritualnog) široj populaciji. Slučajna postignuća onda zovemo čudima, a te čudake se onda proziva ili luđacima ili svecima.

Bez sveobuhvatne zaštite pojedinca od represija od strane kolektiva, nije moguće ostvariti nikakvo alternativno društvo zajednice živih ljudi, kojima će biti zagarantirano preživljavanje na duži rok. Iluzija raja, koju imaju živi ljudi ili negatori državnog sistema na području Balkana i nekih južnoevropskih zemalja, može se zahvaliti samo sreći što u tim područjima pravni i represivni aparat države pati od kronične lijenosti i nedosljednosti.

 

5. konvencija u Visokom – “O Živom čovjeku i imaginarnim svjetovima”

od

Obzirom da je život stvaran/ono što jest/vječno/sveprisutno onda je i živi čovjek isti takav. Njegovo obilježje jest da ne okreće enrgiju/životnu silu u imaginarne svjetove, ili barem minimalno koliko je potrebno u tim svjetovima. Mnogi danas nemaju ikakvu ideju ili informaciju o tome što je stvarnost kako se ona percipira i da li je čovjek uopće živ tj. živi li u stvarnom ili imaginarnom svijetu. Nažalost većina je u potpunosti upala u takve svjetove i nemogu iz njega izići jednostavno jer ne znaju niti da se u njemu nalaze. Tako su zamjenili živo neživim pa možemo reći da samo preživljavaju u takvim svjetovima. Kao i uvijek rješenje se nalazi u znanju o tome tko/što je čovjek i što je i kako se manifestira svijet u kojem se on nalazi.

Jadan kratki, ali sveobuhvatni presjek stvarnosti i imaginarnih svjetova napravio sam na uvodnom predavanju 5 konvencije živih ljudi koja se održala u Visokom od 18-20.9.2020. U njemu sam se obraćao ljudima koji se po prvi puta susreću s ovom temom kako bi im bilo jasnije da živi čovjek nije onaj koji ima papire, nego onaj koji razumije ove stvari.

Izopačeni dualizam romantike

od

Postoji li dualizam bez antagonizma, bez onog naboja koji tjera na upotrebu sile? Antagonizam dolazi tek kad se uvede ideja vrijednosti i hijerarhije. Öim eliminiramo te dvije ideje, nestaje i osnove za antagonizam. Tko je unio virus-ideju hijerarhije? Muškarac i žena nisu stvoreni da se međusobno dokrajče u borbi za „zadnju riječ“. Oni su tu, da sjedinjenjem stvore novo čudo života, novu samostalnu jednotu. Prirodni dualizam je onaj koji jača i podržava jednotu. Skladan par je mnogo više od zboja njihovih individualnih moći. Kako može doći do sjedinjenja skladnog para, ako se sistem vrijednosti bazira na:

  • ja sam duhovan,
  • ja sam muškarac,
  • ja sam um (mislim dakle postojim),
  • ja sam najvrijednije biće u univerzumu,
  • ja (osoba) sam stvoren po licu i naličju Boga („Osobus Maximus“).

Odakle ideja da se suprotnosti moraju sukobljavati? Što je sa međusobnim usklađivanjem? Usklađivanje zahtijeva strpljenje i umijeće. Sukobljavanje je najbrži način energetskog pražnjenja. Ekplozija emocija i fizički sukob u kratkom roku nas rješavaju našeg životodajnog energetskog potencijala. Sukob je uvijek sjeme novog sukoba. Rat je uvijek klica novog rata. Tko je prvi raskolio balkanski rod na kleronacionalne zajednice i nahuškao prvi sukob, kreirao trakavicu ratova na ovim prostorima? Tko je unio virus raskola u bračne krevete? Kome je u interesu da se rađaju frustrirana i energetski oštećena djeca? Kome smetaju moćna djeca, budući revolucionari, vođe, narodni heroji?

Kako je antagonizam imeđu čovjeka, kao prirodne materijalno-energetske tvorevine, i osobe, kao umjetne nematerijalno-neenergetske tvorevine, prebačen unutar čovjeka samog? Kad je čovjek poludio i koncept građanskog rata ili šizofrenog sado-mazohizma postavio kao svoj sveti životni postulat? Jesu li naše pretke opili ili hipnotizirali da bi to realizirali? Jesu li naši pretci bili toliko naivni, dobroćudni i glupi, da su pri zdravoj svijesti kupili „mačka u vreći“ i pošteno ga platili kao svetu relikviju?

Odakle ideja o antagonizmu materije i duha? Tko je zamjenio sinonim svijesti za sinonim uma? Um je suštinski protiv materije i protiv svijesti. Um je antagonističan i energetskom tijelu. Um je strano tijelu u meterijalno-energetskoj cjelovitosti. Um je u vidljivom i nevidljivom ratu sa svim. Um je umjetna inteligencija koja ne pripada porodici živih bića. Vratimo se pažnji (čistoj svijesti) i tijelu (materiji) i nestat će i uma i antagonizma. Nestat će želja za prevlašću, porobljavanjem, hijerarhijom, izrabljivanjem. Nestat će onaj nekonstruktivni i rušilački dualizam, ustupivši mjesto stvaralaštvu i suradnji.

Zašto je upravo u eonu znaka riba antagonistički dualizam toliko popularan, sveprisutan i nadasve uspješan? Pogledajmo pažljivije njegove simbole: dvije ribe i astrološki simbol )-(. Vesica piscis () (kao geometrijski prikaz otvora, prolaza, vagine) je raskoljena na dva segmenta kruga i razmještena na suprotne strane. Kao rezultat imamo antagonistički dualizam na svim nivoima društvene stvarnosti, od religije, znanosti, filozofije, morala… Dualistički antagonizam posvuda. Individualizam kontra kolektivizma, politička desnica i ljevica, idealizam kontra materijalizma u filozofiji.  Sve teorije i prakse koje vode sjedinjenju (yoga naprimjer znači sjediniti, religija također, a ipak su jedna drugoj antagonistične) su tabuizirane. Sve mističko-individualne prakse su tabu. Seks je tabu.

Izopačena duhovnost riba podcijenjuje i prezire izopačeni materijalizam djevice. Obe izopačenosti su zasnovane na odvojenosti i negaciji prirode i obožavanju spekulativnog uma, koji je prozvan duhovnošću. Lukavost uma je zbog svoje lukrativnosti u hijerarhijskom socijalnom miljeu podignut na najviši pijedestal. On daje moć i bogatstvo, te garantira povlašteni društveni položaj. Suštinu ribe ne simbolizira filozofska dogmu (ideologija), kao što djevica nije mešetarenje na burzi i zelenarenje. U doba riba sijemo, u djevici žanjemo. Voda oplođuje i hrani zemlju. Umjesto sistema navodnjavanja imamo poplave i suše. Umjesto izobilja imamo glad. Umjesto blagostanja (well-being) proživljavamo strah. Izopačenost ribe je prepuštanje emocionalno nabijenoj i nadasve nepraktičnoj intelektualizaciji. Izopačenost djevice je omamljenost lukavom pohlepom. Sveprisutni nam simbol križa, koji nas nadgleda već dva tisućljeća, niti sjedinjuje, niti stvara, niti otvara nove puteve.

„Prekrižio sam to, raskrstio sam sa tim!“

Dualizam može biti centrifugalnog i centripetalnog tipa. Svastika je pokušaj centrifugalizacije križa i smišljeno je devastirana projektom nacizma. Moramo li se sramiti što taj simbol nalazimo na tisućama godina starim artefaktima naših balkanskih prostora? „Odbaci svoje i prihvati tuđe!“, je mantra koja je utetovirana u gene balkanskih domorodaca, zajedno sa nametnutim mitom o njihovoj migrantskoj prošlosti. Kad je počelo i koliko je trajalo to nasilno „pranje mozgova“?

Zašto je prezicna analiza našeg kolektivnog sna toliko važna? Svi mi spavamo i sanjamo ovaj globalni, izvana inducirani san. Naći otvor u novi suvereni san, novo doba, novu realnost, ne možemo ukoliko ne postanemo svijesti trenutne situacije. Kako pripremiti zdravu okolinu za živog čovjeka, ako ne shvatimo i počistimo izopačenosti trenutnog stanja, koje je i u nama? Prava duhovnost nije ni kolektivizam reprezentativnih vjera, niti je pravi materijalizam špekuliranje na burzi. Istinska duhovnost i materijalizam se sjedinjuju u jedno, kao što nas uče stare šamanske kulture i moderna kvantna fizika. Materija je misterija energije i energija je misterija materije. Koncept energije uništava koncept neminovne antagonističke kontradiktornosti dualizma, koji nas je dva milenijuma raskoljavao. Sve je jedna misterija, čudo života, koje čeka da bude doživljeno.

Kako spriječiti da se trakavica romantizma ne prenese i na novo doba? Sjetimo se kako je vojni državizam i hijerarhiju rimskog carsta zamjenila rimska crkva sa svojim konceptom imperijalne religije, kojom upravlja vojno-hijerarhijska struktura zatvorenog apsolutističkog tipa. Ista takva struktura danas upravlja modernim demokratskim društvom i njegovom novom religijom – znanošću.

Kvantna fizika ima potencijal da bude smrtni udarac jezuitsko-romantičarskom konceptu znanosti. Fenomenologija ima potencijal da bude smrtni udarac filozofijama i religijama. Rad Castanede ima potencijal da postane smrtni udarac terminologiji romantike i sve poveže u jedan individualno-transsubjektivni šamanizam modernog doba. Bez tog direkta, krošea i aperkata nema nokauta romantike. Bez radikalnog čišćenja pojmova, nema nade za izlazak iz kaosa i konfuzije u koju nas naš gospodar – um uvijek satjera. Kome trebaju pojmovi poput duhovnost, ljubav, Bog, itd.? Zašto čuvati nepotrebne stvari pune pljesni i bakterija? Koja je to vrsta ugode koju osjećamo kad koristimo te pojmove? Kakve emocije one izazivaju? Tko se hrani energijom koju te emocije iz pojedinca raspršuju?Zašto napuhivanje ega stvara osjećaj lažne tj. lijene ugode? Koja je cijena te ugode? Tko stoji iza tih kupoprodajnih ugovora i energetskih transakcija?

Antagonistički dualizam između duha (energije) i tijela nema osnovu u prirodi. On postoji samo u umu osobe (ne-energetskog bića). Ili smo sljedbenik uma tj. osoba, ili smo biće svijesti koje opaža tj. čovjek. Proces dezinfekcije u cilju oksidacije virusa romantike je primaran i sveobuhvatan poduhvat, koji se mora provesti savjesno i do u detalje precizno. U protivnom, opet ćemo se probuditi u noćnoj mori, kojs će postati naša nova stvarnost. Umjeće čarobnjaka romantike odgleda se u pretvaranju našeg svjesnog sna u nesvjesnu noćnu moru. To je umijeće manipulacije kolektivnog sna. Fenomenolozi to zovu umijeće intencije, umijeće namjeravanja:

„Deliberately intentionaly act of reality constitution.“

Razlika između čovjeka i osobe…

od

Mnogi od nas žive sa uvjerenjem da je biti čovjek, ili biti osoba jedno te isto, a zapravo nije – nije niti slično. Čovjek je cijelina ljudskoga bića, dok je osoba tek fragment te cjeline, fragment kojeg također nazivamo i ego.

Biti čovjek znači postati cjelina, to znači skinuti sve maske i napustiti sve ideologije i dogme koje donose štetu ljudskom biću, životinjama i prirodnom svijetu. Biti čovjek znači imati ljubav, empatiju i razumijevanje za sve sa čime dijelimo ovo svoje postojanje.

Onaj tko je samo osoba, taj nije u stanju da doživi svijet u ovakvoj cjelini, jer tamo gdje prevladava osobnost, uvijek postoji neka vrsta interesa. To je način na koji ego funkcionira i opstaje.

Osoba ili persona, što na latinskom znači maska, jeste upravo to – maska ili uloga u kojoj čovjek gubi sebe. Čovjek, u pravom smislu te riječi, je uvijek svjestan kako njegove određene društvene uloge, koje su nužne, nikada ne smiju biti postavljenje iznad integriteta drugoga ljudskoga bića.

Kod osobe to nažalost nije slučaj, iz razloga jer je ona uvjerena kako je njena uloga njezina najveća vrijednost. A to onda dovodi do toga da imamo učitelje koji djecu uče lažima, imamo doktore koji truju kako bi lječili, imamo policiju i vojsku koji na štetu naroda služe interesima manjine koja ih financira, znanstvenike koji koji rade protiv znanosti, i tako dalje, i tako dalje….

Ja ne želim reći da su svi iz navedenih profesija takvi kako sam ih opisao, daleko od toga, jer i među njima se još uvijek nađe netko tko je prije svega čovjek, i hvala Bogu na tome – međutim, pod utjecajem straha i konformizma, mnogi su uglavnom prihvatili da budu tek osobe koje samo vrše svoju dužnost. To su oni koji ne žele da preuzmu odgovornost, ali ne shvaćaju da jednom kada umru, sve će ih to dočekati.

Ima jedna istina koje mnogi nažalost nisu svjesni, a ne mogu je postati svjesni iz razloga jer na svijet gledaju iz perspektive osobe, što je veoma skučeno stanje svijesti, tek nešto malo iznad životinjskog – a često čak i ispod.

U vremenima koja nam dolaze, samo onaj koji je naučio istinski voljeti, neće izgubiti sebe – svi ostali su u procesu samouništenja. Oni će izgubiti sebe braneći svoje društvene uloge, sljedeći prazne ideologije i dogme, čvrsto vjerujući da čine pravu stvar.

To su oni koji su prestali biti čovjekom kako bi mogli biti poslušni znanstvenici, plaćene patriote, prodani lideri, raskalašeni moćnici, fanatični sljedbenici, naivni konzumenti, i još mnogo toga besmislenog…

U vremenima koja dolaze nitko neće moći sjediti na dvije stolice odjednom, ili si Čovjek, ili si osoba…a kao što vidimo, velika je razlika između to dvoje…

Što ste vi ?

Namaste

A.K. Ananda

Preuzeto sa stranice SAMOSPOZNAJA.SITE

Stvaranje Zajednice Slobodnih Ljudi

od

Svakom iole budnom čovjeku je postalo jasno kako trenutni društveni i ekonomski sistem više jednostavno nije održiv, u niti jednom njegovom aspektu. Čovjek je postao rob svoje osobne kreacije i izgubio sebe u lažnim vrijednostima ovog društva koje živi po lažnim moralnim načelima. To se nije dogodilo slučajno, jer slučajnosti ne postoje, neka me Charles Darwin oprosti, ali ta njegova teorija je valjda nešto najgluplje što je izašlo iz usta jednog ljudskog bića koje je sebe smatralo intelektualcem.

Ljudski ego je jedna od najjačih sila koja oblikuje ovaj svijet, a ego je prisutan od kako je čovjeka i njegovog intelekta. Dakle od samoga početka našega postojanja mi kao čovječanstvo idemo prema ovome, isključivo iz razloga jer nekontroliran ego želi imati moć i kontrolu. Ako se osvrenom okolo sebe, jasno možemo vidjeti o čemu govorim.

Međutim, što mi možemo učinit po tome pitanju ? Kako donijeti promijenu u ovo društvo koje to više i nije ? Ja u ovakvim slučajevima uvijek volim citirati Gandhia i njegove poznate riječi; Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu ! Dakle, ukoliko želimo živjeti u društvu slobodnih i čestitih ljudi, najprije mi sami moramo postati slobodni i čestiti, drugi način ne postoji – uvijek moramo krenuti od sebe.

Borba sa sistemom na njegovom terenu i sa njegovim oružjem je očajnički čin koji također dolazi iz ega, i to pod svaku cijenu moramo izbjeći ukoliko ne želimo da nas sistem samelje i uništi, a skupa sa nama i posljednje sjeme slobode. Jedini način da se borimo sa sistemo je ono što ja nazivam građanska neposlušnost, ili ti ne kupovanje usluga koje nam sistem nudi ili nameće.

Što to zapravo znači ?

Ja sam evo recimo odlučio da ove godine ne pošaljem svoje dijete u školu, i sa nekolicinom ljudi pokrenuo sam inicijativu da mi sami osnujemo i pokrenemo školu koja će nuditi istinsko znanje našoj djeci, znanje koje će se temeljiti na onim suštinskim moralnim načelima koja svatko od nas u svome duhu poznaje. To znanje nažalost nije prisutno u modernom školstvu koje je formirano tako da od naše djece stvara poslušne robove koji će jednoga dana bezpogovrno služiti potrebama korporacija i državnih institucija. Ja kao otac koji je svjestan svoje duhovne odgovornosti prema svome djetetu, uzima svoje pravo na slobodu da svoje dijete zaštitim od onoga što je štetno i opasno za njegov duh i njegovu slobodu.

Ono što moramo shvatiti jeste to da u ovo moramo ući sa jakim osjećajem zajedništva, a trenutno živimo u sistemu koji se na sve načine trudi da uništi to zajedništvo – pogledajte koliko samo društvenih podjela je nastalo u proteklih 50 godina !!! Za sve to su zaslužni određeni ljudi koji imaju sve potrebne instrumente u svojim rukama, a najjači od njih su mediji u svim oblicima; štampa, film, dječiji programi, glazba i sve ono u čega se mogu instalirati subliminalne poruke kojima je svrha da vrše jedan psihološki inžinjering nad čovjekovom podsvjesti, a samim time i svjesti.

Naša jedina odgovornost je ta da jednostavno iskoračimo iz ovoga ludila, i da počnemo živjeti vrijednosti koje želimo vidjeti u ovome svijetu – to je najbolji mogući način ‘borbe’ gdje mi svojim primjerom pozivamo druge da nam se pridruže. Ako se potrudimo da razumijemo jedni druge, i da prije svega osvjetimo svoj ego koji želi da posjeduje, mi ćemo u tome i uspjeti.

Glavni i jedini recept za uspijeh u ovome o čemu vam govorim jeste davanje koje će nas naučiti što je to bezuvetna ljubav, bez toga je svaki sistem i svaka zajednica osuđena na propast – prije ili kasnije.

Što to znači ?

To znači da se moramo uzdići do te razine svjesnosti gdje će nam biti sasvim jasno da ništa mi ne posjedujemo, jer na ovaj svijet smo došli praznih ruku, i praznih ruku ćemo sa njega i otići. Onaj tko to ne može da shvati, taj nije spreman da stvara jednu zdravu i samoodrživu zajednicu slobodnih ljudi. Dakle, kao što sam rekao u svome kratkom govoru na konvenciji živih ljudi, mi moramo shvatiti da je davanje jedini način da stvaramo i da dobijemo istinsko bogatstvo. To vam je kao u ljubavi, jer kako da primi ili osjeti ljubav onaj koji ju ne zna dati, to je jednostavno nemoguće !?

Svatko od nas ima nešto za dati kako bi se stvorila jedna zdrava i neuništiva zajednica, netko ima zemljište, netko novac, netko znanje o izgradnji, netko mudrost, netko sposobnost icjelivanja, netko znanje o uzgoju hrane, netko ljubav i spremnost da radi sa našom djecom, netko sposobnost duhovnog vodstva zajednice, netko poznaje ekonomiju, netko arhitekturu, netko ljekovite biljke, i tako dalje…Sve to je dragocijeno, i ništa od toga nesmije ići na vagu kako bi zatim odlučivali tko je više vrijedan i tko više zaslužuje – jer upravo to egocentrično vrednovanje jeste ono što uvijek uništava zajednicu.

Ono što je ključno za izgradnju zdrave zajednice slobodnih ljudi jeste znanje koje svatko od nas u određenoj mjeri donosi u sebi, i to zanje moramo međusobno djeliti. Nitko od nas ne posjeduje svo znanje ili sve sposobnosti, to je nemoguće. Znanje je poput mozaika u kojem mnogi djelići stvaraju jednu cijelinu, a svaki djelić je jednako bitan, bez obzira kojem dijelu mozaika pripada. Bilo da se radi o samom srcu mozaika ili pak jednom od njegovih ‘neuglenih’ rubova, kako bi mozaik bio potpun potrebno je prisustvo svakog njegovog djelića.

Primjer mozaika možemo lako usporediti sa čovjekom. Svatko od nas jeste djelić jedne velike cijeline i svatko od nas u sebi nosi jedan dio ove kozmičke priče. Teka kada se udružimo te zajedničkim snagama i sposobnostima krenemo graditi svoju stvarnost, tek tada ona može biti upotpunjena, a samim time održiva i oslobođena od destrukcije.

Dakle, jedna zdrava zajednica zahtijeva sposobnost učenja, prihvaćanja, odricanja i davanja, te dubokog razumijevanja da smo svi mi JEDNA cijelina. Drugim riječima, ako želim da meni bude dobro, onda moram napraviti sve da i svima u zajednici kojoj pripadam bude dobro, to jest da ne želim drugima ništa manje od onoga što želim sebi samome – a da bi to bilo moguće, mi moramo naučiti kako djeliti ono što nam je bogom dato da djelimo.

Duboko vjerujem da ste svi vi koji čitate ovaj tekst već dovoljno osvješteni da razumijete ovo što vam govorim, i da ćete shvatiti to da se nalazimo u vremenu kada moramo krenuti djelovati iz srca, a ne iz ega. Ovim putem vas pozivam da se udružimo i da svi zajedno stvorimo jednu cijelinu, jednu raširenu ali dobro povezanu zajednicu slobodnih ljudi koja će biti izgrađena na moralnim načelima, toliko jakim da ih ništa pokolebati neće…

Napisao: Živi Čovjek Anđelko Katinić

O oholosti romatičara ili o narcizmu uma

od

Rođenjem, kojem prethodi začeće, postajemo živo ljudsko biće.  Tom biću trebaju godine nebi li postalo svjesno samog sebe. Nakon toga, potrebno je dosta napora i prvenstveno učenja, da to isto biće zaboravi samog sebe. Krajnji proces tog procesa zaborava i degradacije najbolje oslikava izreka:

“Ja nisam ovo tijelo!”.

Ta već gotovo legendarna izjava, vrlo popularna u krugovima romantičara ili „mind first“ poklonika, predstavlja krunu oholosti uma i njegovog pravnog predstavnika u društvenom svijetu, osobe. Oholost nije ništa drugo do nezahvalnost, a nezahvalnost je prvenstveno posljedica ignoriranja i iskrivljavanje činjenica. Nepobitna je činjenica da smo dar života i tijela dobili poklonom naših roditelja. Oni su žrtvovali dio svoje svete seksualne energije, nebi li novom biću podarili život. I onda se dogodi da to novo biće postane toliko “učeno”, da činjenice života toliko izvrne i pogubi se u ideološko-romantičnim stranputicama, da na koncu, osnovu svoje egzistencije i njenu okolinu proglasi za nešto iluzorno, zlo, đavolju rabotu, Luciferov svijet i što još ne.

Jedno takvo „ideološko“ samoubistvo je nepojmljivo kod drugih živih bića, također stvorenih po licu i naličju stvoritelja. Samo čovjek je u svojoj samovažnosti, kao “kralj svih živih bića”, postao toliko uobražen i neoprezan, te završio kao laki pljen implantiranog programa egomanije. Taj implantat (osuđivačko-računski um), on je dobio u zamjenu za redovitu isporuku svoje životne energije. Taj ugovor je poput ugovora u radu. Za stvarni rad (utrošak energije) se dobiva novac, čija se vrijednost u potpunosti bazira na društvenom dogovoru. Koliko je taj dogovor stabilan, toliko je i vrijednost novca stabilna. Izvan tog dogovora, njegova vrijednost je iluzorna, jer nema svoju podršku u prirodi ili materijalno-energetsku osnovu. Novac olakšava razmjenu, ali nije primaran onoj prirodnoj vrijednosti koju tokom razmjene zamjenjuje. Tako ni um ne može biti primaran svijesti i tijelu, jer samo služi za razmjenu perceptivnih utisaka. Izreka „Ja nisam ovo tijelo!“ jenakovrijedna je izreci „Burza je najviši hram duhovnosti, gdje boravi istina tj. Bog!“

Jedini način da čovjek raskine taj izrabljivački ugovor sa umom, čiji lanci ga stežu kroz sve grane društva (od religije i znanosti do školstva i medicine), jeste da probudi svoju istinsku pažnju, svoju tjelesnu svijest. Kako se budimo? Tako da prvo otvorimo i protrljamo oči. Kako da tokom dana ostanemo budni i pažljivi? Tako što ćemo sustavno manje koristiti um i više koristiti oči i cijelo tijelo kao perceptivni aparat. Promatrati umjesto etiketirati tj. prestati sjećati se imena koje smo naučili. Osjeti sada!

Dokle god misao bude konceptualno postavljena ispred percepcije i um ispred svijesti, naše oči doslovno nećemo moći otvoriti, usprkos našim nadljudskim naporima. Ono što čini jedna prosječna osoba jeste da „misli zatvorenih očiju“. Misao nije dio tijela i njeno porijeklo je izvan granica našeg individualnog suvereniteta. Oči su, nasuprot tome, dio nas samih, dio ovog našeg čudnovatog fizičko-energetskog bića. Ako svoje vlastite oči proglasimo stranima, a um svojima, naše šanse za energetsko (duhovno) buđenje su ravne nuli. Ideologija romantike, tako u samom startu, spriječava ljude da krenu na put samospoznaje. Ako je osnovna premisa kriva, što očekivati od rezultata naših djelovanja?

Naše oči su dio našeg fizičko – energetskog tijela i ono je u svojoj cijelosti jedan veliki organ percepcije. Mi percipiramo cijelim našim bićem. Odricanje od tijela je odricanje od percepcije, a čovjek je u suštini biće koje percipira, za razliku od osobe koja je biće koje misli. Mišljenje je surogat percepcije, koje za spoznaju koristi strano tijelo (egregor, eksterni server), umjesto da koristi svoje vlastito.

Fizičko tijelo je osnova, portal, temelj i rasadnik za sva ostala tijela, koja obitavaju u drugačijim energetskim frekvencijama, ali koja su dio našeg bića. Proklinjati vlastite oči, srce i ostatak fizičkog tijela je omiljena zabava poklonika romantike. Oni razdvajaju, dijele, suprotstavljaju i sukobljavaju. Njihov dualizam je umjetni dualizam, koji nema uporište u prirodi. Romatičari u svom delirijumu haluciniraju o idejama duša, duha i ostalim „svetostima“, jasno ih razdvajajući i suprotstavljajući fizičkim tijelima i materijalnom svijetu.

Biti romantičar u današnje vrijeme, nakon stoljeća svih otkrića kvantne fizike i mnoštva drevnih mističkih škola, koje su je potvrdile i ukazale na jednotu svega, nasuprot lažnom dualizmu (nebo–zemlja, bog-čovjek, dobro-zlo itd.), je podvig ignoracije. Oni čak i spoznaje kvatne fizike interpretiraju tako da podrže njihove transhumanističke ideje i teoreme. To je toliko suludo, poput katoličkog misionara koji nastoji „preobratiti na pravu vjeru“ čopor majmuna ili neljudsku vanzemaljsku civilizaciju na nekoj drugoj planeti. Sav tehnološki transhumanizam, kao kruna znanosti, predstavlja lijevu struju romantizma. Ona desna struja, uvijek je bila pod kontrolom velikih reprezentativnih religija.

Fizičko tijelo je dio cjeline našeg magičnog bića i u toj svojevrsnoj “porodici tijela” ono ima svoje dužnosti i obaveze. Jedna od njih je opskrbljivanje energijom, koje fizičko tijelo dobija životom na zemlji, naših ostalih energetskih, ali anorganskih tijela. Neizvršavanje tih dužnosti i obaveza ima za posljedicu slabljenje i izgladnjivanje svoje “braće i sestara”. Cijeli taj lanac podrške kolabira, kad osoba obsjednuta umom proglasi vladavinu ideologije stranih osvajača za svoju vlastitu i svetu. Samo osoba je, u svom svojevrsnom stanju ludila, sposobna učiniti takvu besmislicu i proglasivši um (strani implantat) svojim bogom, prokleti svoje vlastito biće, svoje bazično fizičko tijelo, svoj život. To je kao da stanari jedne zgrade počnu rušiti nosive zidove u prizemlju, nadajući se da će tako lakše i brže stići do neba i Boga koji tamo prebiva. Ne daj bože spoznati da taj isti Bog prebiva na i ispod površine ove „prljave“ zemlje.

Proglasiti oholost romantičara za nezahvalnost „nedoraslih pubertetlija“, samo je naivno gledanje kroz ružičaste naočale. Stvar je mnogo ozbiljnija. Tu se radi o obitavanju u stanju konstantne opijenosti ili „pomaknutosti“ od stanja trezvenosti.  Zamislite si situaciju da živite sa svojim partnerom cijeli život i on vas cijelo to vrijeme ponižava, ogovara, radi sve da vam naudi i konačno vam prizna da stalno želi vašu smrt. To je situacija u kojoj živi oholi romantičar, njegovo tijelo u braku sa ne-njegovim umom. Krajnja oholost uma, koji je do te mjere zabrazdio u svom ludilu, je kad počne glasno zahtjevati linčovanje svog domaćina i dobročinitelja, svog fizičko-energetskog tijela.

Kao što je osoba bolest čovjeka, tako je i um bolest svijesti. Bolest je naravno samo blagi sinonim za potpuno izvrtanje vrijednosti. Što si strašniji sinonim sami sebi pronađete, tim bolje za vas. Slijedi vam skorije buđenje ili izbavljivanje iz “septičke jame” u koju nas je Bog-Um uvalio. Ipak krajnja perverzija i definitivno absurd bez premca  je kad individua sebe imenuje živim čovjekom, a nastavi propagirati samoubilačku ideologiju uma, dakle opet onoga što stoji iza koncepta osobe. Vjerujte mi, sve je moguće! Nitko nije cijepljen protiv demona prepuštanja vlastitoj lijenosti, niti je unaprijed izabran ili spašen. Oholost, ciničnost &co, sve su to varijacije narcisoidnog uma.

Neoliberalni virus, virus nove slobode

od

Što je zajedničko virusu i neoliberalizmu? Oboje su nevidljivi i smrtonostni. Tajna efikasnosti neoliberalizam je u njegovoj prikrivenosti.  Razlog zašto virus izaziva toliko straha je također u njegovoj nevidljivosti. Nitko od nas nije vidio niti neoliberalizam niti virus. Nitko od nas nije u potpunosti siguran da li oni uopće postoje.

Što kaže naša mainstream neoliberalna ideologija? Ona tvrdi da smrtonostni virus postoji, ali smrtonostni neoliberalizam ne. Za neoliberalne gurue je teoretiziranje o neoliberalizmu samo fantaziranje intelektualaca  ljevičara.  Osim njuh, većina prosječnih ljudi  nema pojma što je neoliberalizam, a kamoli da razmišlja o njegovim determinirajućim utjecajima na našu svakodnevnicu.

Neoliberalizam je ekstremni oblik kapitalizma. Kao i samo njegovo ime, tako je i sve što on stvara lažno. Sve krize, koje je on stvorio su umjetne, tj. namjerno inicirane. Neoliberalizam stvara te krize globalnih razmjera, da bi se njima hranio tj. ljudskim reakcijama na njih. Rat je elitama uvijek donosio najveću dobit. Aktualne krize su novi oblik ratnog stanja, kao odgovor na napad novih nevidljivih neprijatelja, od terorista, preko zatopljenja, do najnovijeg virusa. Upravo su oni najbogatiji najviše zaradili tokom proljetne krize ili projekta COVID-19. Taj virus je definitivno dijete neoliberalizma i toliko je istinito sve što nam o njemu mediji govore, koliko su istinite filantropske namjere neoliberalnih svetaca i iznenadna pojava njihove brige i ljubavi za dobrobit „mašina koje govore“.

Glavna funkcija neoliberalizma je da se sva energija od dole, prebaci na gore, tj. od pučanstva prema eliti. On to uspijeva bez vidljive i direktna prisile, time što kreira uvijek novu izazovnu stvarnost, inscenirajući uvijek nove krize i panike.  Kad jedna kriza završi, nema analiza, pručavanja i traženja krivaca. U neoliberalizamu nema odgovornih. On krivicu majstorski prenosi u umove svakog pojednica, poput ideje grijeha u prošlom eonu religije. Zar nismo svi mi krivi za globalno zatopljenje? Zar nismo svi mi krivi za širenje zaraze i nastanak pandemije?

Kako se suprostaviti neprijatelju koji je nevidljiv? Kako ga učiniti vidljivim, opipljivim, stvarnim? Kako se strateški suprostaviti neprijatelju za kojeg nismo ni potpuno sigurni da li uopće i postoji? Kako početi vjerovati u sebe, u onaj meki osjećaj i tihi glas unutar nas, umjesto u globalnu medijsku viku i galamu? Kako se suprotstaviti projektima koje kreira neoliberalizam? Demokratskim putem tj. mirnim prosvjedima?

Neoliberalizam je konačno pokazao pravo lice demokracije. Ona je, kao opijum za mase, vješto zamjenila religiju. Demokracija je stvorena kao projekt ranog kapitalizma, nebi li se ljudima dala utjeha i iluzija su-odlučivanja i su-vladanja. Kako bi se spriječila mogućnost da  „raja“ dobije ikakvu moc, stvoren je koncept reprezentativne (lažne) demokracije. Prava demokacija zapravo nikad nije ni postojala niti danas postoji. Biraju se političari koji svi redom pripadaju eliti. Istinska demokracija čak uopće nije ni moguća unutar političko-ekonomskog sistema kapitalizma. Postoje ozbiljne i trezvene znastvene studije koje dokazuju da su izbori unutar sistema reprezentativne demokracije, potpuno neučinkoviti i stoga besmisleni.  Isti oni „spavači“ koji vjeruju u učinkovitost biranja, nekoć su vjerovali u spasenje putem tehnika reprezentativne vjere, misama i molitvama.

Neoliberalizam pedantno planira i oblikuje našu stvarnost, kreirajući situaciju pogodnu za „muženje“ masa?  Mi zapravo ne živimo svoj život, već smo dio jedne kazališne predstave, koju režira neoliberalni um. Naš strah i naša vjera u realnost te kazališne predstave, daje joj moć da u potpunosti upravlja našom energijom, sviješću i na koncu našim životima. O projektu “klima” smo već pisali na ovim područjima. Projekt “migranti” su također jedan takav neoliberalni projekt, kao i projekt “islamski terorizam”. Svi oni nastaju u umu neoliberalizama, koji čine mnogi umreženi eksperti, zaposleni po najpoznatijim svjetskim institutima i think tank-ovima. Jedan od zadnjih njegovih projekata je projekt ili san zvan “pandemija”. Svatko tko vjeruje u stvarnost i spontanost tog sna,  podržava ga i osnažuje. Svaki trenutak, kad o pandemiji nekritički mislimo i u strahu brojimo zaražene i umrle, dajemo mu poticaj.  Čak i naš bijes, nakon trenutka spoznaje lažnosti plandemije,   također je energetska podrška, koja taj novi-svijet, novu-stvarnost, novu ne-normalnost, novu dnevnu moru čini sve opipljivijom. Svaka naša emocionalna reakcija je čin kooperacije, sudjelovanja u projektima neoliberalizma.

Jedini način da odustanemo od saučešća u ovom aktualnom projektu, koji polako postaje naša nepobitna stvarnost, je da ga shvatimo kao nametnuti san, koji odbijamo sanjati, smijući se njegovoj absurdnosti i iracionslnosti. Svi mi stvaramo, tj. su-sanjamo našu kolektivnu društvenu stvarnost. Zašto ne sanjati svoje snove, kreirati svoje projekte, živjeti svoju novu stvarnost, umjesto da konzumiramo ono ponuđeno? I opet smo se nasukali na lijenosti, onoj našoj omiljenoj duhovnoj disciplini, koju treniramo cijeli naš život.

„Da, ali što ja tu kao pojedinac mogu učiniti?“

Naravno ništa, kad svo raspoloživo vrijeme i energiju onstran pukog preživljavanja pojede konzum zabave i digitalni snovi netflix-a. Zašto išta i činiti kad će nas spasiti ljubav, pogotovo ona najveća, najdobroćudnija, najvelikodušnija i najiskrenija: ljubav velikog i dragog Billa. Podsjeća li vas njegovo milosrđe na božje milosrđe? Njegovo srce je upravo toliko milo, koliko je milo srca biblijskog „boga“, koji voli svoje i istrebljuje tuđine.

Sređivanje života prije smrti

od

Uvesti red u naš život, dok još živimo, znači prvenstveno izbaciti sve ono što nam nije neophodno potrebno. Jedna od tih stvari je odstranjivanje  automatskog ili apriori ignoriranja svega onoga što nam stvara neugodu, gađenje ili strah. Osim trauma iz prošlosti toj grupi pripada i ignoranje svijesti o neminovnoj smrti tokom života. Sistematsko bavljenje temama iz te grupe, redovito nas nagrađuje trofejima „duhovnosti“,  poput trezvenosti, skromnosti i unutrašnjim mirom.

Jedan od načina da uvedemo više reda naš život, je sprijateljavanje sa vlastitom smrću. Blizak odnos sa njom nam daruje životnu podršku u smislu većeg intenziteta života, bolje učinkovitosti i osjećaja da zapravo nemamo vremena za zajebanciju (koja sa gajenjem kulture humora nema nikakve veze). Zamislimo si biće, na rukohvat iza nas, koje nas stalno promatra i vjerno prati kroz život. Ideologija romantike je to biće preimenovala u svetog anđela čuvara i poklonila nam ideju samovažnosti, posebnosti i vječnosti. „Loši“ životni pratilac nam daje mogućnost da rastemo kroz iskustvo života, dok nas onaj „dobri“ vodi u ropstvo i besvijest. Svatko od nas bira svog životnog pratioca na osnovu količine svoje individualne moći.

Život bez cilja, namjere i fokusa je preživljavanje, a ne život.  Život lišen prisnog odnosa sa smrću i ideje konačnosti je životarenje, a ne život. I preživljavanje i životarenje su rasipanja vremenskih i energetskih resursa, koje smo dobili na poklon od naših roditelja, onim duhovno-energetskim aktom grijeha, koji zovemo začeće. Oboje su  spirale koja nas vuku u besvijest i prepuštanja, preferirajući našu pasivnost. Umijeće življenje je, nasuprot njma,  spirala koja nas vuče ka više svijesnosti tokom života, te više svijesti tokom i nakon smrti, preferirajući našu aktivnost. I pasivnost i aktivnost se ne odnose na našu radinost ili lijenost na polju društveno priznatih zanimanja, već na ona čisto individualno-umjetnička.

Zašto je jedna od važnih stavki umijeća življenja priprema za smrt? Čovjek je uistinu čovjek samo ako sam donosi samostalne odluke. To je magični čin odustajanja od ustupanja svoje moći institucijama društva, nebi li one donijele odluke umjesto nas. Jedna od najvažnijih odluka koje jedan “insan” može za života donijeti je odluka da se uvede red u svoj život. Dio tog “reda” je uvođenje koncepta smrti u svoju svakodnevnicu, tj. o trezvenoj svjesnosti o konačnosti ovakvog načina postojanja i ne postojanje ideje o beskonačnom vremenu. Činjenica je da nam nijedna sila na ovom svijetu ne može garantirati da ćemo se sutra ujutro probuditi ili čak živi večeras zaspati. Nema to veze sa aktualnim stanjem u svijetu, u kojem je polito-korupto-medicina postala glavno ideološko oružje za teroriziranje stanovništva. Istina, mediji su nas svakodnevno bombardirali sa brojem oboljelih i umrlih, kao da nas polako pripremaju za neki malo veći “pomor ribe”. Time su ljude ili kronično preplašili ili su ih učinili ignorantnim prema smrti i strahu od smrti. Ipak nijedan od navedenih odnosa prema smrti  nije filozofski-duhovno- energetski  ispravan ili rečeno jezikom fatalističkih religija, griješni su.

Smrt je faktor ili energetski dio našeg fizičkog svijeta, kao uostalom i svijest. Smrt je tu da nas razbudi iz letargije prepuštanja našim slabostima i ojača nas da postanemo donosioci odluka. Smrt je moć, jer nam daje šansu da dosegnemo našu individualnu moć (ne onu iluzornu tipa društvene ili političke moći). Prijateljstvo sa smrću je možda i nakvalitetnije prijateljstvo koje možemo za života imati. Taj prijatelj nas nikad neće niti iznevjeriti niti slagati. Smrt nas uči da je ovaj život važan, da je on poklon mogućnosti  i poligon učenja, rasta i razvoja. Smrt životu daruje epitet svetosti . Koncept smrti kao savjetnika je važan dio učenja kako se odnositi sa društvenim svijetom, a da nam ta preokupacije ne pojede našu primarnu životnu energiju, koju možemo efikasnije iskoristiti u naše individualno-energetske (duhovne) svrhe. Pojam ispravnog korištenja naše životne energije je srž “umijeća prikradanja” ili “kontrolirane ludosti”, koju smo već spominjali na ovim koordinatama.

Red u našem životu polako ali neumoljivo sređuje i naš um, što rezultira lakšem dostupu tihovanju i fokusiranoj pažnji. Kontrola uma je direktan odraz reda u našem svakodnevnom životu, bez koje nema puta u tišinu i moć  istinske čovječnosti. Živim čovjekom se postaje uvođenjem reda u kaotični život osobe.

Red donosi svjesnost i trezvenost u život. Trezven i svjestan život donosi aromu svjesnosti u trenutku smrti, mogućnost izbora, mogućnost odluke. Kako itko može očekivati poklon milosti, nakon života provedenog u apstinenciji odlučivanja (tj. doslovno na automatskom pilotu kojim upravlja egregor društvene zajednice), da će u trenutku smrti biti sposoban donijeti ikakvu iole individualnu odluku? Ima li veće oholosti od očekivanja “vječnog života” nakon decenija životarenja i preživljavanja? Mišiće svijesti i odlučivanja treba kontinuirano trenirati tokom cijelog života. To je disciplina umijeća života. Životarenje je vjerovanje u “digitalne mišiće”, čiju nam učinkovitost obećava pseudo-duhovna kultura romantike, koja se kosi sa našom istinskom prirodom kao energetskih bića i istinskom prirodom univerzuma kao energetskog konglomerata.

Umijeće življenja nasuprot stihiji životarenja

od

Škola je priprema djeteta za budući život. Ja se ne sjećam da smo u školi ikad učili ili razmatrali temu smrti, a kamoli da smo se na bilo kakav način pripremali za taj događaj, bilo za nas same, bilo za ljude iz naše okoline.  Pisanje oporuke je uvijek bila tema nekog drugog, scena iz filma ili neke knjige. U školi smo učili koja je prosječna životna dob čovjeka i to nas je nekako odvraćalo od daljeg razmišljanja o smrti. Kao da nam statistika može na neki magični način garantirati „rok valjanosti  tijela“ od tih 70-ak godina.

Priprema za smrt se ne radi poslje smrti, već za života. Iako zvuči banalno, činjenjica je da velika većina ljudi tematiku smrti pozicioniraju izvan skupa svojih životnih preokupacija. Um ne poznaje smrt i uporno je nastoji ignorirati. Um sebe smatra transcendentalnim, vječnim, svetim. On nam te laži neumorno ponavlja, dok mi u njih ne povjerujemo, premda je istina pred našim očima sasvim drugačija. Zatvorimo oči i otvorimo um je parola materijalista i idealista (romantičara). Zatvorite um i otvorite oči je naredba fenomenalista. Kome vjerovati? Koju ideologiju pratiti? Hoćemo li se udati za ne-naš um ili naše oči, odlučit će naše romantično ili naturalistično srce. Jedno je umjetno-plastično, dok je drugo krvavo-masno-mišićno. Jedno je „lijepo“-duhovno, a drugo je „ružno“-materijalno. Jedno je isprazno, a drugo moćno.

Smrt je zabranjena u prostoru i vremenu uma osobe. Smrt nije i ne smije biti dio mog života, samo nečijeg drugoga. Smrt se ne smije dogoditi u mom vremenu, jedinom vremenu koji stvarno posjedujem, sadašnjosti.  Ona se u umu osobe uvijek događa u budućnosti. Bijeg osobe u  imaginarno vrijeme prošlosti i budućnosti je zapravo bijeg od prisutnosti sadašnjeg trenutka, koji  je za um i osobu opasan po život. Smrt je dio sadašnjosti, tog  jedinog stvarnog kontinuiranog trenutka ili vremena. Onaj tko ne živi u sadašnjosti, živi u iluziji uma i njegovim iluzornim vremenima, prošlosti i budućnosti. Samo um osobe može preživjeti u tim iluzornim svjetovima, čista svijest čovjeka ne.

Nakon smrti,tj. prestanka funkcioniranja fizičkog tijela i tjelesne svijesti, osoba nastavlja živjeti u pravnom svijetu. Vjerovatno bi u tom svijetu iluzije mogla živjeti vječno, ukoliko se pravnim aktom smrtovnice smrt nebi utvrdila i potvrdila društveno važećim dokumentom. Život kao i smrt, potvrđuje i dokumentira za to zaduženo, medicinsko osoblje. Ukoliko se smrtovnica nebi izdala, osoba bi nastavila živjeti dalje, a njen um bi vjerovatno i dalje mislio i tumarao svojim iluzornim svjetovima. Trik vječnog života je jednostavan. Samo treba spriječiti izdavanje dokumenta smrtovnice i osoba će nastaviti živjeti u umovima kolektivne svijesti i umova svojih bližnjih.

Sve počinje i završava sa medicinom.  Medicina je alfa i omega naše civilizacije. Danas, u vremenima totalitarizma i terora, baziranog na politički podobnoj i poslušnoj medicini, je to već svima jasno. Nijedna druga profesija nije tako zaštićena naspram ostatka društva, nijedna druga komora nije tako moćna i nedodirljiva. Oštećenja i smrtnosti nastale greškama ili manjkom higijene u bolnicama, gotovo je nemoguće razotkriti i dokazati, a kamoli dobiti kakva takva dostojna obeštećenja. Nedavno je jednom „gušteru“ ponuđena svota od 50 tisuća eura za „šutnju“, nakon što je nakon obaveznog cijepljenja ostao paraliziran, tokom služenja vojnog roka  u jednoj naprednoj evropskoj državi. Naravno da je ponudu odbio. Kako će se suđenje završiti, sigurno nećete saznati iz poslušnih medija.

Da li snagu živog čovjeka garantira zaobilaženje „velikog medicinskog brata“? Ostavlja li kućni porod i ignoriranje uradka dokumenta o rođenju ili nastanku osobe više prostora i energije za život i rast budućeg živog čovjeka? Koja je stvarna energetska cijena koju plaćamo za učlanjivanje u registar osoba?

Do prije koju godinu nisam ni znao da je čin „depersonalizacije“  ilegalan, dakle kažnjiv po važećem  zakonu. Sve to spada u skup zločina pod zajedničkim nazivnikom „ignoriranje ili negiranje države“.  U birokratski pedantnim državama, je tako u posljednjih par godina, nastala nova grupa političkih zatvorenika. Izgleda da je Goli Otok doživio renesansu u modernoj kapitalističkoj „Jugoslaviji“,  koju danas zovemo zajednica evropskih država. Na negiranje države se doslovce gleda kao na „uvredu protiv Boga“ i njegovi ignoranti ili državo-ateisti se tretiraju kao najgori i najopasniji zločinci.